Do nove osi koja nas zavrtjela
Spuštajući se niz rajske proplanke,
kosa nam vihorila,
u tabanima gorjeli trnci.
Saplićući se i padajući,
brzali prema onoj strani,
kojom je vladala tama,
do nove osi koja nas zavrtjela,
u guštiku čekale vrebajuće zvijeri.
Gdje kišilo je,
magla se nije dizala.
upali u oluju,
iz koje ne umijemo izići.
Anđeli zanijemili od tuge,
pokrili oči krilima.
Otac,
plačući na kućnom rajskom pragu,
uputio za nama Sunce.
