Hrvatski Fokus
Kolumne

Obratnica Pabla Nerude

Kao komunist i mason s 23 godine postao je konzul

 

Isplati se uzeti knjižicu Čileanca Pabla Nerude (1904.-1973.) “Priznajem da sam živio”. Pravim imenom Ricardo Elecer Neftali Reyes Basoalto ime je uzeo po češkom pjesniku Nerudi, jer mu je trebao pseudonim; naime otac željezničar nije htio da sin bude pjesnik. I te kako je živio taj dragi sanjač otvorenih očiju, ženskar i žderonja koji plače radi janjeta i pišući pjesme, putujući i živeći u krasnim vilama bori za radničku klasu i seljake u pampama i prašumama. E, sad kako je Pablo s 23 godine postao konzul, kao predstavnik male i slabe države dopirao do indijskoga kongresa i Nehrua, dobivao lažne putovnice i bježao iz Čilea u Argentinu (oko 1950.), dolazio u kontakt s elitama metropola? Tako što je bio mason, član tzv. Alhambra lože.

Masonstvo u Južnoj Americi bilo je progresivno i usmjereno na nacionalizam i suverenitet. Slavnom napoleončiću Simonu de Bolivaru (1783. – 1830.) divio se potpuno suprotni (začahureni, introspektivni, fratarski bojažljivi) subrat, srbijanski pisac Ivo Andrić.

Neruda, pjesnik samoće, kišnih prašuma i planinetina južnoga Čilea, pjesnik žena, cvijeća, zvijezda i puka u srpnju 1945. postao je i komunist, pa je “njorgao” kako mu seoski velečasni nije dopustio da bude kršteni kum nekom djetetu, pa kako mu nisu uvrstili pjesmu u crkveni list u spomen smrtno bolesne žene lokalnog urara… A ne pade mu na pamet kako su njegovi “drugovi” u Španjolskoj (to je morao znati, ta bio je konzul tamo i aktivan u podršci lijevima) pobili tisuće svećenika, a u Rusiji više od polovice popova! I ni riječi nije kazao Neruda o tome, čak je primao i orden Staljina.

Potresno je iskren Neruda, ne laže o sebi ni o drugima. Čak je i iskusnoga komunjaru, Nerudina prijatelja Ilju Erenburga (1891. – 1967.) začudila Kina, a tu je Nerudu sablaznila nekada lijepa pjesnikinja komunistica Sung Qinling, može i Chinling (1893. – 1981., piše krivo Sin Ling) sa zlatnom tabakerom ukrašenom rubinima i safirima koju je stavila u svoju torbicu i mislila do joj je pjesnik otuđio. Maršal Zhu De (1886. – 1976.) mu je nazdravljao pijući vodu iz svoje flaše, a pjesnika mučeći rakijom.

Zbirka školjaka koju je pjesnik sakupio, pa darovao domovini, završila je u podrumu Akademije, da bi potom nestala. Čileanci i Južnoamerikanci su jako slični nama, pa i njihove ekstremne ljevice i desnice, slabe ekonomije, prevrati i nedosljednosti, gledam i pjevača Miša Mata Kovača koji izgleda kao mlađi brat Vicentea Fernandeza (1940. – 2021.). U Zagrebu Mamić i Bandić, ali i Tomašević naliči ljudima iz Marquezovih fantastičnih novela. Joža Manola i Sto godina samoće.

Nerudi osobito zamjeram druženje Pablom s Picassom i Diegom Riverom, lošim ljudima. Među osebujcima koje opisuje Neruda ističem Talijana Edwina Cerioa i Hikmeta Nazima. S doktoratom iz brodogradnje i strojarstva, Cerio je isprva našao posao u Njemačkoj kod dinastije Krupp u Kielu, a od 1902. do 1915. projektirao je brodogradilišta i brodove diljem Italije, Njemačke i Argentine. Tečno govoreći šest jezika, nadgledao je izgradnju i prodaju njemačkih ratnih brodova Južnoj Americi, ali s izbijanjem Prvog svjetskog rata razočarao se i dao ostavku na svoju dužnost kako bi se vratio na svoj rodni otok, gdje će ostati do kraja njegov život. Napustivši svoju prijašnju karijeru pomorskog inženjera, Cerio se počeo baviti i konjima i imanjem na svom rodnom otoku – gdje je već bio osnovao i uređivao književni časopis (koji je izlazio na tri jezika) još dok je radio u inozemstvu. Časopis (poznat po svom skraćenom obliku “Tra”, za Tra il riso e il pianto, ili Između smijeha i suza ) bio je prepun pjesama, kratkih priča i satiričnih članaka o životu na Capriju.

Gradonačelnik Caprija

Godine 1920., kao samoproglašeni liberal u vrijeme kada su fašisti jačali u ostatku Italije, izabran je za gradonačelnika Caprija. Iako je tu dužnost obnašao samo tri godine, izvršio je golem utjecaj na način na koji će se upravljati otokom do kraja stoljeća. Kako bi spriječio milanske investitore da unište tradicionalni ambijent Caprija, organizirao je (1922.) “konferenciju za obranu krajolika”, čija temeljna pravila planiranja i danas utječu na vladu Caprija. Međutim, njegovo strastveno protivljenje onome što je on nazivao “morskim psima” koji su gradili hotele, stambene blokove i robne kuće nije bilo omiljeno kod svih, pa je 1923. godine izglasano da bude smijenjen.

Godine 1950. Cerio je pozvao čileanskog pisca Pabla Nerudu da odsjedne u jednoj od njegovih vila – boravak koji je kasnije djelomično fikcionaliziran u filmu Il Postino (1994.), iako se radnja filma temeljila na romanu Ardiente paciencia Antonija Skármete koji se bavi kasnijim razdobljem Nerudinog života (kada je pjesnik živio na Isla Negri, u Čileu). Cerio uopće nije navraćao da ne bi ometao pjesnika.

Turski pjesnik

Jako mi se svido i turski pjesnik Hikmet Nazim. Nazim Hikmet Ran (Solun15. siječnja 1902. – Moskva3. lipnja 1963.), poznatiji kao Nazim Hikmet, bio je turski pjesnik, dramski pisac, romanopisac, scenarist i redatelj. Opisivan kao “romantični komunist” i “romantični revolucionar”, više puta je bio zatvaran zbog svojih političkih uvjerenja pa je veći dio svog odraslog života proveo u zatvoru ili u izbjeglištvu. Njegova poezija prevedena je na više od pedeset jezika.

Prema Hikmetovim riječima, bio je turskog, njemačkog, poljskog i gruzijskog podrijetla. Hikmetova je majka potjecala iz ugledne obitelji s pretežno cerkeskim (adyghejskim) korijenima te vezom s poljskim plemstvom. S očeve strane imao je tursko podrijetlo.

Rođen je 15. siječnja 1902. godine u Solunu, (Solun, grad u kojem je pojedinačno Makedonaca /tada smatranih Bugarima/, Židova, Albanaca, Turaka bilo više nego Grka. Kasnije požar u drvenom dijelu grada osiguranom od britanskih osiguravajućih društava tjera Židove na emigraciju u Palestinu, op., T.T.) gdje je njegov otac služio kao osmanlijski činovnik. Pohađao je Tašmektep osnovnu školu u okrugu Goztepe u Istanbulu, a kasnije se upisao u juniorsko odjeljenje prestižne srednje škole Galatasaraj u oblasti Bejoglu, gdje je počeo da uči francuski jezik. Godine 1918. diplomira na Otomanskoj pomorskoj školi na Hejbeliadi. Njegovi školski dani su se podudarali s periodom političkog prevrtanja, za vrijeme kojeg je otomanska vlada ušla u Prvi svjetski rat u savezu s Njemačkom. Kratak vremenski period bio je pomorski časnik na osmanskoj krstarici Hamidije; međutim, 1919. godine se ozbljno razbolio i zbog nemogućnosti da se u potpunosti oporavi, 1920. godine biva isključen iz pomorske službe.

Godine 1921. zajedno sa svojim prijateljima (Vali NuredinJusuf Zija Ortač i Faruk Nafiz Čamlibel), otišao je u Anadoliju kako bi se pridružio Turskom ratu za nezavisnost. Odatle je otišao u Ankaru (zajedno s Vali Nuredinom), gdje je bilo središte turskog oslobodilačkog pokreta. U Ankari su im predstavljeni Mustafa Kemal Paša (Atatürk, poznati mason) koji je želio da dvojica prijatelja napišu pjesmu koja bi pozivala i nadahnula dobrovoljce iz Turske u Istanbulu i drugdje da se pridruže njihovoj borbi. Ova pjesma je bila veoma cijenjena, a Muhitin Birgen odlučuje da ih postavi za nastavnike u Bolu, umjesto da ih pošalje na bojišnicu kao vojnike. Međutim, njihovi komunistički stavovi nisu bili cijenjeni od strane tamošnjih konzervativnih čelnika, pa odlučuju otići u Batumi, u gruzijsku sovjetsku socijalističku republiku kako bi svjedočili rezultatima Ruske revolucije iz 1917. godine, dolazeći tamo 30. rujna 1921. godine. U srpnju 1922. godine, dvojica prijatelja odlaze u Moskvu, gdje je Ran studirao ekonomiju i sociologiju na Komunističkom univerzitetu ranih 1920-ih godina. Na njega su utjecali umjetnički eksperimenti Vladimira Majakovskog i Vsevoloda Mejerholda, kao i ideološke vizije Lenjina.

Uhićen je 1938. zbog navodnog poticanja vojske i naroda na pobunu i osuđen na 28 godine i 4 mjeseca stroge robije. 8. travnja 1950. godine počinje štrajk glađu u znak prosvjeda protiv neuspjeha turskog parlamenta da uključi zakon o amnestiji na svoj dnevni red prije nego prestane s radom zbog nadolazećih izbora. Tada je prebačen iz zatvora iz Burse, najprije u ambulantu zatvora Sultanahmet u Istanbulu, a kasnije u zatvor Pašakapisi. Ozbiljno bolestan, Ran pauzira štrajk 23. travnja. Zahtjevi njegovog liječnika da ga liječe u bolnici tri mjeseca vlast je odbila. Kako se njegov status zatvorenika nije promijenio, nastavio je štrajk glađu 2. svibnja.

Ranov štrajk glađu odjeknuo je širom zemlje. Potpisivane su peticije i objavljen je časopis nazvan po njemu. Njegova majka Dželile započela je štrajk glađu 9. svibnja, a sljedećeg dana štrajk započinju poznati turski pjesnici Orhan VeliMelih Dževdet i Oktaj Rifat. S obzirom na novu političku situaciju nakon izbora održanih 14. svibanja 1950. godine, štrajk je okončan pet dana kasnije, 19. svibnja, kada je konačno oslobođen nakon donošenja općeg zakona o amnestiji od strane nove vlade.

Ran bježi iz Turske u Rumunjsku brodom preko Crnog mora, a odatle se seli u SSSR. Zbog što je u sovjetskom bloku jedina priznata turska manjina postojala u komunističkoj Bugarskoj, njegove knjige su odmah objavljene u Bugarskoj, kako na turskom, tako i na bugarskom. Komunističke vlasti u Bugarskoj su ga slavile kao “pjesnika slobode i mira”

U Čileu većina naših ljudi bila je za generala Pinocheta; poznati su poduzetnici Lukšići sa Brača. O Bračanima na jugu Čilea pisao je književnik slovački  Martin Bencur, naturalizirani Hrvat.

Teo Trostmann

Povezane objave

Velika meša na Veliku Gospu u Mariji Bistrici

hrvatski-fokus

Trlja Maras dlan, da mu prođe dan

HF

Zrin – nekažnjeni genocid nad Hrvatima

HF

Značajnici obitelji Ban u Dubrovniku i okolici

hrvatski-fokus

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više