U Staroj gradskoj vijećnici u Splitu od subote, 30. studenog 2024. izlaže se nacionalno blago hrvatske moderne, najbolja imena hrvatske likovnosti od kraja XIX. stoljeća pa do tridesetih godina XX. stoljeća
Za fragmentarno predstavljanje bogatog muzejskog fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u obnovljenom markantnom prostoru gotičke palače, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i kustos izložbe Branko Franceschi odabrao je trideset i tri ikonička djela nekih od najistaknutijih imena hrvatske likovnosti od kraja XIX. stoljeća do 30-ih godina XX. stoljeća. Radi se o izložbi „Koraci“ na kojoj posjetitelji imaju priliku vidjeti djela Meštrovića, Medovića, Čikoša-Sesije, Becića, Babića, Miše, Detonija, Hegedušića, Svečnjaka, Frangeša-Mihanovića, Valdeca…
„Nacionalni Muzej moderne umjetnosti ponosan je da u Staroj gradskoj vijećnici s nevjerojatno profesionalnom suradnjom Muzeja grada Splita, Splićanima i njihovim gostima može predstaviti neka od remek djela i neke od fantastičnih umjetnina koje se rijetko izlažu. Zajedno je 33 umjetnine podijeljene na tri kata palače kojima smo htjeli pokazati da je i u tom razdoblju, koje publika najviše voli, a to je razdoblje od kraja XIX. st. do 30-ih godina XX. st., uvijek postojao interni dijalog među umjetnicima, koji je često prerastao i razmirice i neprijateljstva ali je na kraju svjedočio samo tome koliko je širok raspon umjetničkog stvaralaštva kod nas“, kazao je Branko Franceschi.
„Ovu izložbu, prije svega, ne smije propustiti ni jedna obrazovna institucija iz našeg šireg okruženja jer se radi o nasljeđu i neposrednom učenju o samoj biti hrvatskog umjetničkog izričaja, od vremena kada je očuvanje nacionalnog identiteta bilo primarno pitanje, pa do vremena, koja su umjetnicima dopuštala razvoj u srednjeeuropskim okvirima“ istaknula je Vesna Bulić Baketić, ravnateljica Muzeja grada Splita. Dodala je kako će sjedinjenjem dviju velikih institucija, gradske i nacionalne, nacionalna umjetnička i baštinska djela biti dostupna i publici, koja svoje potrebe za kulturom i umjetnošću može ispuniti isključivo u vlastitoj sredini, a Split je dokazao kako može ugostiti i postaviti i kapitalne izložbe.
Medović i Bakanal
Izložbu u prizemlju otvaraju radovi umjetnika koji su na sceni djelovali na prijelazu stoljeća kada u našoj sredini još uvije prevladavajući kanon akademizma postupno gubi na važnosti, pa se i tada aktivni likovni umjetnici s izvjesnom dozom životne radosti okreću slobodnijem koncipiranju motiva i teme, slikanja izvan atelijera, pod nebeskim svodom, i stoga rabe otvoreniju paletu boja i izražajniju slikarsku gestu. U razdoblje i problematiku uvodi nas monumentalni i raskošni „Bakanal“ Mate Celestina Medovića završen 1893. Po tadašnjem ukusu i u duhu dekorativnog minhenskog povijesnog akademizma. Jedna od najpoznatijih slika iz zbirke NMMU-a, cijenjena je po umješnoj izvedbi, preciznoj perspektivi i bogatim dekorativnim detaljima, ali slobodnije slikana studija po živom modelu koju izlažemo paralelno, a kojom se Medović pripremao za realizaciju jednog od središnjih likova kompozicije, ukazuje na kreativni raskorak koji je obilježavao vrijeme. Tematski i stilski „Bakanal“-u je potpuno suprotan „Angelus“ Emanuela Vidovića iz 1906./1907., te njegov komplementarni par datiran 1917. godine kao paradigmatski primjer kompozicije koja se oslanja na simboličku atmosferu i stilizaciju, a razinom apstraktnih pejzaža i korištenjem samo jedne nijanse boje navješćuje slikarsku problematiku koja će obilježiti cijelo stoljeće.
Od uspostavljanja krajem 19. stoljeća, hrvatskoj likovnoj sceni nikad nije nedostajalo polemičnosti, često s pozicije estetskih programa koje su se preklapale s kurentnim političkim platformama i profesionalnom pozicijom unutar kulturnih politikama poput egzistencijalnih problema mladih umjetnika. Na primjer, Društvo hrvatskih umjetnika „Medulić“, po izrazu promotor secesijske stilizacije kao dominantne estetske poveznice nasuprot prevladavajućem akademizmu, u pogledu političkog opredjeljenja podržavalo je koncept ujedinjavanja južnoslavenskih naroda nasuprot austro-ugarskoj hegemoniji, a na egzistencijalnom se planu zauzimalo za afirmaciju mladih dalmatinskih umjetnika u odnosu na favorizirane umjetnike u Zgrebu koji su lakše dolazili do javnih narudžbi i atelijera. Po selekciji djela u prizemlju, koja objedinjuju umjetnike obiju grupacija, vidi se da su po estetskim odrednicama mahom ujedinjeni duhom novog vremena obilježenog težnjom za promjenom kao imperativom cijelog stoljeća.
Hlebinska slikarska škola
Koncept demokratične, svima razumljive umjetnosti uvjetovao je pojednostavljen likovni jezik i jasnu, narativnu kompoziciju koja se svjesno razlikovala od građanskih normi oku lijepog u motivu i izvedbi. Krsto Hegedušić, strateg udruženja, promovirao je potrebu stvaranja nacionalnog likovnog izraza kao temelj nacionalnog kulturnog identiteta, te promocijom slikara seljaka udario temelje Hlebinskoj slikarskoj školi i budućem fenomenu hrvatske naivne umjetnosti. Koncept sinteze svih aspekata vizualne kulture, slikarstva, dizajna i arhitekture kao oruđa preoblikovanja stvarnosti i ravnomjerno podijeljene kvalitete života, plodonosno je utjecao na hrvatsku umjetnost nakon Drugog svjetskog rata, posebice naEXAT51, ali se isto tako prelio i na polazišne koncepte manifestacije Novih tendencija. Njihova svijest o važnosti društvenog stava i aktivizma svoj bliži ili daljnji refleks doživjela je i u tako različitim fenomenima likovnog stvaralaštva, kao što su kasnije bili Gorgona, Biafra ili Grupa šestorice autora. S druge strane, visoka vizualna kultura likovne izvedbe koju je promovirala Grupa trojice blagotvorno su kao izvedbeni standard djelovale na opću visoku razinu poslijeratne likovne umjetnosti kod nas, poznate pod sintagmom socijalističkog modernizma, mahom apstraktnog usmjerenja.
Osim predstavljanja visokih stvaralačkih dosega, što je cilj svake umjetničke izložbe i uz ambiciju našeg programa kojim potičemo mobilnost muzejske zbirke i njenu prisutnost izvan matične institucije, naša je šira kulturološka zadaća pokazati da dinamika suprotstavljenih glasova i stavova unutar jednog stvaralačkog polja ne govori o fragmentiranosti scene već o širini njenog zahvata i raspona, a u našem slučaju i o konstanti imaginacije i potencije nacionalne likovne sredine.
Zanimljiv fenomen poistovjećivanja društvene platforme s estetskom predstavljanju u razdoblju djelovanja od 1929. do 1935. Godine paralelne umjetničke grupe Grupa trojice i Udruženje umjetnika Zemlja, čija su dijametralno suprotna polazišta o društvenoj funkciji umjetničkog stvaralaštva dijelila i ne u toj mjeri različit likovni senzibilitet. Obje su grupe nastale u zahtjevnom vremenu globalne krize, kod nas potencirane političkom nestabilnosti i uvođenjem šestosiječanjske diktature nakon ubojstva Stjepana Radića prethodne, 1928. godine. Grupu Trojice smatra se utjelovljenjem građanske predodžbe o umjetničkom stvaralaštvu kao području posvećenom užoj likovnoj problematici, nezainteresiranom za ostala društvena događanja i fenomene. Njihova bjelokosna kula slikarstva bila je zaokupljena pitanjem ukusa i stila, zasnova na mimezisu i kolorizmu francuske prevencije.
Grupa trojice
U svojoj su varijaciji internacionalnog likovnog jezika interpretirali nacionalne motive, i to najviše u pejzažima svih hrvatskih regija, a portretima i mrtvim prirodama omogućuju nam neprocjenjiv uvid u život ondašnje građanske elite, kao i njeno romantizirano viđenje nižih društvenih slojeva. Neki povjesničari umjetnosti smatraju da je Grupa Trojice s pozicije umjetnika individualaca formirana kao suprotni pol poziciji kolektivnog umjetničkog stvaralaštva, društvenog angažmana i, prvi put, imperativu sinteze svih likovnih umjetnosti kao agensa društvene promjene i represije, siromaštva sela i grada. Njihova izlagačka strategija povijesno se odmicala od galerijskih i salonskih uzusa lijepih umjetnosti, pa su radove akademskih umjetnika predstavljali na istoj ravnini s radovima neobrazovanih seljaka ili djece.
Prisilna hibernacija u kojoj od 2022. godine djeluje Nacionalni muzej moderne umjetnosti radi cjelovite obnove, strateškim je programskim obratom postala okidačem njegove nikad veće nacionalne prisutnosti. Suradnjom s Muzejom Grada Splita i izložbom u Staroj gradskoj vijećnici zatvaramo prvi krug gostovanja. Nakon splitske izložbe, koja u tri „koraka“ predstavlja našoj publici posebno drago razdoblje likovnosti prve polovice XX. stoljeća, u Muzeju suvremene umjetnosti u Bukureštu ćemo otvoriti njen komplementarni pol, izložbu visokog modernizma u Hrvatskoj u drugoj polovici toga stoljeća“, najavio je ravnatelj Franceschi, koji je istaknuo i ambiciju da splitskoj publici predstavi i neka od ikoničkih radova zbirke njegovog muzeja, a koji su do sada bili redovito uključeni u njihov stalni postav i zato nedovoljno izlagani izvan Zagreba.“ (u predgovoru pratećeg kataloga izložbe piše Branko Franceschi)
S obzirom da se Nacionalni muzej moderne umjetnosti obnavlja, ova je izložba ujedno i izuzetna prilika, koja podcrtava i naglašava snagu nacionalnog umjetničkog izričaja u kojem treba uživati, osvijestiti ga i upoznati u jedinstvenom prostoru splitske Vijećnice.
Izložba se može pogledati do 2. veljače 2025.
