Brojna načela Kalergija usvojena su kao temelj Europske unije
Richard Nikolaus Eijiro von Coudenhove-Kalergi bio je austrijski političar i filozof, jedan od prvih zagovornika europskog ujedinjenja u XX. stoljeću. Međunarodna paneuropska unija ili Paneuropski pokret smatra ga svojim osnivačem. Paneuropska unija djeluje i u Hrvatskoj od početka njene samostalnosti, a njen tadašnji predsjednik Otto von Habsburg (austrijski nadvojvoda i čelnik kuće Habsburg, prijestolonasljednik Austrije, Češke, Hrvatske i imenovani mađarski kralj od 1922. do 1946. kada su komunisti ukinuli monarhiju u Mađarskoj, bio je pretendent na austrijsko prijestolje od 1922.) od početka se zalagao za hrvatske međunarodne probitke. Na prvome kongresu Paneuropske unije održanom u Beču 1926. godine, izabran je Richard von Coudenhove-Kalergi za predsjednika te prve organizacije koja se u XX. stoljeću zauzimala za povezivanje europskih država i naroda na demokratskim osnovama.
Djelovanje hrvatske Paneuropske unije obilježili su prije svih akad. Mislav Ježić, njen prvi predsjednik, te dugogodišnji tajnik, prof. Pavo Barišić. S obzirom na već dugu povijest ove udruge i njeno prohrvatsko djelovanje, valja spomenuti da je na Općoj skupštini Međunarodne paneuropske unije, koja je održana 14. i 15. veljače 2025. u Europskom parlamentu u Strasbourgu, za predsjednika Unije izabran Pavo Barišić. U radu Opće skupštine sudjelovalo je više od 200 izaslanika 30 paneuropskih organizacija članica iz 21 države diljem Europe.
* * * *
Richard von Coudenhove-Kalergi je rođen u Tokyju 1894. gdje je njegov otac grof Heinrich von Coudenhove-Kalergi bio veleposlanik Austro-Ugarske. Majka, Mitsu Aoyama je bila Japanka iz bogate obitelji. Prvo, pravo ime bilo mu je Aoyama Eijiro. Godine 1919. Kalergi prisvaja češku nacionalnost, da bi 1939. postao – Francuz, što je ostao do svoje smrti 1972. Obitelj Kalergi imala je svojih grana po Grčkoj, Nizozemskoj, Engleskoj, Italiji, Belgiji, Španjolskoj i Norveškoj pa ne čudi da Kalergi nije imao pravog osjećaja pripadnosti nekoj naciji. Smatra ga se tvorcem Europske Unije. On je odabrao njenu himnu, a i sudjelovao je u izboru dizajna zastave s nekadašnjih 12 zvjezdica. Brojna načela Kalergija usvojena su kao temelj Europske unije. Kalergi je bio predsjednik Paneuropske unije sve do svoje smrti 1972. Njegovo mjesto preuzeo je Otto von Habsburg, posljednji austrijsko-mađarski princ. Na toj poziciji ostao je do 2004. kada ga zamjenjuje francuski odvjetnik Alain Terrenoire.
Paneuropska unija opisana je kao: „nadnacionalni pokret koji vjerno slijedi političke ideje i ideale svog osnivača, Richarda Coudenhove-Kalergija.“ Organizacija je zasnovana na četiri načela: liberalizam, kršćanstvo, društvena odgovornost i pro-europeizam. Kako sve ove pojmove možemo ispuniti vlastitim sadržajima, trebalo bi navesti kako se u Kalergijevoj knjizi kršćanstvo povezuje u surječju njegovih korijena, koji su isti kao i judaizmu i islamu.
Na hrvatskim stranicama ove Unije, možemo pročitati: Načela na kojima se temelji Paneuropska unija glase: jedinstvo Europe, načelo supsidijarnosti, zajedničko naslijeđe europskoga kulturnog kruga – grčka mudrost, rimsko pravo i kršćanska vjera. S obzirom na tzv. Kalergijev plan, ova svijetla priča ima i svojih sjena, na koje pripadnici Paneuropske unije, napose za nas važnog hrvatskog dijela, nisu unijeli više svjetla za razlučivanje stvarnih sadržaja koja zastupaju. S obzirom na neizvjesnost koja je prožela Europu, kao i na porast utjecaja tzv. teorija urota u kojima je Kalergijev plan vidna stavka, to bi svjetlo trebalo suprotstaviti nastalom košmaru i nerazumijevanju ili utješiti javnost jasnim obrazloženjem Kalergijevog utjecaja i „plana“ za Europu. Nova pitanja traže i nove odgovore! Godine 1925., prije sto godina, Kalergi je napisao knjigu Praktischer Idalismus (Praktični idealizam, u kojoj je opisao kako će u budućnosti pojedinačne europske etničke skupine biti izbrisane kroz miješanje s drugim rasama u svrhu stvaranja „mješanaca“ podložnih kontroli. Cilj rasnog miješanja Europljana s drugim rasama stvaranje je miješane rase bez osjećaja pripadnosti, kojom bi vladajuća elita mogla jednostavno upravljati. „Današnje rase i klase postupno će nestati zbog nedostatka prostora, vremena i predrasuda. Euroazijsko-negroidna rasa budućnosti, slična po svojoj pojavi drevnim Egipćanima, zamijenit će različitost naroda s različitošću pojedinca.“
Zastrašujući plan
S motrišta „teorija urota“, Kalergijev plan izgleda zastrašujuće! Njegove eugeničke ideje uključuju miješanje rasa i Židove kao rasu s „duhovnom nadmoći“. Eugenika je bila popularna teorija koja prethodi suvremenoj i znanstvenoj genetici, dakle, neznanstveni pogled na probleme poboljšanja suvremenog čovjeka za buduće čovječanstvo. Te su ideje ipak ušle u zakonodavstva nekih država pa i prakse isključenja pojedinaca iz reprodukcije stanovništva biološkom ili medicinskom intervencijom, ne samo vlast nacističke ideologije, što nam prvo pada na pamet, već, npr. i Švedske, koja povlači takvu praksu tek šezdesetih godina XX. stoljeća. (Tužba protiv države Švedske osobe koja je rođena kratkovidna, a kojoj su u ranoj mladosti odstranili dio reproduktivnih organa jer nije dovoljno dobro odgovorila na test sposobnosti i inteligencije – nije mogla test pročitati zbog kratkovidnosti, što nadležno tijelo za mjerenje nije provjerilo ili uzelo u obzir.) Kalergi je napisao knjigu, svoj manifest, iz koje proizlaze zastrašujuće ideje s kojima se dovode u svezu njegovi idejni nasljednici ili jednostavno sljedba. Međutim, kažu skeptični, Kalergija nije zanimala Europa ujedinjenih nacija, niti očuvanje njenog identiteta. Naprotiv, Kalergi je promovirao ideju rasnog miješanja Europljana s drugim rasama u cilju stvaranja miješane rase bez osjećaja pripadnosti.
Iz uvida u suvremene političke procese kako ih razumiju „teorije urota“, lako ćemo pronaći sličnost: ideja etničkog čišćenja autohtonog bijelog stanovništva Europe, „koju trenutno provode europski vladari, zamjena stanovništva“, nije nova. Upravo je tu ideju iznio Richard von Coudenhove-Kalergi. Kalergi je jedan od prvih ljudi koji je promovirao oduzimanje prava nacijama na samoodređenje. Iz tog razloga poticao je jačanje separatističkih pokreta u Europi, te masovnu imigraciju.
Separatizam bi doveo do razjedinjenja Europljana i skretanja pažnje s prijetnje koja dolazi izvana. Zbog manjka zajedništva, Europljani bi trebali biti laki plijen, a konačni cilj miješanja rezultirao bi uklanjanjem nepoželjnih bijelaca i konačnom masom robova koji bi bili lako podčinjeni vladajućoj eliti.
Ovakvo tumačenje Kalergija često se u „teorijama urota“ dovodi u svezu i sa spletkama poznatih elitistički usmjerenih obitelji: Nakon objave svojih ideja, Kalergi je preko baruna Louisa de Rothschilda stupio u kontakt sa bankarom Maxom Warburgom koji mu je ponudio financijsku pomoć u pokretanju pokreta. Max Warburg je ujedno brat Felixa Warburga koji je oženio Friedu Schiff, kćer Jacoba Schiffa, poznatog po tome što je financirao krvavu Boljševičku revoluciju u Rusiji 1917. …„Imat ćemo svjetsku vladu, htjeli mi to ili ne. Pitanje je samo hoće li svjetska vlada biti uspostavljena uz suglasnost ili putem osvajanja,“ rekao je svojedobno pred američkim Senatom James Warburg, sin Paula Warburga, jednog od braće Warburg.
Sljedba
Kalergijevu knjižicu je teško pronaći na svemrežju! Tu sam tvrdnju zapazio i na stranim mrežnim stranicama. Ipak, našao sam tekst na njemačkome, skinuo ga i preveo ‘automatski’, za svoje potrebe. Poveznicu na moj „oblak“ sam objavio na dvije ‘Viber grupe’ koje bismo mogli shvatiti kao skupine slobodnih strijelaca teorija urota, možda zabrinutih, možda uplašenih, možda i boraca za slobodni svijet, što god to bilo, hrvatske suverenističke i kršćanske orijentacije. Na tu objavu, neke “reference” nisam primijetio, nastavilo se po starom: Kalergi je stvorio plan, a njegova sljedba danas nam radi o glavi. Niz hrvatskih portala je objavilo tekstove o Kalergiju – uvijek istih stajališta. U načelu, hrvatska javnost je o ovom problemu usmjerena suprotno od toga kako sebe predstavlja hrvatski ogranak Paneuropske unije.
„Dobronamjerni fantast“
Kalergijev rad mogli bi razumjeti ili opravdati vremenskom distancom i možda njegovim psihološkim profilom. Dakle: “Kalergiju ne pakovati!” (metafora za političko-policijsko ‘soljenje’ kako bi se uhitila i izolirala neka osoba, u užem smislu odnos Tito –Tuđman: … i Gustáv Husák intervenirao je za Tuđmana poslavši pismo Josipu Brozu Titu koji je onda nakon toga rekao poznatu rečenicu ‘Tuđmanu ne pakovati’“). Mogli bi reći: Kalergi je bio neka vrsta dobronamjernog fantasta koji je sanjavši o univerzalnom miru, projicirao vlastitu rasno-etničku nesigurnost na europski svijet i neko je vrijeme pronašao simpatizere među europskim, uglavnom njemačkim intelektualcima orijentiranim na mir. Njegova knjižica objavljena 1925. nije nekakav urotnički zloum za genocid nad bijelcima, već knjižica tipična za ono burno doba kada su se vrtjele razne apsurdne ideje, od dadaizma do antropozofije. Pomisliti da je Kalergi, prije Drugog svjetskog rata, atomske bombe, trijumfalnoga komunizma, dekolonizacije Afrike i Azije, Nove ljevice i kontrakulture 60-ih, moderne tehnologije, pada komunizma, modernizacije svih ovih društava,… nekako unaprijed skuhao te ideje, zajedno s nekim masonima i Židovima, 100 godina prije nego što su zapravo počele predstavljati stvarnu prijetnju bogatom Zapadnomu društvu – govori o povijesnoj, ekonomskoj i kulturnoj nepismenosti.
Bez predaka
Što je stvarno ostalo od Kalergija? Stvorena je metafora zvana Kalergi ili Kalergijev plan! – koja se u načelu koristi u SMS porukama na nekoj grupi ili prilozima na mrežnim portalima, ponekad kao skraćenica za neka djelovanja Europske unije i njenih grupacija. To je Zapad u suvremenom surječju, u kojemu je ugrožen bijeli čovjek, njegov prostor življenja i civilizacija – Europa. Rijetko se promatrala Amerika, sve do povratka Trumpa, a još rjeđe Australija i njeni problem s migracijama, kineskom ili islamskom manjinom pa i pravima “domorodačkog” stanovništva u trećem ili četvrtom koljenu, koji malo sliče na svoje pretke. Taj se svijet predočuje kao predmet potiskivanja, posebno u biološkom smislu, bez nacionalnog suvereniteta, iako su države i dalje službeno suverene. Svijet koji se topi u multikulturalizmu, ljudskim pravima itd. Iako to više nisu prijetnje koje je smislio Kalergi: bujanje migracija izazvanih „eksplozijom“ ljudske reprodukcije u dijelovima svijeta, koja nezaustavljivo raste i dalje, bez obzira na kapacitete i resurse zemalja ili zemljišta na kojem se ta reprodukcija događa. To su mase ljudi koje nam na europskim televizijama prikazuju kao izbjeglice od rata kojeg nema. Drugo, to je širenje islama, i to u smislu o kojemu je Gadafi govorio još 2006. “Imamo 50 milijuna muslimana u Europi. Postoje znakovi da će Allah dati islamu pobjedu u Europi – bez mačeva, bez oružja, bez osvajanja – da će je pretvoriti u muslimanski kontinent u roku od nekoliko desetljeća.”
Miješanje naroda
Slične zamisli, – moguće i arhetipske primisli i simboli o masovnom vjenčanju i miješnju naroda, bilo da je to počelo otmicama žena, a završavalo bakanalijama, rađale su se u mnogim glavama učenika osnovnih škola prikazom “povijesnih“ putovanja “druga” Tita nakon kojih je utemeljena politička zajednica Nesvrstanih zemalja. Ovo je iskustvo učenika koji još nisu učili ni osnove zemljopisa niti gdje je koji kontinent, ali su ih “nabrijavali” s tim putovanjima, kartama i fotografijama ljudi različitih rasa i običaja te oštrom razlučbom pozitivnih i negativnih pojmova: nesvrstanost, kolonijalizam, rasizam … pa je shvatljivo da smo i mi zamišljali rješenje o općem miješanju stanovništva svijeta, u ozračju predpubertetskih snova, ali i s već stečenom sviješću da „miješani brakovi“ donose prednost.
Najava migranata
Prva administrativna provedba ovakve zamisli bila je ideja Aleksandra Makedonskog: masovna svadba u Suzi. Oko deset tisuća parova vjenčalo se u cilju miješanja Makedonaca (Grka) i Perzijanaca tj. stabilnog društva. Možemo li Aleksandra okriviti za današnja nastojanja s očitim izvorima izvan Zapada i namjerama za njegovo razaranje ali i očitim simptomima propadanja Zapada kao civilizacije. O ovome bi se trebali pitati u svijetlu vlastitih iskustava temelja na koje se pozivamo kao civilizacija. Dakle, ne samo zorno usmjeravanje mase ljudi tzv. migranata već i potiskivanje svijesti o opasnosti od prenapučenosti kakvu je najavila knjiga biologa Paula Ehrlicha „Populacijska bomba“ ili mjere Normana Borlauga, tzv. „zelena revolucija“, koja je spasila stotine milijuna ljudi od gladi, za što je Borlaug dobio Nobelovu nagradu za poljoprivredu – sve u uvjetima kada je stanovništvo svijeta činilo između 3-4 milijarde ljudi. Tijekom vremena, pokazalo se, sve su te mjere ljudske solidarnosti za spašavanje ugroženog stanovništva od gladi, bolesti, nehigijenskih uvjeta… doprinijele još bržem porastu stanovništva. Nezaustavljivo je rastao broj neprehranjive mase za resurse i kapacitete zemalja iz kojih su potekli današnji „migranti“ – teku kao rijeke prema Europi. Ove kolone su nezaustavljivo tekle „i na poziv“ 2015. , bez obzira na rasu, vjeru i podrijetlo, ali s vjetrom koji potiče „svakog čovjeka da slobodno hoda ovom Zemljom“. Doplavile su i muslimane koji odgovaraju spomenutoj izjavi Muammar al-Gaddafija: ne treba nam terorizam već muslimani u Europi, koji će ju podrediti svojom plodnošću.
Helenizacija
Posljedica Aleksandrova djelovanja bila je helenizacija, civilizacijski vrhunac, ‘barok’ grčko-rimskih temelja na koje se pozivamo kada danas govorimo o temeljima europskog zajedništva ili Europske unije.
To je razdoblje širenja civilizacijskog kruga koji danas zovemo Zapad. To smo mi i naše vrijednosti u kojemu se određuje i antipod svakom europskom jedinstvu. Jasno, tu je ubrojivo kršćanstvo ili kršćanska civilizacija koja je nastala i proširila se u univerzalizmu helenizma pa je „trebalo biti navedeno u ‘ustavnim’ temeljima Europske unije“.
Helenizam je odredio snažan prodor grčkog jezika i kulture sve do rijeke Ind, a bitno, i nastavak i kraj, staroegipatske civilizacije. Aleksandar je potakao sadržaje nad kojima danas lomimo koplja, zasad u suzdržanim razgovorima: sinkretizam, multikulturalizam, suradnja, ali i napredak u osvojenim krajevima. Možda na ovom mjestu nije baš suvislo, ali rekao bih da se još nije javio Indijac koji bi zamijenio suvremenu Indiju za bilo koje njeno predkolonijalno razdoblje. I Komunistička interancionala je raspravljala o kolonijalizmu i zaključila da je kolonijalizam učinio dobro jer je pokrenuo pretpovijesne oblike bivanja k boljitku suvremenosti. Povezivanje naroda i kultura (kada se ovaj proces opisuje biranim riječima, konačno, za mene je to moja civilizacija) dovelo je do smanjenja vjerske netrpeljivosti i „plemenskih podjela“. Potaknute su migracije i nastajanje novih kulturnih središta u Perziji i u istočnome Sredozemlju.
Civilizacijski vrhunac
Gradovi Antiohija, Pergam, Efez, Smirna i mnogi drugi, grade se ili obnavljaju planski – imaju pravilan tlocrt. U gradovima se stvaraju četvrti, parkovi, kazališta i objekti za sportske sadržaje (šport dolazi iz staro-francuskog, a pobliže označuje zabavu.) Kao civilizacijski vrhunac, osnivaju se knjižnice i sveučilišta (Aleksandrija, Pergam). Helenističko razdoblje cijeni obrazovanje pa ono postaje mjerilo vrijednosti, uz druga bogatstva. Takvo shvaćanje je potaknulo razvoj sveučilišta (u Aleksandriji, danas Egipat i Pergamu, danas Turska) i osnivanje knjižnica. Aleksandrova ideja političke ravnopravnosti, prijateljskoj suradnji i povezivanju svih naroda, religija i svjetonazora u „homonoiu“, „jedinstvo duha i srca“ gdje će svi narodi živjeti bratski … Provodeći politiku povezivanja, Aleksandrovi nasljednici uspjet će tijekom više stoljeća stišati vjerske, plemenske i druge podjele tako da se stvorio pojam čovječanstva kao cjeline ili građanin svijeta. Filozofski pojam građanina svijeta koji su zagovarali kinici, a razradili stoici, Aleksandar Veliki je pokušao primijeniti u praksi.
Svijet helenizma mogli bi i dalje ukrašavati lijepim riječima, hvalospjevima „čovjeku svijeta“, ali zbog iskustva s vrhuncem takve retorike, bogatstvom slatkorječivih zamisli, političkih programa i ustavnih načela koje smo doživjeli u „demagogiji“ socijalizma s ljudskim likom i to je dovoljno. Reći za nekoga da je „građanin svijeta“ označavao je, do nedavno neupitno, najbiraniju odliku za intelektualne ili umjetničke dosege i vrline neke osobe. Danas bismo mogli reći: građanin svijeta – pa to je globalist; što uvodi u naše nove podjele. Homonoia je bila je božica sloge, jednoglasnosti i jedinstva uma – jedinstvo duha i srca. Zajedno sa svojom sestrom Arete bile su poznate kao Praxidicae ili ‘ istjerivačice pravde ‘. Njezina suprotnost bila je Eris (Strife). Je li ona bila suverenist? (Strife – svađa, ogorčeno neslaganje oko temeljnih pitanja, Oxford Lang.).
Je li Kalergi sagledljiv i pod svjetlima pozornice uljepšanog pogleda na našu civilizaciju? Treba li čovječanstvo težiti kulturnoj suradnji i miješanju elemenata različitih kultura – rasno se miješati organizirano pod zastavama novih ideologija? Konačno, gdje su nam granice? Rano kršćanstvo i helenizam čine složen odnos između grčko-rimske helenističke civilizacije i nove kršćanske vjere, tijekom prva četiri stoljeća nakon Krista. Tijekom tog dugog razdoblja, povijesti, kršćanstvo je helenizirano, a helenska civilizacija kristijanizirana ili evangelizirana. Proces širenja kršćanstva Rimskim Carstvom unutar kojeg se govorilo grčki, bio je obostran. Helenizirano je i kršćanstvo: temeljne knjige kršćanstva, Novi zavjet, širile su se na grčkom jeziku kao jeziku Biblije sve do srednjeg vijeka kada je prevladao latinski. Septuaginta (grčki prijevod Staroga zavjeta) te mnogi ranokršćanski zapisi čuvali su se u knjižnicama kao što je bila Aleksandrijska, a grčka riječ biblos korijen je riječi Biblija. Povijesno, grčka (helenistička) širenja bila su preduvjet za širenje kršćanstva. Kršćanstvo se oblikovalo u tom univerzalnom (svijetu) kao svjetska religija, što je i danas narav Katoličke crkve kao univerzalne religije. No, nikada ništa nije i opće dobro. S razlogom, postoje primjedbe da je kršćanstvo uništilo znanost i filozofiju, a kada su došli na vlast, spalili su Aleksandrijsku biblioteku (4.st) i zatvorili Platonovu akademiju (5.st.) Moj je naraštaj općim gimnazijskim znanjem doznao samo za tursko spaljivanje aleksandrijske biblioteke, koji su kao muslimani također civilizacija knjige, Kurana. Navodno je bila hladna zima pa su se grijali paleći knjige, najvrjedniju ostavštinu antičkoga svijeta, temelja naše Zapadne civilizacije. Kao odgovor, navodno su naveli da oni imaju jednu knjigu koja im je dovoljna!
Odnos Crkve i Države
Ove odnose lakše je pratiti kroz odnos crkve i države i razdvajanje svjetovne, sekularne, i duhovne, sakralne vlasti, što je često obilježeno u krvi, kao borbe između gvelfa i gibelina ili vjerski ratovi u Novom vijeku. Ovakve sukobe kakve je imala kršćanska civilizacija, islamska nije imala unutar sebe, ali je zakonom svoje Knjige etnički čistila i preseljavala „drugačije“ stanovništvo, „nevjernike“. Čija regija, njegova i religija!, izraz iz Bosne iz zadnjeg rata.
Nije sve baš slično! Kršćanstvo i Zapadna civilizacija danas su civilizacije sposobne za diskurzivno mišljenje, jednostavno sagledati problem s drugog motrišta, dok takvog nasljeđa u islamu u načelu nema. Ipak, pitanje najvažnijih ciljeva vlasti, svjetovne i duhovne, ili prvenstvo „zadnjih“ i najvažnijih pitanja kao što je vječno spasenje ili opstojnost nacije i svijeta, ne ispušta se iz nadleštva niti danas. Uzvik „Alah je velik!“ – opravdava svaku vrstu onoga što nemuslimani nazivaju zločinom, ali vjerniku ‘šehidu’ donosi smisao života: vječnost i kićeni raj s djevicama!
Širitelji kršćanstva nastojali su jezikom helenističke filozofije učiniti kršćanstvo razumljivijim poganskim obrazovanim krugovima, čime je započeo proces helenizacije kršćanstva. Kršćanstvo je dovršilo helenizam! Čovječanstvo: svjetski čovjek – religija: univerzalna crkva. Vrijednosti se mijenjaju, svijet se mijenja, a što se ne prilagodi propada. Za našu nesigurnost, strah od krvi i realnog proširenja današnjih ratova ne treba okriviti Kalergijev banalni plan.
