Samo uz obraćenje i predanost Bogu te traženje od njega oprost i pomoć, moguć je izlaz pravi put
Koje su najčešće i najbolnije rane današnjeg običnog hrvatskog čovjeka ali i ljudi diljem svijeta? Gdje smo najranjiviji? Koji je to dio našega nacionalnoga bića što bismo mogli nazvati „meki trbuh“, koji nije zaštićen, ili naša „Ahilova peta“? Što je najviše ugroženo i dovodi u pitanje naš opstanak? Politika može biti loša i lošija, rijetko je dobra, no naš narod navikao je da se sam snalazi, probija tunele poput krtice, ukopa se, izviri malo vani i kad je prilika da se izvuče, iskoristi to. Kroz našu slojevitu prošlost navikli smo živjeti boreći se, pa kad ne bismo uspjeli u svojim nakanama da nešto promijenimo na bolje, onda bi bili odgurnuti, balansirali smo na rubovima ponora da ne padnemo u bezdan, skrivećki pokušavali održati budnom našu nacionalnu svijest, naravno izuzimajući one koji se svakom vragu pod rep podvuku. Onda nam svanula zora, zasjala dugo željena „sloboda“ koju smo svojom krvlju platili, koja opet nije cjelovita, već kako za koga. Poslijeratna klima, kad je još sve bilo u rasulu, za neke je bila vrlo povoljna, to je lov u mutnom. Mnogi pojedinci i grupe, koji su bili na određenim pozicijama i znali što je najunosnije, što vrijedi i koliko, domogli se onoga što nije bilo njihovo, za što se nisu znojili, jednostavno iskoristili priliku koju lupeži vješto iskoriste oduvijek i posvuda. Sve su unaprijed isplanirali.
Razne prijevare
Sjetimo se privatizacije, sjetimo se dionica i raznih fondova u koje su ljudi uložili novac, štednje na bankama, a onda fondovi sve pokrali. Sjetimo se tvornica gdje je tisuće ljudi radilo, zatvorile se. Inventar ili pokraden ili uništen, mnoge od tih vrijednih nekretnina propadaju bez da ikoga srce boli. Neke su postale odlagalište smeća, u njih se skuplja ološ i donosi svakakvi otpad. Sad imamo u njima iznenadne požare. Sjetimo se devastiranih hotela koji su nekad primali najizbirljivije goste. Sad imamo nove hotele na prestižnim lokacijama i nitko od nas običnih građana ne zna tko su im vlasnici. Ne znamo tko su vlasnici tv- kuća, dnevnih, tjednih i mjesečnih tiskovina. Izdavačkih kuća, raznih portala, podcasta. Ta u svojoj državi jedva znamo što se zbiva. Tek pokoju sitnicu koja negdje ispliva na površinu. Sve je zakukuljeno, zamuljano. Stavlja nas u položaj neznatnih promatrača, nemoćnih da na bilo što utječemo. Ali najbolniji, i najranjiviji dio našega nacionalnoga bića su naša djeca i naša mladež. Djeca svih uzrasta; tek rođeni, oni koji su krenuli u osnovnu školu, adolescenti, mladići i djevojke. Umirovljenici nekako prežive na mrvicama, slabo plaćeni državni službenici i radnici također. Da smo puki slijepci shvatili bi da su nam djeca i mladež ugroženi sa svih strana. Svašta se opakog i opasnog dovuklo i među nas uvuklo. Opća klima je takva da u njoj nitko ne može ostati nedirnut, neokrnjen, a kamoli djeca odrastati u miru, uz pomoć odgovornih, požrtvovnih roditelja, odgajatelja, škola i ostalih državnih institucija kojima bi primarni cilj morao biti upravo da građani imaju koliko toliko spokoja i mira, a djeca rastu uz što manje kriminala, stresova i svih užasa kojima više ne možemo stati na kraj.
Dobar povod, loš ishod
Podsjeća to na one mungose koje su neki „pametnjakovići“ donijeli na Čiovo da bi lovili zmije i miševe. Mungosi se namnožili, kažu ljudi prave male krvoločne nemani. Nađeš kokoš mrtvu u dvorištu, nigdje nikakva znaka da ju je nešto napalo, a ono mali mungosi otvorili joj ranu na vratu, ugriz jedva vidljiv, ispili svu krv iz nje. Jeza čovjeka trese. Sve živo osim ljudi, u stanju su napasti i usmrtiti. Sad se ljudi pitaju kako im ograničiti populaciju? Baš po našku, postupaš nestručno, naivno i nepromišljeno, na kraju sve to ispada naopako, smiješno i tužno. Imamo mi ljudskih štetočina više nego je mungosa na Čiovu.
Divljanja
Tulumi su uvozni trend, zapadnjački načini zabave. To je stvarno pravo tulumarenje, divljanje. Tu se pušta – puni gas. Svakojakih droga i alkohola ima u izobilju, ako netko čak i odbije, u zraku je otrov koji se udiše, u piće svih sudionika je ubačeno malo „koke“ ili nečega još opasnijega. Gubi se razum. Sjeda se na motor ili za volan, i što imamo? Pomor u saobraćaju. Ceste postaju staze smrti. Ne ubiješ samo sebe i suvozača, ubiješ nedužne ljude na cestama. Noćni klubovi u kojima stalno dolazi do obračuna dilera, još su grozomornija priča. Paljenje auta, zastrašivanje, ulični kriminal, sve je to poljuljalo i ugrozilo našu zajednicu. Pohlepa za što više novca i utjecaja, briše svaki moralni kodeks, upadamo stvarno u Istočni grijeh. Koliko u Hrvatskoj imamo ovisnika, neizlječivih osoba s psihičkim poremećajima koji su ugroza i prijetnja društvu? Očevi i majke pate. Mnogi nastoje skriti patnju, ali to se ne može skriti kao ni kad moraš kihnuti. Uz nove ideologije, one rodne ili one koje su u nastajanju koje preuzimamo izvana, ne dopuštaju da se mlado biće spontano, naravno razvija, raste, bude poučeno i usmjereno na pravi način. Već od najranije dobi djeca bivaju zarobljena i sputana mnogim okovima. Bolno je gledati čime su sve okružena, već rano postaju okužena, živeći u velikoj neizvjesnosti. Ovo vodi u neizbježnu propast.
Antunovski hod
Malo nade pruža ovaj sedmi po redu – Antunovski hod ulicama Zagreba. Izvan svih očekivanja okupilo se desetine tisuća mladih na molitvu i hodočašće. Znači, kad se mladi okupe na ovakva okupljanja koja su suprotna društvenoj klimi i ne uklapaju se u modni trend, došlo im je do pameti kako je društvo zabrazdilo duboko u blato, i da je samo uz obraćenje i predanost Bogu tražeći od njega oprost i pomoć, moguć izlaz i traženje pravoga puta. Hod ulicama s molitvom na usnama, čisti prostor, posvećuje, tjera zlo u jamu. Naravno, napuhuju se protivnici molitve, omalovažavaju i osuđuju, izruguju te neočekivane obrate kod mladih ljudi, jer koliko su posijali i siju sjemena zla, mržnje, zabluda i svih mogućih otrova, mislili su da nam ni jedan izdanak ne će zazeleniti, sve će uništiti.
Svašta se uselilo u Hrvatsku
Nezaobilazno je ne dotaknuti se useljavanja svih i svakoga u Hrvatsku. Nemam ja ništa protiv miroljubivih ljudi koji su došli da bi izbjegli glad i bijedu, ali slučaj u Nizozemskoj gdje su se građani mimo zakona počeli organizirati i na granicama nastoje spriječiti nasrtaje migranata, zoran je pokazatelj koliko su ugroženi. Nijemci nisu više nigdje sigurni, terorizam je uzeo maha, ne znaju kamo s onima koji uzrokuju nerede i šire val nasilja diljem zemlje, pa ih bezobrazno šalju na teret drugih država. Nizozemci su napredni, imaju izvrsnu socijalnu politiku, ma nemaju više mira, niti ima reda. Ni Šveđani, ni itko gdje su se ti migranti nakupili. Po ulicama pucnjava kao na Divljem zapadu. A droga se nudi na preprodaju bez straha od uhićenja na svakom koraku. Ne slaže se narod s politikom državnih dužnosnika koji provode zapravo politiku koju diktira bahata administracija iz Bruxellesa. Nije to ono što pred izbore naglašavaju stranke, čime privuku građane i dobiju mandat. Kad izbori završe i čelni ljudi zauzmu pozicije, okrenu ploču na drugu stranu.
Nemiri u Sjedinjenim Državama
Čudimo se, zgražamo, jer doista nije lijepo ni bezazleno ovo što se događa po SAD-u. Vrlo je mučno, zastrašujuće, ali Sjedinjene Države su stvarno odavna izgubile osjećaj za realnost. Previše su ulagale u ratove koji su i njih iscrpli, živjelo se opušteno, kao da nikad ne će ponestati dolara. Ali dolara je odavna ponestalo, država je dužna bilijune i bilijune. Jednom se mora stati s tim, nužno se mora napraviti inventura. Srezati ondje gdje je novac doslovno curio kao voda iz špine i špina se nije nikad zatvarala. Mnoge špine moralo se zatvoriti. Ovi prosvjedi migranata koji nemaju uređen status, među kojima ima i časnih ljudi koji nisu ni blizu kriminalu, pokazuju što znači dirnuti u to osinje gnijezdo. Palež, razbijanje, pljačkanje, opustošenje svega što su ljudi stjecali svojim radom. To su takvi ispadi bijesa da ih ni voda ni oganj ne mogu zaustaviti. Napad na snage reda. Ovdje se ne može postupati po nekoj zakonskoj regulativi, ovdje se sve otelo kontroli. U mnoge dijelove gradova poput Los Angelesa, San Francisca, New Yorka, Philadelphije, i drugdje, postoje četvrti gdje vlada neviđeni kriminal, gdje se ne smije zaviriti. Može se reći da je to pakao na zemlji. Kriminal i korupcija na svim društvenim razinama uzeo je maha, nadvladao sve institucije. Građani su u strahu, jer to nisu neredi koje policija može nadzirati, malo ispuhivanja, ovdje je u pitanju cijeli sustav. Poljuljan je cijeli SAD. Ako dođe do građanskog rata, tek tada je SAD u velikoj nevolji, stoga je nužno da vojska intervenira dok se još građani nisu zakrvili. Na što će to izići, teško je prosuditi, možemo samo moliti Boga da se neredi počnu smirivati i ne eskaliraju, jer su već zahvatili dobar dio SAD-a. Usput uzevši u obzir i ono što se događa diljem EU i svijeta, to je jedna nova, opasna i nepredvidiva revolucija, ako je možemo tako nazvati, ili provala bijesa iz onih koji su posve odljuđeni. Nešto vrlo opasno.
Lijevi se uvijek bune
U nas su izbori prošli, ali neke stranke ne priznaju poraz. Je li bilo krađe glasova? Tko bi to znao, svašta se čini, ali načelno nije u pitanju tih nekoliko desetaka glasova. SDP jednostavno brani nešto što više u svijetu nema uporišta. Bio na čelu SDP-a Hajdaš Dončić ili bilo tko drugi, ta je ideologija toliko okaljana i toliko prokazana unatoč njenoj neviđenoj propagandi u prošlom stoljeću, i onome što danas predstavlja u Kini, Sjevernoj Koreji, u Rusiji, da ni polu lud čovjek to ne bi poželio ni najgorem neprijatelju. Ako je KP odnosno, kako su je u nas preimenovali u SDP, pala u Istri, koja je bila njeno kultno svetište, nema onoga ideologa ni žalitelja za njom tko bi je digao i uspravio na noge. KP, odnosno SDP, samu je sebe razorila nasiljem i zlom koje je činila. Njihove robijašnice i klaonice gdje su držali nepoželjne, uvijek će mirisati na krv i pakao. Njihovi logori i mučilišta su mjesta gdje se osjeća jeza. Sami su sebe bacili u vatru u kojoj će gorjeti. Svi su im izvori presušili.
Zakašnjela suđenja agresorskim Srbima
Čak i zlo nekad propadne, samo sebe odvede u zjalo pakleno iz kojega je izronilo i haralo dok nije izgubilo snagu. Strašno je što su komunisti i srpski agresori u Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu činili Hrvatima. Na nedavnom suđenju Željku Travici kojemu se sudi za nečovječno postupanje nad hrvatskim zarobljenicima, za psihičko i fizičko zlostavljanje prije nego bi ih mučki ubili, zarobljenik Zoran Šarolija svjedočio je između ostalih strahota, da su zarobljenike tjerali da jedu mozak svojih suboraca. Oni bi se, umjesto da se pokaju i preispitaju, otjeraju vraga od sebe, opet željeli vratiti i zauzeti ključno mjesto u državi. Ma tko će ih slijediti? Naravno, uvijek ima takvih, ali nisu baš nikomu privlačni, posebno današnjoj raskalašenoj mladeži. Nisu se nikad pokajali, od žrtava ni od Boga zatražili oprost, iako im nepromišljeni i zaluđeni Hrvati i Hrvatice, brišu sve grijehe, umjesto pravednoga Boga koji grijeh kažnjava. Njihov mač još je krvav, još ga nisu stavili u korice, i opet bi njime ista zlodjela počinili. Nisu današnje ideologije koje vladaju svijetom dobre, one su na mnogo načina nasilne i pogibeljne, od njih je svijet umoran. Morat će se nešto novo plasirati. Čini se da ni ljudi nisu više toliko naivni, sve ih je više koji se opiru mračnim idejama tih ideologija i njihovim nasilnim provedbama.
Farizeji
Mislim da je došlo ono vrijeme kad kamenje govori umjesto ljudi. Sve te kataklizme, obrušavanje santi leda, katastrofe, to je govor „kamenja“. Upravo kako je Isus rekao kad je ulazio u Jeruzalem dan prije raspeća, narod mu klicao a farizeji zavidni govorili mu neka utiša svoje učenike. On im je odgovorio: „Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će govoriti…“. Vidimo koliko su neki prisutni u javnim medijima, u tiskovinama na svakoj stranici njihove su slike, oni ne govore što bi trebali, oni zaluđuju narod. Nije njih briga ni za djecu koja sve ranije postaju ovisnici, posve dezorijentiranu u jednom bešćutnom svijetu iz kojega ne mogu nikamo, strmoglavljuju se nepovratno. Nije ih nimalo briga za prognane ni za ugrožene. „Oni“, u beskonačnost slave sebe. „Oni“, samo „oni“ i nitko više. A ulizice im udvornički ližu tabane i daju vjetar u leđa, jačaju njihov bolesni ego.
Nigdje nisi siguran
Spominjati naše javno zdravstvo, opustošenje okoliša, posebno uz more gdje su se naši domaći uzurpatori i stranci na javnom dobru raskobašili, nitko im ne staje na put, bilo bi suvišno. Spominjati slučaj u Splitu gdje je na autobusnoj stanici čovjek nasrnuo nožem na drugoga s kojim se družio na kavama, i zario mu nož u vrat, služi nam za opomenu. Morali bi paziti s kim pijemo kavu, jer često se dogodi da nam ti navodni prijatelji ili prijateljice, upravo zarinu nož u srce. Spominjati pretrpane zatvore s vrlo malo osoblja čije su plaće sramotno niske, i požar koji je izbio u zatvoru u Splitu na Bilicama, te ugrozio život više zatvorenika. Kažu, nema novaca. Jedan je čovjek rekao da država ne zna što će s novcima, u jednom danu u općinu u Splitu, reče on, raznim porezima i nametima koje građani uplaćuju sav taj novac ne bi stao u kamion. A ima i mnogo zgrada bivših tvornica, čime je već riješena lokacija i može se vrlo brzo zgrada prenamijeniti u zatvor. Uhićenje brazilskog 26-godišnjeg youtubera, koji je pijan divljao i razbijao sa svojim društvom u noćnom klubu na Hvaru, bespredmetno je. Niti će se klubovi zatvarati u neko normalno vrijeme, niti ozbiljno kažnjavati razbijači i vlasnici. Sad se iznajmljivači prepali onih izjava koje on i njegovi razbijači objavljuju na društvenim mrežama gdje nas gade. Dabogda nam takvi nikad ne došli. Spominjati nasilje u obiteljima kojega je sve više, koja se ne prijavljuju, čak ni evidentiraju, to mu dođe pačati se u tuđi posao. A to nije dopušteno, jer iza svojih vrata svatko se vlada kako hoće.
Novorođena djeca u Gangesu
Osvrnuti se treba na malo selo u muslimanskom Bangladešu u kojem su samo prostitutke; ženska djeca, djevojčice, djevojke i žene, uglavnom otete i prodane, u svrhu prostitucije, u starosti od 8 – 40 godina, gdje se nad njima vrše neviđena zlostavljanja. Neke djevojčice dovedu roditelji ili rodbina i prodaju za bijedni iznos. Neke su vrlo rano udane, na prijevaru ih dovedu bračni drugovi ili muževljeva obitelj. To je mučilište koje teško sebi možemo predočiti. Ako se tu rodi dijete baci se u „svetu“ rijeku Ganges, ili ako žrtva zbog zlostavljanja premine, također. Žive na minimalnom prostoru u malim barakama, slabo hranjene, bez osnovnih higijenskih uvjeta, bez liječničkih kontrola. Smrad i prljavština su nepodnošljivi, spolno zarazne bolesti neizbježne, no to konzumente seksualnih usluga ne smeta. Za dva eura, mogu birati koju god žrtvu žele i činiti što žele. Spominjati zločinstva u europskim zemljama, posebno ovo što se dogodilo u Grazu, gdje je bivši učenik pucajući po školi usmrtio 11 učenika i nastavnika, kao i sebe, a mnogi su još u kritičnom stanju, koja su postala toliko brutalna, da se uspaničimo, nema smisla. Većinu to ne trza, imaju svoj ritam, ne zamaraju se ničim. Dok oni nisu žrtve, ne reagiraju. Malen je broj povlaštenih i zaštićenih, a oni baš žele da budemo žrtve. I što sad?
Ima li izlaza!?
Gdje je izlaz? Koja alternativa postoji? U što se uzdati? Mnogima sam uvrnuta, jer uvijek ponavljam da nam je uzdanje jedino Bog. Obraćenje, molitva, odstupanje od svega što nas vodi u kaos i bezizlaznost. Staromodno je vjerovati u Boga, govoriti kako je on jedina naša nada, ali ne vidim da bilo tko čini nešto dobro, utišava u svijetu oluje bijesa i mržnje, uspostavlja pravedni mir i red. A željela bih vidjeti takve na djelu, vjerovati da među ljudima svih rasa i vjeroispovijesti ima mudrih, čestitih i dobronamjernih. Da smo konačno užasnuti neredom i strahom za vlastiti život došli pameti i krenuli pravim putem. Zasad od toga ni koliko je zrno pijeska. I kao što je Martin Luther King kazao: »U ovom svijetu više nije izbor između nasilja i nenasilja; sad je izbor između nenasilja i uništenja«.
1 komentar
Odlično!
Komentari nisu aktivni.