Znanost i kulturu, kroz svoja dostignuća, treba uskladiti se s Božjim zakonima
Ovaj svijet? Onaj svijet? Koliko su jedan drugome bliski ili daleki? Ne znamo, ali većina ljudskih bića, bez obzira na ateizam i njegovu propagandu, vjeruju u drugi svijet. Onostranost je ono što nismo do sada spoznali, u što nismo prodrli tehnologijom. Može li čovjek, dok je na ovom svijetu spoznati – onaj svijet? Zaći u njega? Kad prislonimo na uho školjku, čujemo šum koji nas podsjeća na šum mora. Daleki šum koji dopire do nas. Djeca vole prisloniti školjku uz uho i slušati taj šum. Volim i ja. Ta malena ili malo veća školjka, nosi u sebi misterij, nosi u sebi neuništivi trag svoga podrijetla, od takve je tvari napravljena koja joj omogućuje da proizvodi taj šum. Nitko ne je može lišiti tog njenog svojstva, oduzeti joj njenu naravnu datost, reći da ju je slučajnost stvorila. Poricati njenog Stvoritelja. Ona ima svoju unutarnju vibraciju, svoju osobnost i posebnost. Ona je školjka. Ni više ni manje. Isto se može utvrditi i za druge stvari, za druga bića. Ne možemo pobjeći od sebe. Ono smo, što u svom istinskom bitku jesmo.
Čovjek i duh
Čovjek, kao krunsko biće ovoga svijeta, također u sebi ima svoja iskonska obilježja. Sve što je činio i čini, bilo lijepo ili nažalost ružno, time oslikava sebe. Koliko god odstupali od onoga što jesmo, i po suludim idejama i nakaradnim zamislima onih koji nas žele preinačiti u ono, što će nas otuđiti od nas, u tvorevinu u kojoj će se samo djelić naših gena ostati, krajnje je vrijeme da se čovjek zapita. Tko želim biti? Onaj koji jesam, ili neko čudovište koje će navodno biti preinačeno. Krajnje je vrijeme da se počne brinuti da ostane ono što jest, jer po nekim znanstvenim kalkulacijama za koje stoljeće, ljudski rod će nestati, životinjski i biljni svijet također. Ako školjka koja je izvađena iz mora, u sebi nosi svoju autentičnost koju joj nitko ne može oduzeti ni zanijekati, čovjek u sebi nosi sebe, onog i onakvog sebe, u kojega je uz materiju od koje je vidno sazdan, ucijepljena i duhovna dimenzija. Ima sebi svojstvenu vibraciju, koja ga povezuje s – onim svijetom. Čovjek zrači duhom. Tko to ne uočava, prikraćen je za bitno i osnovno znanje. Duh je matrica koju obavija materijalno tijelo, i to ukazuje da pripadamo – onom svijetu. Imamo u sebi ono što opstaje, što je vječno.
Zašto to niječemo? Stoga, jer biti duhovan, cjelovit, autentičan, treba živjeti sebe istinskog, autentičnog. Biti višedimenzionalan, slojevit, onakav kakav si stvoren, na sliku i priliku svoga Stvoritelja. Osluškivati svoju vibraciju i spoznavati sebe. A koliko ljudi osluškuje te unutarnje vibracije? Čime sve nismo zarobljeni, čime sve nakljukani, čime sve zanijekani, čime sve ne nastoje odroditi nas, odijeliti od našeg ljudskog bitka, od naše duhovne naravi? Raslojiti nas? Minimalizirati? Tko to čini i zašto? Bog je krivnju prebacio na Sotonu koji od početka stvaranja nastoji uništiti Božje djelo. Na samom početku susrećemo pojmove, – Dobro i Zlo. Nijekanje dobrog, i nijekanje duhovnosti je početak srozavanja. To je čovjekov pad.
Prosječnost i izvanjsko
Zašto je čovjek pokleknuo? Promatrajući današnji tip prosječnog čovjeka, očito da smo odstupili od sebe, više na nas djeluje ono izvanjsko, nego ono unutarnje. Izvanjsko nas zarobljava. Postali smo robovi neznanja, nagona, strasti, požude. Nije nam bio drag posluh, smatrali smo se više od onoga što jesmo. Da imamo dovoljno potencijala da se raziđemo s Bogom. Činilo nam se ponižavajućim podrediti se Njegovoj volji. Nismo bili prva stvorenja koja su to učinili. A oni koji su to učinili prije nas, povukli su nas za sobom. Jer zavist i mržnja ne dopuštaju da nešto ostane čisto i zdravo. Poslije tog razilaženja, uočljivo je i vrlo jasno, mi nismo uspostavili pravi, trajni kontakt s Bogom. Čini se da smo se sve više udaljavali od Boga. Iako smo svoju „golotinju“ u Edenu skrivali smokvinim listovima, kad smo istjerani iz Edena, više nam nije trebao smokvin list. Razotkrili smo se posve, u svemu. Ogolili se. Imamo mi i patrijarhe, i proroke, i Isusa koji nam je došao pružiti ruku mira. Njegove apostole, institucije i pastire, ali smo razvili vremenom praksu otpora. Skidali smo jednu po jednu masku s lica i pokazalo se, jao nama, da smo puno gori nego je bilo za očekivati.
Nasilna suvremena glazba
Umjesto iskazivanja poštovanja svom Stvoritelju, pokazali smo nemar i prijezir, zasuli ga uvredama, otvrdnuli u nevjeri. Pogazili sve Njegove zakone i zabrane, čak i Krsni zavjet koji je utemeljen na Krvi Kristovoj. Počinili takva zlodjela da smo nepovratno ugrozili svoj integritet. Čini se kako nema kraja našem vrijeđanju Boga, gotovo nas više nitko ni ništa ne mogu privesti pameti. Sve skupa je uzrokom da smo duhovno gotovo mrtvi. Mladići i djevojke, očevi i majke, starci i starice, ne razvijaju u sebi duhovne prednosti. Imamo mi danas naše igre i zabave. Čini se, da nekad cio svijet tulumari, iživljava se do besvijesti. U koje ponore čovjeka strovaljuje droga, poroci, neumjerena pohlepa? Svijet je upao u delirij. Imamo vrlo razgranatu industriju zabave, industriju seksa, filmsku industriju koja proizvodi točno ono što kvari čovjeka, iza čijeg glamura stoji tolika bijeda i jad, koji se ne otkrivaju, tek tu i tamo koji centimetar. A tek suvremena glazba, koja je nasilno utkana u današnju kulturu življenja, da nas posve dezorijentira, potpuno nam naruši unutarnju, duševnu i psihičku harmoniju, mentalno nas izneredi. Suvremena književnost, koju dobrim dijelom piše UI, kad bi je unijeli i čitali u nekom posve zdravom i normalnom svijetu, sve bi poremetila. Baš tonalitetom koji smo proizveli; bukom, drekom, prostaštvom, sablazni, izaziva se propast svijeta.
Previše se traži
Imamo športski fanatizam, gdje se čovjeka tjera preko granica njegovih mogućnosti. Na sportskim terenima nisu više športaši, to su više arene i borba gladijatora. Udaranje, ozljede, onesposobljavanje protivnika. Nema fair-pley-a. Svaki dan događaju se nove senzacije bez kojih više ne bismo mogli živjeti. Spektakli. Šokantne vijesti koje nam utjeraju strah, bacaju nas u pesimizam. Imamo igre na sreću. Bezbroj igara na računalima. UI o kojoj mi obični ljudi ne znamo gotovo ništa, ali znaju puno oni koji su je osmislili i služe se njome uveliko. Stidimo li se onoga što smo proizveli? Tko od nas može poreći da nismo u raljama Zla? Eto kad smo sve učinili kako bi porekli Boga, a znanost se uvelike danas trudi zamijeniti ga svojim bogovima, znanjem i tehnologijom, tvrdeći da postoji inteligencija koju još nisu otkrili, u kojoj se krije svemoć. Što onda cio svijet slavi ovih dana? Bezvjernost je obilježje naše civilizacije. Je li ta bezvjernost ovladala svim ljudskim dušama i umovima?
Naravno da nije. Ozbiljni ljudi, pobožni, nadareni, mudri, prosvijetljeni na čijoj je pronicavosti, znanju i dostignućima, čovječanstvo izgradilo svoje istinske vrijednosti, koji unapređuju svijet iz naraštaja u naraštaj, bili su svi odreda duhovno napredni. Za njih je duhovnost bila smisao postojanja, ona je iznjedrila njihov genij. Mahom su ulagali silan trud i napor da se uspnu na što višu duhovnu razinu, jer su smatrali sve što je izvan duha, da je primitivno, nedostojno onoga tko teži pravom cilju, i cjelovitosti čovjeka. Bili su jako disciplinirani, strogi prema sebi, suzdržani kad je u pitanju svijet i njegova ponuda. Iako ih se često prikazuje čudacima, svi su oni imali cilj da služe Bogu. Nastojali se kroz potpuno predanje, posvećenost Bogu, znanost i kulturu, kroz svoja dostignuća, uskladiti se s Božjim zakonima. Odricali su se ugodna, ladanjskog života. Oni su upravo duhovne elite, svevremeni, nepobitni. Oni su budili svijet, svijest, održali civilizaciju. Bilo da su iz drevne Indije, Kine, Perzije, Grčke, Japana, Aleksandrije, Rima, Izraela, iz Hrvatske …, svima je zajednički nazivnik, – duhovnost. Zanimljivo, uvijek su to pojedinci koji svojim doprinosom mijenjaju cijelo društvo. Jedan od njih, čak visoko iznad njih, jest Isus Krist Sin Božji.
Isus Krist
Dolazak Isusa Krista na ovaj svijet, danas više nitko ne može pobiti. On je povijesna ličnost. Je li Njegov život bio baš do najmanjeg detalja onakav kako nam tumači Biblija, ili ponešto drukčiji, teško je utvrditi. No, po onome što je pronađeno u ove dvije tisuće godina što se zove, materijalni arheološki dokazi, vidno je, već po ustanovljenju kršćanstva Njegov trag posvuda je utisnut. U bogomoljama, na bezbroj fresaka, slika, izrađeno je bezbroj kipova. O Njemu se govori u bezbroj drevnih rukopisa. U književnosti i glazbi ni jedno ljudsko biće ne zauzima ni približno toliko mjesta. A što je najimpresivnije, Njegov otisak u ljudskim dušama je neizbrisiv. Iako su kraljevi i moćnici kupovali naklonost umjetnika i nastojali sebe ovjekovječiti, o njima se ispredale bajke, sve to podlegne vremenu, i većim dijelom pokaže se neutemeljenim. Smrtnik se ne može silom pobožanstveniti. U vrijeme Isusova dolaska, poganstvo je bilo na vrhuncu, svijet razularen, predan svojim najnižim strastima i često mračnim silama. Nije bilo nimalo izgleda da bi bilo tko, ma koliko bio poseban, nadahnut i inteligentan, mogao učiniti nešto da promijeni svijet. Mnogi ljudi prije Isusa postali su poznati, proslavili se svojim znanjem, vještinama, herojskim podvizima, ostavili su svoj trag u ljudskoj povijesti, no nisu učinili ništa što bi potpuno promijenilo psihologiju svijeta, otvorilo potpuno novu perspektivu, zapravo novi svijet. A to je svijet duha.
Sve je dolazilo i prolazilo. Ali Isus je učinio ono nešto što je pomaknulo granicu ljudske svijesti i otvorilo nova vrata. Donio nam je Radosnu Vijest. Bog nam oprašta izdaju, poziva nas da mu se predamo, pomirimo s Njim, ustrajemo u budnosti i krepostima. Poslije smrti dođemo k Njemu. Ogrubjeli svijet teško je tu vijest prihvaćao ali ona se neshvatljivom snagom ukorijenila u ljudske duše i srca, prenosi se s pokoljenja na pokoljenje dvije tisuće godina. Ta vijest je veličanstvena, dragocjena, najspasonosnija. Nikad prije nije izrečena, doprla nam je napokon do ušiju i srca. Kalkuliralo se, filozofiralo, nagađalo, ali nitko to nije na tako jednostavan način prenio čovječanstvu s takvim znanjem i uvjerljivošću. To je bio ozbiljan atak na sva dotadašnja vjerovanja. Protivno svim strujama i ritualima u vjerskim zajednicama. Ta vijest došla je u pravi čas. Svi akteri uključeni u Isusovo Začeće, Njegov dolazak na svijet, i Njegov život jesu pažljivo birani. Oni su izvan kasta, izvan gospodstva i moći, obični ljudi ali izrazito povoljni da po njima Isus uđe na mala vrata u ljudsku povijest, postane suprotnost onodobnim vladarima, autoritetima i institucijama. On donosi nešto posve novo, što nadilazi tradiciju, ali je ne niječe, nego nadograđuje. Ljude zove djecom Božjom, braćom i sestrama, prijateljima i dragima. Ne laća se puške ni mača, samo izlaže Svoj nauk. Poučava, liječi, tješi. I što je najzanimljivije, pred Njim se zaista umanjuju kraljevstva, pada moć moćnih i On postaje središnja os čovječanstva. Imamo Boga, koji se poistovjećuje s čovjekom, vraća nam izgubljeno dostojanstvo. Svatko ga razumije, i ribar i poljodjelac, i filozof, i intelektualac. Njegov nauk prodire u čovjeka kao voda koja ulazi duboko u zemlju.
Otuđenost
Suvremeni, profani svijet, otuđio se od Boga. Isusa mnogi čak izruguju. Odriču se Njegova nauka. Upravo zbog toga se svijet urušio. U tom svom urušavanju, mnogi se ljudi baš danas, spontano hvataju za Isusa, za Njegove skute. I kažu jasno i glasno: „On nam je jedina slamka spasa.“ Imaju povjerenja samo u Njega. Od nikoga se ne nadaju pomoći, ali On im pomaže. Sve ljudsko ih je iznevjerilo, sve što ih je očaravalo u toj raspojasanosti i pogrđivanju Boga i čovjeka, shvaćaju da ih vodi dekadenciji i konačnoj propasti. Tek sada razumiju Isusovu poruku, klanjaju mu se i raduju se što smo pozvani da ga slijedimo. Što je prisutan među nama iako našim očima nevidljiv. Kod iskrene molitve, Njegova se nazočnost osjeti. I kad nam bol trga srce, On često bdije uz nas i pruža nam utjehu kakvu nam čovjek ne može pružiti.
Prihvatimo Njegovu ponudu s osmijehom, uljuđeni i zahvalni. Neka konačno započne Njegovo vrijeme, vrijeme Duha. Ako se ne odazovemo, Bog više ne će biti tako velikodušan, ponuditi nam takvu priliku. Ovo je vrijeme u kojem smo kadri razlučiti Dobro i Zlo. Između Dobra i Zla, nema sinteze, tu nema kompatibilnosti. Isus, Sin Živoga Boga, Svevladara, jest zaista za nas, Put, Istina i Život. Prihvatimo ga da nam bude zaštitnik, i u zajedništvu s Njim pokušajmo otkloniti od sebe i svijeta sve zablude i ono veliko Zlo, koje nam stavlja prepreke na put. Bori se svim silama protiv našega spasenja.
Neshvatljiva mržnja
Ne možemo zanijekati neshvatljivu mržnju i patnju oko nas. Ne možemo reći da smo spokojni, jer smo uplašeni i strepimo. Tonemo. Bezdan je razjapio ždrijelo. Duše su nam prazne. Isuse, trebamo Te. Isuse Tvoji smo, ne prepusti nas Zloduhu. Hvala ti što si udostojio doći u ovu našu tjeskobnu i gorku stvarnost, donio Svoje Svjetlo i okrijepio nas. Budi nam suputnik, branitelj i vječna radost.
Svima koji su se opredijelili za Isusa, u konačnosti za istinu, otvorili mu vrata duše i srca, i svim ljudima dobre volje, ma tko bili, njima i njihovim obiteljima sretan i berićetan BOŽIĆ. Naša Domovina, draga nam Hrvatska, i cio svijet, neka konačno budu obasjani Njegovim Svjetlom. Isuse, ranjenima iscijeli rane i donesi svima Svoj mir. Sve prognane vrati onamo kamo ih srce vuče. Nama u Hrvatskoj vrati na prag našu djecu, da upale vatru na ognjištima koja su opustjela, zanjišu svoju djeca u kolijevkama.
On dolazi
On dolazi.
Zemlja za Njim uzdiše.
Anđeli prostirke prostiru bijele.
Zvijezda zlatna kandila pale.
Kroz sve će proći sfere.
Na sve će sići oltare.
Sve će upaliti duše,
da kao svijeće,
posvećene svijetle.
On dolazi.
Dođi.
Danica Bartulović (iz knjige KAD CVJETAM, Matica hrvatska Imotski, Imotski, 1998.)
