Princeza Elizabeta Tarakanova u Dubrovniku

Tarakanova se pojavila u Dubrovniku s knezom Karolom Stanisławom Radziwiłłijem poljsko-litvanskim plemićem, diplomatom i princom poljsko-litvanske unije

Godine 1744. u renesansnom dubrovačkom dvorcu Stijepović Skočibuha borave poljski knez palatin Radziviłł i ruska velika kneginja koju kasniji naraštaji zovu pogrješno Tarakanova.

Tarakan je na ruskom žohar, ružni nadimak je nastao po nazivu imanja Daragonovka u današnjoj Ukrajini obitelji njenog oca (ukoliko je ona ta za koju se predstavlja) hetmana (vođe kozaka) Razumovskoga.

Andrej Grigorjevič (1709. – 1771.) bio je milosnik, vjerojatno i tajni suprug carice Elizabete I.

Razumovski su bili vrlo utjecajni i sigurno bi pomogli djetetu, stoga je teško vjerovati da “Tarakanova” nije varalica, uostalom to je vrijeme Casanove (1725. – 1798.), Stjepana Zanovića (1751. – 1786.) koji se predstavljao kao knez Albanije i Crne Gore, Šćepana Malog ( ? – 1773.) i dr.

Princeza Tarakanova (oko 1745. – 15. prosinca [odnosno 4. prosinca] 1775.) bila je pretendentica na rusko prijestolje. Nazvala se, među ostalim imenima, Knyazhna Yelizaveta Vladimirskaya (Princeza Elizabeta od Vladimira), Fräulein Frank i Madame Trémouille . Tarakanova  kasnije je ime, koje se koristi samo u zabavi (književnost, kazalište, filmovi, slike). Znamo da je bila ljubavnica Philippa Ferdinanda von Limburga Stiruma (rođen 1734., umro 1794.), grofa od Limburga, koji je živio neodgovorno i neuredno, te bankrotirao. Ta princeza Elizabeta (poznata danas kao Tarakanova) pojavljuje se u Dubrovniku s 

knezom Karolom Stanisławom Radziwiłłijem (27. veljače 1734. – 21. studenog 1790.) bio je poljsko-litvanski plemić, diplomat i princ poljsko-litvanske unije.

Radziwiłł je bio najbogatiji magnat u Poljsko-Litvanskoj u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Međutim, bio je popularan među siromašnijim plemstvom. Patio od pretilosti i posljedica alkoholizma.

Julian Ursyn Niemcewicz izjavio je da je Radziwiłł bio “građanin kamenog srca čije su žrtve za poljsku naciju bile izvanredne i nezaboravne” . Radziwiłł je također ovjekovječen u Rejtan, pad Poljske, uljanoj slici poljskog umjetnika Jana Matejka, završenoj 1866., koja prikazuje prosvjed Tadeusza Rejtana protiv prve podjele Poljske tijekom diobenog Sejma 1773.

Pantler Horeszko, iz epske pjesme Pan Tadeusz Adama Mickiewicza, djelomično se temelji na Karolu Stanisławu Radziwiłlu. Princ je posjedovao kuću u Rue Neuve des Bons Enfants u Parizu. Ulica se sada zove Rue Radziwill. 

Vratimo se povijesti. U Rusiji vlada od 1762. Katarina II (1729. – 1796.), koja je preuzela vlast nakon smrti svoga muža Petra II., koju je organizirala sa svojim ljubavnikom grofom Grigorijem Grigorjevičem Orlovom ( 1734. – 1783.). Ona širi svoju vlast na veći dio Poljske i Ukrajine, godine 1774. zauzeta je ratom sa Turcima, ali i neočekivano velikim ustankom seljaka na Donu pod vodstvom Jemeljana Pugačova.

Što zapravo rade Radziviłł i Elizabeta u Dubrovniku, osim što prave vatromet, piju šampanjac i knez usred ljeta kupuje velike količine soli u Stonu da bi se princeza koja se uželjela snijega vozila do Grada u kočiji po prštavoj soli. Kakva je tada sredina bio Dubrovnik. Neki bi htjeli ultra konzervativna i ženomrzačka. Zapravo malicioznim francuski konzul Andre Alexandre Le Maire ( ? – 1771.) ih opisuje kao majstore hipokrizije i diplomacije. Opat Fortisa (1741. – 1803.) kao uljudne, neobičan slučaj je ljubavne veze Fortisa i vlastelinke koja je udata za znatno starijeg rođaka. U Dubrovniku je jaka masonerija, neke obitelji se vezuju uz Austriju, neke uz frankomasone, Jero Natali (1775. – 1862.) je ruski pukovnik, i uz Engleze. Maršal August Marmont (1774. – 1852.) iskazuje Dubrovnik kao visoko civiliziranu sredinu, dočim Vlaho Stulli, autor Kate Kapuralice sramoti i sebe i puk prostotom.

U kolovozu 1774. Elizabeta piše iz Dubrovnika dosadna i patetična pisma sultanu u kojima se utječe na njegovu vitešku pomoć, ističe prirodno pravo na vlast, uzdiže njegove moralne osobine i na kraju ističe mogućnost saveza Osmanskoga carstva sa Švedskom i Poljskom da nju uspostave caricom. Osim što je Rusija toga vremena vrlo moćna, tom umjetnom savezu bi trebala još poneka sila. Je li Radziviłł radio uz znanje Austrije i Vatikana?

Sultan je oprezan, Elizabeta se čudi što još nije dobila ferman (sultanova zapovijed, dekret). Navodno je vječito oprezniji Dubrovačkoj Republici bilo neugodno ribarenje Poljaka i Ruskinje, ali čemu su onda stavili spomen ploču, jer nije vlasnik kuće Vicelić (piše Vizelić, ali toga prezimena nema) to mogao učiniti bez njihove suglasnosti. Dubrovnik će tada imati velikih nevolja s ruskom flotom koju vodi Aleksije Orlov (1737. – 1808.), te trebati podršku austrijske carice Marije Terezije i uputiti poslanstvo u Moskvu.

Bilo je Rusima lako plijeniti dubrovačke brodove pod izlikom da su Dubrovčani turski podanici i vršiti pritisak na Dubrovnik da podigne pravoslavnu crkvu u Gradu, ne bi li se tako i Rusi u budućnosti ugnijezdili na sjajnoj geopolitičkoj točki.

Aleksije Orlov je vrlo zanimljiva i sposobna osoba, navodno je zaveden od princeze Elizabete, ali prava istina jest da je jadnicu odveo u petrogradski zatvor gdje je umrla od tuberkuloze. Lažna je priča da je zapravo pošla u samostan, a romanu i filmovi njoj posvećeni su priča za sebe. Bilo bi dopadljivo na Pilama učiniti likove Radziwiłła i Elizabete na kočiji, ali ne na mjestu gdje treba biti spomenik braniteljima, već na zelenom “otoku” između dvije ceste, ili blizu usamljene platane.

Teo Trostmann