Hrvatski Fokus
Povijest

Mićo Ljubibratić, don Ivan Musić i Hercegovački ustanak

Uistinu je nesretna zemlja Bosna i Hercegovina

 

U radu dr. Ivice Puljića “Uloga vojvode don Ivana Musića u ustanku hercegovačkih Hrvata” nalaze se zanimljivo podatci. Don Ivan Musić (Ljubuški, 1848. – Beograd, 1888.) rođen revolucionarne 1848. godine bio je kršni sin Hercegovine, temperamentom i stilom nalik više na hajdučkoga harambašu Benita Mussolinija negoli na katoličkog svećenika. S obzirom da mu je ujak bio mostarski biskup Anđeo Kraljević (1807. – 1879.) brzo mu izlaze u susret dubrovački biskup Zaffron i L. Lazarević, stolački župnik i provikar trebinjsko-mrkanske biskupije u kojoj su katolici svedeni na žalosne ostatke ostataka. Namješten je za župnika Ravnoga.

Car Franjo Josip putuje (nipošto slučajno!) uz dalmatinsko-tursku (hercegovačku) granicu, te se kod lisačkih Rudina (Dubrovačko Primorje) sastaje se provikarom Lazarevićem, Đurom Kristom i još nekim Hrvatima zapadnog dijela Popova polja. U Dubrovniku car prima provikara Lazarovića i još 6 svećenika, svakako je među njima župnik mjesta Ravno Ivana Musić (zapravo je prezime Musa!). Sastanak u selu Ošlje (Dubrovačko Primorje) vodi svećenik Antun Ljepopilli (žestoki Hrvat), na Cetinje (valjda je Crna Gora tada koordinirana sa carem Franjom Josipom?) se šalje delegacija, tj. pravoslavac Brstina i katolik Putica. Na sastanku u Trebimlji (ili Trebinja, hrvatsko selo na zapadu Popova polja, ne miješati s gradom Trebinjem) na čelo 2000 ustanika staje svećenik Ivan Musić, zamjenik mu je iguman zavalski (Zavala, pravoslavno selo i samostan kod katoličkog mjesta Ravno, poznato po velebnoj spilji i hrvatskoj obitelji Andrić) Hristofor Mihajlović. Rusiji tada nije odgovaralo da započme ustanak, što je crnogorski knez i kazao Hercegovcima. Srbija pak nije imala teritorijalnoga kontakta sa Hercegovinom, te je bila kasnije od Turaka 1876. poražena.

Na podizanju ustanka među Srbima djeluje osebujni hercegovački intelektualac Mićo Ljubibratić, osoba koja je u nepoznato vrijeme (valjda s talijanskoga ili francuskoga) vrlo lijepim jezikom prevela Kur’an časni na istočnohercegovački dijalekt koji hercegovački Srbi zovu srpskim jezikom. Ljubibratića je srpska propaganda, kaže autor dr. Puljić, prikazala ako vođu osloboditelja Hercegovine, ipak važnije je Ljubibratićevo masonstvo i prijateljstvo s Garibaldijem i Mazzinijem (Giuseppe, pripadnik revolucionarnih “carbonara”, pouzdanik britanskoga premijera lorda Palmerstona). Mnogi (Herceg) Novljani pomorci su bili uz Garibaldija kada je oslobađao Siciliju, masonstvu su tada pripali kapetani Zambelići i Dželalovići. Kod Ljubibratića je bio i Hrvat Petar Bajo Božić iz Blizanaca kod Čitluka, kojemu je pomoćnik Šimun Vasilj – Hrvati osim Gabele i Ravnoga nisu puno marili za ustanak.

Ljubibratići su bili ugledna hercegovačka obitelj koja je davala pravoslavnoj crkvi vladike i biskupe. Postojao je poznati Jeronim Ljubibratić, važan za povijest Osijeka, pomorski kapetan Marin, te baron Walter, veliki pobožnjak i erudit XX. stoljeća, danas zaboravljeni. U XVIII. stoljeću kada je austrijska okupacija Balkana izgledala kao realna budućnost sveti Vasilije Ostroški i Mardarije Uskoković, pa i sam crnogorski vladika bili su skloni uniji. U vremenu 1875. anglofrancusko masonstvo i velikosrpski program Garašanina su stvarnost; u tom grmu leži zec, ali i lažni veliki Hrvat Čingrija koji se dopisuje sa Garšaninovim pouzdanikom Ljubibratićem kojemu piše: “Moj dragi Gosp. Miće. Premda je stvar više od ruga negoli ozbiljna, ipak treba da te za tvoje vladanje obavijestim, kako jutros sam pročitao nekakvo pismo koje su Dum(don) Ivan Musić, Josip Kovačević i još neki spremili za Boža Boškovića (…), govori da te oni ne će da pripoznaju za vojvodu, ali zato ufam da te glava zaboljeti ne će. Ako jim tvoj rod nije po ćudi neg ištu boljega, a kad bi jih vrag i ponio ne bi tu velike nesreće bilo.”

Situacija u kojoj Musić ne priznaje Ljubibratića, a Crnogorci koji djeluju preko oštroga borca Peka Pavlovića vode operacije neovisno od Ljubibratića dovodi do toga da su Hrvati Popova polja izvukli kraći kraj, točnije ostavljeni u nebranom grožđu, uz čudnovato vođenje vojnih operacija Gliga Marinovića i Peka Pavlovića. Ljubibratić piše Čingriji: “Sve što je moguće bilo ja sam činio da dum Ivana privolim

na iskren i odvažan rad za narodnu stvar (kojega naroda, op., T.T.), ali nije moguće, on ostaje ono što je.”

Austro-Ugarska se domiče od ustanka zbog pritiska europskih sila koje vrše na Osmansko Carstvo pritisak da se provedu reforme i izvrši opća amnestija. Dolazi do dogovora Srbije i Crne Gore koje objavljuju Osmanskoj carevini rat 30. lipnja Srbija, 28. lipnja 1876. Crna Gora.

Crnogorska vojska prodire do Korita kod Sto(l)ca, nailazi na iznenađene i nenaoružane muslimane, te se na povlačenju u Vučjem dolu nalazi u okruženju turske vojske, koja ipak zahvaljujući iznenadnom napadu don Musićeve vojske biva poražena (tako barem svjedoči Delfa, don Musićeva kćer, dok crnogorska historiografija ne spominje neku veću ulogu don Musića).

Vrlo je zanimljiv doček don Musića u Dubrovniku uz ovacije puka i veliku suzdržanost Austrijanaca i njihovih namještenika. U Beču je sumnjičen da radi za Crnu Goru, a na Cetinju pak od kneza Nikole da radi za Austriju. Je li i Ljubibratić koji je nakon neuspjeha ustanka zatočen u Linzu imao doticaja sa Austrijom? Austrija je naposljetku okupirala 1878. BiH, a junačni don Ivan se “raspopio” i došao na Cetinje, gdje je hladno primljen, te je naposljetku radio u Srbiji kao poštar.

Sa suprugom Cvijom (Cvijetom) Kuduzom imao je kćer Delfu koja umrije bez potomaka. Govorili su zli jezici i da je kao mlađahan junak  imao i dvije ljubavnice u jednom selu dubrovačkoga Primorja.

Istinu o don Musiću valjda kriju bečki i carigradski arhivi. List Crvena Hrvatska (izlazio 1891. – 1914., dakle niti 13 godina nakon završetka  ustanka), defacto Supilov i Čingrijin, ni riječju ne spominje don Ivana Musića i Mića Ljubibratića, čak ni Hercegovački ustanak u kojem su znatnu logističku i medijsku ulogu imali i vođe narodnjaka u Dalmaciji don Mihovil Pavlinović i Konavljanin Miho Klaić.

Ivan Musić umire u 40 godini života u Beogradu, Mićo Ljubibratić u 50. godini, valjda i od posljedica brutalnoga premlaćivanja od strane ljudi crnogorskoga keza Nikole. Vrhunski hrvatski povjesničar iz Zadra Ivan Pederin smatra da je Ljubibratić spremao atentat na crnogorskoga vladara Nikolu. Uistinu je nesretna zemlja Bosna i Hercegovina.

Teo Trostmann

Povezane objave

Seljačkim žrtvama 11. IV. i 11. VIII. 1903.

hrvatski-fokus

Pisarski priručnik brodski Julija Balovića

hrvatski-fokus

Mato Vodopić o don Vidu Maslaću

hrvatski-fokus

Velikosrpstvo i ‘Nož’ Vuka Draškovića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više