LJUDSKA BIĆA U PROSTORU I VREMENU – Žudnja za moći, nema korijen u snazi, nego u slabosti

Samo obrambeni ratovi mogu se shvatiti kao nužno zlo, svi ostali ratovi su nepravedni i ne bi se smjeli događati

Neprikladno bi bilo da ljudi u svijetu budu posloženi kao šibice u kutiji, ili kao sardine, iako bi neki upravo to željeli. Svijet može do neke mjere biti sređen, hijerarhijski posložen, no on mora iskriti, prštati energijom, biti uzbuđen, inovativan. Mora duhovno i moralno jačati ako želi spasiti sebe, mora pobijediti svoje poroke i sukobe. Suočiti se sa svojim slabostima. Neminovni su padovi, ali uvijek treba ustati i krenuti naprijed. U svijetu nikad nije bilo apsolutnog mira niti će biti. Neki se baš uzjogune, razgoropade, nasrću na nedužne, gurnu u ratove. Samo obrambeni ratovi mogu se shvatiti kao nužno zlo, svi ostali ratovi su nepravedni i ne bi se smjeli događati. Tako se uzrokuje stanje kaosa i dovede do te mjere da se sve zakomplicira i nitko više ne  može dovesti svijet ni u kakav red. Nemoguće je stoga u svijetu, u kojemu kao da se vođe država, plemenski vođe, razne korporacije, natječu tko će pokrenuti neki rat, nadati boljoj budućnosti.

Mir je vrlina

Veliki filozof i mislilac židovskog podrijetla, Baruch de Spinoza, rođen u Amsterdamu u Nizozemskoj 24. studenoga 1632., umro u Den Haagu u Nizozemskoj 21. veljače 1677., često citiran, čija je mudrost doista fascinantna, reče na jednom mjestu: „Mir nije odsutnost rata, nego vrlina koja izvire iz duševne snage.“ Kad bi svaka osoba pojedinačno o tomu razmišljala, posebno vladari, ponajprije bi morali preispitati i preodgojiti sebe. Zapitati se što je u čijoj duši? Probuditi u sebi vrline, čovječnost i etičnost, to bi trebala biti dužnost svakog ljudskog bića. Kad bismo sazreli u mudrosti, riješili se svojih unutarnjih zabluda i mana, posložili se, postali prosvijetljeni u duhovnom i moralnom smislu, posebno oni koji usmjeravaju svijet, bili bi pouzdana  splav koja bi nas prevela preko opasnih, mračnih voda, vodila u svjetliju budućnost. Brinuli bi za živote građana koji doprinose svijetu na mnogo načina, što im je dužnost, no oni nisu ni blizu toga. Zgražamo se u što se pretvore, koliko zastrane. Za neke dobre vladare, doduše čulo se, ali su bili vrlo rijetki.

Vladati sobom

Da je tako od davnina, pojasnio nam je i grčki filozof, astronom i matematičar, Tales iz Mileta (živio od 624. pr. Krista do 546. pr. Krista), koji je zaključio: „Ako zapovijedaš, upravljaj sam sobom.“ Ova naizgled kratka rečenica, ako bi se analizirala iz nje bi proizišle duge rasprave. Čovjek koji vlada sobom, ne će sipati otrov u čašu drugomu čovjeku. Ne će posezati za onim što nije njegovo, na što nema nikakvo pravo. Ne će biti okorjeli zločinac. Ne će čupati bilje kojim se hranimo, a sijati korov. Ne će srušiti tuđu kuću i prognati beskućnika iz  njegove domovine. Ne će tuđe dijete baciti zvijerima. Ne će porušiti tuđu bogomolju. Ne će dovesti svijet na rub očaja. Mogli bismo tako nabrajati u nedogled sve one loše događaje koje se događaju u kontinuitetu, svima nam zagorčavaju život. U odgojnim ustanovama trebalo bi se truditi odgajati mladež tako, da sutra, kad oni preuzmu kormilo svijeta, budu odgovorni za svoja djela, brinu o čovječanstvu koje se mora oporaviti, jer je skroz poharano, kao i o prirodi koju smo opustošili. Njen nam je oporavak neodgodiva zadaća ako želimo opstati.  

Svaka čast Orbánu!

Ima analitičnih, pametnih ljudi, – kažu da ovakav ustroj vlasti u svijetu, koji nije u stanju usuglasiti se po načelu kakve – takve pravednosti nije nikomu od koristi. Dapače, šteti svima jer se u njemu kao posljedice nepoštene vladavine razvijaju sve vrste kriminala i nasilja, što je postalo prijetnja cijelom čovječanstvu. Bez otvorene suradnje svih država, kriminalcima se ne može stati na kraj. U tom slučaju bilo bi nužno da nitko nikome iza leđa jamu ne kopa, ali nažalost svatko radi za sebe, stoga sve dublje upadamo u nevolje. Ima bezbroj vijeća, komisija, na razini država, na razini EU-a, na razini svijeta Ujedinjeni narodi. Franklin Allen (6. ožujka 1956.), britanski ekonomist i akademik, rekao je: „Komisija je skupina ljudi koji svaki zasebno ne mogu ništa učiniti, ali zajedno mogu odlučiti da se ne može ništa učiniti.“ Tako imamo slučaj da u EU-u, upravo na odluke koje je donijelo to tijelo po pitanju rata u Ukrajini i sankcija Rusiji, unatoč odluci 26 država koje podupiru te odluke, Viktor Orbán, predsjednik mađarske vlade, opstruira tu odluku. Jedan protiv svih, i sve pada u vodu. To se često događa i u UN-u. Ali to je demokratski. Ovim činom Orbán i Mađarska spašavaju demokraciju i zaustavljaju masonsku Europsku uniju da putem diktata vlada svojim članicama. Unatoč tomu što u izvornim dokumentima donošenje odluka mora biti konsenzusom.

Depresivnih, bolesnih, klonulih je sve više

Erich Fromm, američki psihoanalitičar njemačkoga podrijetla (rođen 23. ožujka 1900. u Frankfurtu na Majni u Njemačkoj, umro 18. ožujka 1980. u Muraltu u Švicarskoj), nagrađivan je za doprinos filozofiji, religiji, itd., te pojašnjava: „Žudnja za moći, nema korijen u snazi, nego u slabosti.“ Svi ovi navodi služe tomu da se pojasni kako su ljudi od davnina do današnjega dana razmišljali zašto svijet ne funkcionira na temeljima reda, pravde i morala, nego na nepravednim zakonima onih koji vladaju. Nikakvi prosvjedi, nikakvo pozivanje na zakone, nikakva prava ne mogu se provesti, jer silnici imaju metode kojima sila nadilazi pravdu. Osvrnimo se na prosvjede u Turskoj. Stoga smo svi u opasnosti, a ovo čemu smo izloženi, prevršilo je svaku mjeru. Depresivnih, bolesnih, klonulih je sve više. Život je mnogima postao teški teret jer jedva preživljavaju, a ono što nas svaki dan zasipa zaista je kao da smo baš izloženi propasti.

Skupe srdele

Medicinska sestra koja ima 44 godine radnog staža, ima mirovinu oko 500 eura. Gdje je tu pravda, nije li to za svisnuti od jada? Neki dan sam bila u gradskoj ribarnici. Ribi je astronomski porasla cijena. Ono što vrijedi preskupo je. Ribe kakve ti srce želi, a pred bankom gdje se prodaju srdele red toliko dug da se pruža do pola ulice izvan ribarnice. Ljudi kupuju po nekoliko kilograma srdele pa će je zalediti, neki pola kilograma, a ima ih dosta koji kupe samo 15 dkg. Znači nekoliko ribica i kad ih očiste što im ostane? Kažu, ne mogu više. A tvrde nam iz Vlade, Mirovinski fond bogat. U nas kažu, tko nije svojim žuljevima i znojem stjecao, ne zna cijeniti dobra koja dobije niti novac koji su drugi zaradili. Rasipa ga kao da je prašina. U to rasipanje uključeni su baš gotovani. Sve im servirano na pladnju.

Nadziru nas posvuda

Uvijek se ljude nadziralo, uhodilo, špijuniralo, a u današnje smo vrijeme nadzirani i dok spavamo. Nadzirani smo putem mobitela, računala, laserskih zraka, satelita, čipova, koji su čak ugrađeni i u naše kućne aparate. Svaki detalj iz našega života znan je onima koji nas nadziru. Posebno je opasno hakiranje. Ne postoji 100-postotni način zaštite. Šifre na našim mobilnim uređajima i računalima lako se probiju. Koristi se umjetna inteligencija, čovjek je njenom uporabom sebi nanio golemu štetu. Oko 50 milijuna ljudi na facebooku je hakirano. Krade se identitet, osobni podatci, milijarde eura, dolara, ulazi u povjerljive podatke o pojedincu, u državne tajne… Hakeri su ljudi koji izvrsno poznaju računala, softwere, hardwere. Mogu izvesti putem računala kibernetičke napade na banke, ustanove…, što god žele. Ušli smo u eru punu zamki, sve se čovjeku može podmetnuti, okrasti ga, uništiti na bezbroj načina.

Struja zla, jer to jest zlo, nosi nas u nepovrat, daleko od sreće i spokoja, u bezdanost užasa. Božanski red smo davno odbacili, ne ćemo se vratiti tomu ma tko nas uvjeravao da je obraćenje svijeta moguće. Bjesomučne strasti, neobuzdani nagoni koji nisu usmjereni nečem pozitivnom, utrnuli su u nama duhovno svjetlo. Duše su mnogima mrtve. A kad se ostane bez duše, ostane se bez svjetla, živi se u sljepoći, zabludama i podliježe se svim porocima. Oni koji su htjeli da bude drukčije, da se svjetlo širi, čovjek se duhovno uzdigne, bili su odbačeni i izloženi mukama. I što sad? Kamo?

Kamo ide Hrvatska?

Kamo ide Hrvatska, kamo mi srljamo? Gdje ćemo biti stjerani? Nekomu se moramo prikloniti i pokoriti, ispod nečijeg se skuta zavući. U zabludi je svatko tko misli da sami možemo stajati na braniku svoje Domovine. Nekoga moramo imati kad zagusti da nam pritekne u pomoć, bilo nam to milo ili nemilo. Promotrimo u kakvom smo okruženju. Srpska nas vrhuška napada da sklapamo ratno savezništvo s Kosovom i Albanijom, zajedničkim snagama kanimo njih napasti, te su oni ugroženi. Ovo je vic stoljeća. Zar nam oni moraju davati odobrenje s kim ćemo dogovarati suradnju? Da u prvom mandatu Trumpove vladavine SAD-om, SAD nije podupro Kosovo, bilo bi pregaženo od strane Srbije. A što se tiče našeg tobožnjeg savezništva s tim malim državama u našem susjedstvu, ono je nužda. Radi se zapravo o usmjerenju na razmjenu znanja i razvoju vojnih industrija. Po srpskim izjavama, njima bi odgovaralo da cijela Hrvatska s ovo malo življa postane samostan zatvorenog tipa, klauzula iz koje nitko ne smije izaći, ni riječ ne smije izustiti. I tada bi im smetali, poubijali bi nas. Sjetimo se koliko je visoka bila žica logora na Kukuzovcu blizu Sinja gdje su nas kanili strpati i mučiti.

Molitva usred bijela dana

Ipak tu i tamo zaiskri koja iskra, nešto što pruži zraku nade. Kad sam nedavno bila u Zagrebu i s Đurom Vidmarovićem na snimanju emisije Susret u riječi, po završetku snimanja emisije sjeli smo u atrij sačekati taxi. U 15 sati, na velikom ekranu na zidu emitirana je slika Milosrdnog Isusa. Svi su zaposlenici izišli, mahom anđeoski lijepi mladi ljudi i započeli zajedničku molitvu krunice. Od ganuća, suze mi navrle na oči. Zatim naša izabrana nogometna vrsta, odlično su se držali protiv Francuske. Nedostajalo nam je zrno sreće i stigli bi u polufinale Lige nacija. Ako se uzme u obzir da među našom vrstom nema niti jedan stranac, da su sve to momci s naše grude, Hrvati, a da u redovima francuske reprezentacije od 23 igrača, njih su 17 pripadnici drugih naroda, dakle za njih igra 74 posto stranaca. Mi smo junaci. Jedina reprezentacija u kojoj nema ni jedan strani igrač.

Veliki smo i bez stranaca

Nemam ništa protiv tih stranaca ma kojoj rasi pripadali, dečki daju sve od sebe, njima je veliki doseg naći se u velikim svjetskim klubovima i reprezentacijama. Oni obično dolaze iz bijede i siromaštva i mnogi su zahvalni Bogu na ukazanoj prilici. Te crne pantere u francuskoj reprezentaciji, snažni su, otporni, teško je s njima igrati. Svaki je na terenu kao jureći tenk, uz to su disciplinirani i svim snagama se trude biti na vrhu. Drago mi je radi njih, svašta su pretrpjeli, i doći do tog vrha, zadivljujuće je. Unatoč tomu, ne držim da smo mi slabiji, da smo gubitnici. Naš, spram njih sićušni Luka Modrić, svjetski je fenomen u nogometu, nenadmašan. Veliko je i snažno hrvatsko srce, hrvatska domoljubna duša. Naš izbornik Zlatko Dalić, nepotkupljiv je. Mogao je on zarađivati kud i kamo više da se prodao nekoj zemlji koja ga priželjkuje, ali on je dostojanstven, i njegova životna misija je učiniti sve što može za svoj narod. Dao Bog da on i takvi budu sve brojniji i požive što duže.

Lokalni izbori

Počela je kampanja za lokalne izbore. Politička scena je krcata raznim kandidatima. Neki niti smrde niti mirišu, neki su šuplji kao trstika. Ima i onih koji bi zaista mogli nešto učiniti, ali narod ih ne prepozna, okrene se na onu stranu s koje ga zmija vreba i zapuhne. Ne možeš nikoga ni na što nagovarati, ni nasilno usmjeravati. Puno toga uđe u politiku skriveno u glinenog konja, i kad se prokažu, bude kasno. Puno ih se pita gdje im je bila pamet? Valjda se uspavala, tko će uvijek biti budan i razmišljati svojom glavom? Danas većina ne razmišlja, sve prepuštaju tuđim glavama. Kažu, zašto se sekirati, bit će kako bude. Da bit će kako drugi misle, oni koji znaju što žele, i kako sebi osigurati dobru poziciju.

Bogovi podzemlja

I tako, svijet u suštini ostaje nepromijenjen. Malo krene naprijed, zatim se zakašlje, podivlja i krene putem bez voznog reda, sukobljava se, ratuje, ruši sve što je mukom stvarao. Jednostavno, kao da nam se svijest i pamet zamute, zamagle. Valjda bogovi podzemlja izrone, izdivljaju se, rasplamsaju mržnjom, pokušaju čovjeka poraziti, istrgnuti s korijenom iz zemlje, i onda poraženi od čovjeka, vrate se u svoj pakleni svijet, ali ne zadugo. U tom golemom Kozmosu, tek smo patuljčići, i naš planet i mi, spram neznanih, moćnih sila, ali nismo zanemarivi. Umjesto da se saberemo, razbistrimo i usmjerimo prema toj ljepoti, veličanstvenosti i golemoj sili, budemo zahvalni da nas ovakve trpi, mi prkosimo, otimamo se, sebi nanosimo nepopravljivu štetu. Zar nam se zaista hoće skončati u propasti i sramoti?

Danica Bartulović