Volio je Albance i albansku državu, bio odlučni protivnik Jugoslavije, posebice Srba, ostao lojalan Austriji i više puta odbio pokušaje Talijana da ga podmite
Lijep je i vrijedan tekst o hrvatskom časniku Leopoldu Ghilardiju objavio mađarski povjesničar balkanolog Degovics (Krisztian Csaplar). Poslužit ću se sažetkom njegovog istraživanja o tom hrvatskom časniku.
Leopold Ghilardi della Ghianda (Karlovac, 19. IX. 1881. – Fierze, Albanija, 15. VIII. 1935.) je zanimljiva osoba. Volio je Albance i albansku državu, bio odlučni protivnik Jugoslavije, posebice Srba, ostao lojalan Austriji i više puta odbio pokušaje Talijana da ga podmite.
Od škrtih izvora (valjda je tendencija albanske povijesne znanosti bila ignoriranje stranaca i kritičan stav prema kralju Zoguu, op. T.T.) kao što su američki novinar Josef Swire, te suborci J. Glasner, G. Hubka, A. Kral ističu herojstvo i otvoreno srce Ghilardija.
Od pisaca Degovics ističe : R. Elsiea, M. Schmidt Nekea, H. Schwankea, J. Tomesa, O. Pearson , B. J. Fischera.
Ghilardi je rođen u Karlovcu kao sin činovnika na željeznici. Izgleda da je talijansko meksički revolucionar Luis Ghilardi (1805., Lucca u Italiji – 1864. Aguascalientes, Meksiko) njegov rođak. Na to upućuje i odlazak Leopoldova brata u Meksiko, gdje je bio pukovnik. Ghilardi je govorio hrvatski, njemački, francuski, albanski i slabo talijanski. Od 1898. do 1902. bio je učenik pješačke kadetske škole. Pokazao se darovitim časnikom, ali 1912./13. zbog ljubavne afere emigrira i bori se u Makedoniji. Godine 1913. je u Albaniji, grad Vlore.
Vrlo pronicljivo Degovics ističe da je energični i karakterni hrvatski časnik zadobio povjerenje Ismaila Qemalija (Vlora, 1844, – Peruggia, Italija, 1919.) i Ahmeta Zogua (albanski kralj, 1895., Burgajet – 1961,. Suresnes, Francuska), osoba zatvorena značaja, konspiratora koji inače nikome nisu vjerovali.
U godinama 1913. i 1914. Ghilardi organizira austrougarsko naoružavanje Albanije i ustrojavanje moderne vojske koja ima čak i strojnice. Nakon sukoba kod grada Korçë i u Epiru Ghilardi se bori protiv Grka i albanskih ustanika vodeći jedinicu veću od 12.000 ljudi. Godine 1915. Austro-Ugarska formira albanske dobrovoljačke jedinice od po 1000 ljudi, dvije muslimanske i jednu katoličku, te jednu pomoćnu pravoslavnu. Albanci su svih triju vjera op. T.T.)
Neposlušnost, stav da sami biraju svoje niže zapovjednike, prestanak ratovanja kada se skupi dovoljno ratnog plijena, učinio je da se te jedinice rasformiraju, te 1916. podrede Leopoldu Ghilardiju koji je znao izaći na kraj s njihovom samovoljom.
Godine 1914. borio se Ghilardi protiv Srba u Makedoniji, da bi zatim zauzeo albanski grad Korçu otjeravši grčke čete, u vrijeme kada se kao vladar Albanije nastojao nametnuti Wilhelm von Wied (pruski plemić, Neuwied 1845. – 1907.). Mladi beg Zogu sukobljava se s Ghilardijem uskrativši mu plaću za vojnike. Zogu je brzo shvatio da nije vojno kompetentan, te da Hrvat ima četiri jako dobre osobine; voli Albaniju, odan je albanskim vođama, spreman je boriti se za albansku državu, te Talijane i Srbe smatra neprijateljima.
Godine 1917. Austro-Ugarska treba Albance za borbe u planinama, posao se povjerava naravno Ghilardiju. Ghilardi poslije rata postaje prvi stranac koji je dobio albansko državljanstvo. Ipak Zogu mu ne dopušta vojnu karijeru, dok ga nova demokratska vlast nije prognala u Prištinu, pod kontrolu srpskoga kralja.
U progonstvu kralja prate samo tri časnika, među kojima i Ghilardi
Ghilardi je uz pomoć srbijanskoga političkoga vođe Nikole Pašića na području Kosova ustrojio novu Zoguovu vojsku. On je s tom vojskom izvršio pobjedonosni prevrat u Albaniji krajem 1924. godine. Zogu se unatoč čistkama nije uspio osloboditi utjecaja Mussolinijeve Italije, ali je 1925. – 1928. osigurao visoke položaje u Albaniji nekadašnjim Austro-Ugarima, kao pouzdanom elementu.
Ghilardi postaje zapovjednik organizacije albanske mladeži, odgovorne za tjelesni i duhovni odgoj mladih od 15. do 18. godine.
Mladež (Djelmenia) je bila paravojna organizacija koja je trebala pobuditi patriotizam, odanost vladaru i razvoj mladih, čak i umjetnički, ali i praktični, npr. domaćinstvo za žene. Zogu je omladini kao uzora postavio heroja Ghilardi, vrlo visdokog i snažnog čovjeka izrazito “albanskih” (može i spartanskih op. T.T.) vrlina.
Kralj upućuje proglas starom prijatelju Ghilardiju i objašnjava povjerenu mu zadaću. Taj proglas od 24. veljače 1930. pokazuje da je kralj bio svjestan neminovnosti budućeg sukoba s Italijom. Zanimljivo je da epitete koje u obraćanju vladaru ističe Ghilardi kasnije kopira i diktator Enver Hohxa (Gjirokastra, 1908. – Tirana, 1985.).
Dana 14. ili 15. kolovoza 1935. Ghilardi umire, njegov pogreb je najveći državni pogreb u Albaniji između dva rata. Na dan pogreba su državne zastave bile na pola koplja. Nažalost, dolazak talijanskoga okupatora je spriječio kralja da svom prijatelju Ghilardiju podigne odgovarajući spomenik.
Eto još jedne plodonosne spone prijateljskih naroda, Hrvata Leopolda Ghilardija, koji je život proveo boreći se za Albaniju, kao što je i hrvatski znanstvenik Milan Šufflay (1879. – 1931.) nastradao jer je proučavao srpsko-albanske odnose.
Zašto je Pašić pomagao Zogua? Jer se bojao Italije, kada bi Italija zauzela Albaniju Kosovo bi bilo sljedeće.
