Nasilje izaziva užas u Francuskoj. Poricatelji stvarnosti u politici, medijima i pravosuđu u velikoj su mjeri odgovorni za eskalaciju
U Parizu, 23. studenog 2023., dvojica mladića napala su trudnicu, zadavivši je pred djetetom koje vrišti jer je navodno bila “bogata i židovska”. Nekoliko dana ranije, 19. studenog, skupina mladih izbola je posjetitelje seoske zabave u Crépolu na jugu Francuske i ubila tinejdžera.
Takvi zločini gotovo su dio svakodnevnog života u Francuskoj, a napad nožem Crépol dospio je na naslovnice u inozemstvu. Političari su na gubitku, govori se o “decivilizaciji” i “divljaštvu”. U raspravama o nasilju, dječji psihijatar i autor Maurice Berger jedan je od najistaknutijih glasova. Radio je s maloljetnim prijestupnicima i, između ostalog, vodio odjel u kojem su liječena iznimno nasilna djeca. Berger već godinama upozorava na rastuću brutalnost.
- U raspravi o nasilju u Francuskoj često se čuju pojmovi “divljaštvo” i “decivilizacija”. Jesu li ti pojmovi prikladni za opisivanje onoga što se dogodilo u Crépolu i drugdje?
– Ne, ovi uvjeti nisu korisni. Uostalom, nije cijelo francusko društvo ono što postaje nasilno, već samo neki njegovi članovi. Svatko tko govori o općem divljaštvu zaklanja pogled počinitelja nasilja, od kojih većina ima migracijsku pozadinu. Isto vrijedi i za pojam “decivilizacija”. Zamagljuje činjenicu da većina počinitelja nikada nije bila civilizirana u djetinjstvu. Prije svega, ti izrazi skreću pozornost s jednog od glavnih uzroka ovog nasilja: nemogućnosti naših političara da provode protumjere.
- Komentatori u medijima i političarima sugeriraju da je napad nožem u Crépolu bio normalna “tučnjava” – iako su napadači nosili noževe duge 20 centimetara. Odakle dolazi nevoljkost da se vidi brutalnost takvih počinitelja?
– Crépol nije bio tučnjava, već napad naoružanih osoba na bespomoćne ljude. Do sada je ovo nasilje uglavnom bilo poznato iz “izgubljenih područja republike”, iz zapuštenih četvrti. Sada se nasilje manifestira i vani, počinjeno od strane skupina koje uživaju u boli drugih. To svjedoči o užasno neuspjelom odgoju. U isto vrijeme, u Francuskoj postoji ono što ja zovem dénisphère.
Mediji, političari i sociolozi na strani nasilnika
- “Sfera poricanja”. Što pod tim mislite?
– Brojni mediji, sociolozi i političari koji iz ideoloških razloga odbijaju vidjeti stvarnost. Počinitelje nasilja vide kao žrtve našeg ružnog društva. I kleveću one koji stvarnost nazivaju fašistima. Godinama je ta raspodjela krivnje sprječavala analizu nasilja i poduzimanje mjera protiv njega. Poricatelji stvarnosti u velikoj su mjeri odgovorni za današnju situaciju.
- Oni koji kritiziraju političko “prisvajanje” zločina, kao u slučaju Crépol, kažu da se broj ubojstava u Francuskoj smanjio od 1980-ih. Je li se nasilje stvarno pogoršalo?
– Broj dovršenih ubojstava zapravo se smanjio, s oko 1400 u 1994. na 959 u 2022. godini. Međutim, kriminolozi tvrde da bi pokušaji ubojstava također trebali biti uključeni u statistiku, a tu je i druga priča. Godine 1994. bilo je oko 1700 slučajeva, 2018. bilo ih je 2300, a 2020. preko 3300. Predstavnici dénisphèrea jednako su sretni da to prikriju kao i činjenica da, zahvaljujući napretku u medicini i kirurgiji, ima daleko manje smrtnih slučajeva. Prema studiji, samo 30 posto ljudi ozlijeđenih ubadanjem oružja ili pucnjevima umire danas. Prije nekoliko godina, bilo je 70 posto.
Nasilni maloljetnici prolaze nekažnjeno, pa ponovno napadaju
- Maloljetni počinitelji, kao što ste jednom primijetili, zapravo bi mogli zatražiti “pravo na napad”. Zašto?
– Svatko kome se prvi put sudi kao maloljetniku u Francuskoj obično se izvuče s uvjetnom kaznom. Njegova se priča uzima u obzir, ali posljedice za žrtvu igraju podređenu ulogu. Između ostalog, radim za rehabilitacijski centar koji liječi žrtve napada. Posljedice su ogromne, fizički, psihološki, u mozgu. Kakve veze ima je li vas napao prvi ili intenzivni prijestupnik? Neke žrtve mi kažu: “Presuda me uništila.” A počinitelji, koji praktično prolaze nekažnjeno, ponovno napadaju.
- Počinitelji nasilja često su poznati pravosuđu, jednom od glavnih osumnjičenika u Crépolu za posjedovanje oružja. Zašto mnogi mladi ljudi nisu impresionirani vladavinom prava?
– Neke članke Kaznenog zakona mnogi suci koriste samo u svojoj najblažoj verziji. Primjerice, ilegalno nošenje noža teoretski se može kazniti kaznom zatvora do jedne godine i novčanom kaznom od 15.000 eura. U 40 godina koliko radim s nasilnom mladeži, nikada nisam iskusio takve sankcije. Svi mladi koji su primljeni u obrazovni centar nosili su nož sa sobom čim su napustili ustanovu, čak i na dopustu. Danas se zakon uglavnom provodi na onima koji poštuju zakon, plaćaju kazne i tako dalje. Druga stvar je da se percepcija nasilja promijenila. Premlaćivanje, čak i ubijanje, smatra se “nije loše”. Čak i maloljetnici kažu: “Ionako bi umro u nekom trenutku.” Dakle, ubijanje samo ubrzava prirodni proces.
- Kao psihijatar, liječili ste oko 150 nasilne djece i mladih odraslih osoba. Rekli ste da mnogi od njih imaju imigrantsko porijeklo. Kakvu ulogu imaju religija i obiteljske strukture u fenomenu neselektivnog nasilja?
– Temeljni problem je nedostatak empatije. Kad pitam maloljetnike kako se njihove žrtve osjećaju, odgovor je: “Boli me kurac.” Najmanje 70 posto tih adolescenata bilo je zlostavljano i zanemareno u ranom djetinjstvu. Svjedočili su obiteljskom nasilju, primjerice nad vlastitom majkom. Na taj način internaliziraju nasilje, ono postaje konstitutivno za njihov identitet. Takvi ljudi mogu poludjeti zbog navodno “zlog oka”. Više od polovice maloljetnika koji su primljeni u obrazovni centar ima rođaka u zatvoru. Neki očevi uče svoje sinove kako voziti automobil u dobi od dvanaest godina; To je njihov način da ih pripreme za život, bez pozivanja na zakon. To pomaže razumjeti ih, ali ne opravdava ništa.
- U medijima na njemačkom jeziku nasilje se često objašnjava diskriminacijom i nedostatkom izgleda za mlade. Slažete li se s ovim otkrićem?
– U obrazovnom centru u kojem sam radio, 90 posto maloljetnih prijestupnika došlo je iz sjeverne Afrike. No, oko 80 posto nastavnika centra također su bili Sjevernoafrikanci – i poštivali su zakone, iako su došli iz istih četvrti. To pokazuje da nesigurna situacija nije uzročni element nasilja.
Tužitelji ne žele zabilježiti rasistički karakter zločina
- Prema nekoliko svjedoka, počinitelji u Crépolu vikali su da žele “ubiti bijelce”. Ipak, tužitelj ne želi zabilježiti rasistički karakter zločina. Greška?
– Tužitelj je napravio budalu od sebe, a Francuzi misle da su uzeti za budale. Rasizam protiv bijelaca poznat je već godinama. Kad su se razbojnici iz grada pobunili i napali policajce prije finala Lige prvaka 2022. u Parizu, moglo se čuti skandiranje “Francuska, jebat ćemo te”. Jedan uništava kako bi “jebao” Francusku. Ili postoje odgajatelji koji više ne žele raditi u ustanovama za maloljetnike jer su uvrijeđeni kao “prljavi bijelci”.
U knjizi “Les territoires perdus de la République” (Izgubljeni teritoriji Republike), objavljenoj 2002. godine, čita se antisemitsko, seksističko i homofobno nasilje uglavnom mladih Magreba, ali i napada na Francuze. Postoji li mržnja prema francuskom stanovništvu među migrantima?
Prije svega, mora se reći da su se mnogi migranti dobro integrirali u francusko društvo. Problem je najrasprostranjeniji u obiteljima koje funkcioniraju poput klana. Klan je poput tijela. Ako se član odmakne od njega, to se doživljava kao amputacija.
- Zašto?
– U našoj kulturi djeca bi trebala biti autonomna, trebala bi se moći distancirati bez prekida odnosa s obitelji. Nasuprot tome, članovi klana imaju grupni identitet koji ne tolerira devijaciju. “Moja braća će doći da te ubiju”, kažu kad netko želi biti autonoman. Čast klana ima prednost nad zakonima Republike. Ili ponižavaš druge, ili si ponižen samim sobom, to je “logika” klana. Stoga su djeca koja napadaju autsajdere zaštićena klanom. Sve to dovodi do getoizacije, koja je u mnogim slučajevima sama odabrana.
- Oni se odnose na etnologinju Margaret Mead, koja razlikuje kulture srama i časti i kulture krivnje koje su raširene u Europi. Kakve posljedice to ima za imigracijske zemlje poput Francuske?
– Migranti koji dolaze iz društva srama često ne mogu priznati zahvalnost zemlji domaćinu. Kao dio ekonomske migracije, mnogi su došli u Francusku jer u njihovoj domovini nije bilo dovoljno hrane, država im nije pružila medicinsku skrb i bila je korumpirana. Umjesto da prihvate tu činjenicu, neki imigranti rastvaraju nelagodu obezvrjeđujući zemlju domaćina i njezine stanovnike. Priznanje onoga što dobro primi onda je ravno izdaji vlastitog podrijetla. Ovdje se zamka zatvara.
- Dužničko društvo tone u osjećaj krivnje?
– Ništa nije lakše nego natjerati zapadnjaka da se osjeća krivim. Što se više članovi društva krivnje osjećaju krivima i govore o “ugroženima”, to se više članovi društva srama izjašnjavaju kao žrtve. Neće prestati, bez obzira koliko se novca ulilo u ove četvrti.
- Kada je mladog Nahela ubio policajac u ljeto, neredi i nasilje izbili su diljem zemlje. Stranke poput Francuske opravdale su to prosvjedom protiv strukturnog rasizma. Ima li žrtava prvog i drugog reda?
– Najviše me muči užasna razina nekažnjavanja koja koristi počiniteljima. Očigledno, neki suci nisu shvatili da je zaštita fizičkog integriteta građana u njihovim rukama. Tu leži prava decivilizacija: prioritet više nije da ima manje žrtava. To dovodi do snažnih osjećaja nepravde i nemoći. Mnogi Francuzi se ne osjećaju zaštićeno i zanemareno od politike. To će utjecati na izbore, a možda nam prijeti još više.