Hrvatsko nacionalno vijeće pretvoreno u Bunjevačko nacionalno vrijeće
Od osnutka „hrvatskih“ krovnih institucija u Srbiji i njihovog lociranja u Subotici, a u kojima sva ključna i u ogromnoj većini sva druga plaćena radna mjesta zauzimaju „bunjevački Hrvati“ (nepostojeća kategorija pri popisu stanovništva), praktično traje diskriminacija Hrvata u Srbiji, odnosno glorifikacija svega onoga što je vezano za „bunjevačke Hrvate“, a skrivanje vrijednosti ostalih Hrvata! Posebno su tomu izloženi srijemski Hrvati!
Naime, u „najhrvatskijem“ gradu u Srbiji, Subotici, po zvaničnom popisu živi oko deset tisuća Bunjevaca deklariranih kao nacionalna manjina (priznata kao poseban narod), koja niječe bilo kakvu vezu s Hrvatima, te oko deset tisuća Hrvata među kojima je ogroman broj kamufliranih „bunjevačkih Hrvata“ koji su u bliskim rođačkim vezama sa Bunjevcima.
Broj „bunjevačkih Hrvata“ među popisanim Hrvatima u Subotici se krije kao zmija noge ali su Hrvati očito u ogromnoj manjini obzirom da su sve krovne „hrvatske“ institucije u Subotici u rukama „bunjevačkih Hrvata“!
Pri tom Hrvati u Srbiji i cijelom svijetu ne razlikuju vojvođanske Bunjevce i „bunjevačke Hrvate“ jer među njima i nema nikakve razlike, počev od imena i prezimena te svega drugog!
No, na konto izjašnjavanja dijela Bunjevaca kao „bunjevački Hrvati“ (u isto vrijeme i Bunjevci i Hrvati, što je nonsens u državi u kojoj živimo, kao kada bi netko rekao da je u isto vrijeme i Srbin i Hrvat!), oni preko krovnih „hrvatskih“ institucija u Subotici dobijaju za svoj „rad“ desetine milijuna dinara od poreskih obveznika Republike Srbije i u isto vrijeme milijune eura od poreskih obveznika Republike Hrvatske!
Prava trgedija Hrvata u Srbiji
Locirannje hrvatskih krovnih institucija u Subotici, a ne u Beogradu i Novom Sadu, je apsurd jer u Subotici (i okolici), kako vidimo, žive isključivo Bunjevci, dok većina Hrvata u Srbiji živi u južnom Banatu, Srijemu, Beogradu i Novom Sadu!
Prava trgedija Hrvata u Srbiji je što im tako „bunjevački Hrvati“, koristeći hrvatski novac, nameču sve što je bunjevačko kao ovdašnje najveće „hrvatske“ vrijednosti, pa ispada da su najveći (i jedini) Hrvati u Srbiji Bunjevci!!!
Ovo dovodi do rapidnog nestanka Hrvata u Srbiji (vidjeti popise stanovništva), posebno srijemskih Hrvata, koji su jednu kalvariju doživjeli devedesetih godina kada je Šešelj javno govorio (i pisao) da iz Vojvodine treba protjerati sve Hrvate ali „ne dirati Bunjevce, jer su oni naši“!
Tada je iz Srijema izgnano oko 40.000 Hrvata i jedino u Srijemu su Hrvati i ubijani samo zato što su Hrvati!
Danas se pod okriljem „bunjevačkih Hrvata“ nastavlja ta kalvarija jer upravo najviše ti „bunjevački Hrvati“ kriju što je bilo tada u Srijemu, a hrvatske kulturne udruge u Srijemu umiru u besparici i bez svojih prostorija i osnovnih sredstava za rad!
Ova priča se ne razlikuje mnogo kada su u pitanju Hrvati južnog Banata, Novog Sada, Beograda, a o onima u centralnoj Srbiji da ne govorim.
Zato rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu još nije otkupljena u cijelosti, a otkupljeni dio još nije stavljen u funkciju, dok se u selu Donji Tavankut otvara drugi dječiji vrtić (za male Bunjevce)!
Zato se Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema sramno završava na desetom slovu abecede prvog toma (zbog nedostatka sredstava!), dok je nedavno izašao 17-ti tom leksikona o Bunjevcima i Šokcima (u planu je 30 tomova)!
Tri kamenčića
Zato u najvišoj krovnoj instituciji Hrvata u Srbiji postoje tri kamenčića kao „dokaz“ dolasku Bunjevaca, Šokaca i srijemskih Hrvata u Vojvodinu u isto vrijeme (prije 300 godina i svi iz Bosne i Hercegovine!?) pri čemu se niječe 800 godina povijesti Hrvata u Srijemu!
Zato se Blaško Rajić, koji „poslije oslobađanje Subotice 1918. godine“ (u krvavim borbama?) blagosilja srpske topove pred svojom crkvom Sv. Roka i drži vatreni govor u Novom Sadu o prisajedinjenju Vojvodine Srbiji, nameće kao uzor svim Hrvatima u Srbiji.
Zato se u Subotici održava četverodnevna kulturna manifestacija o Balintu Vujkovu (jer je on „hrvatski Vuk Karadžić“) te se u sedam debelih knjiga izdatih od Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice tiska samo nekoliko priča vezanih za srijemske Hrvate (pri čemu su pojedinci u Subotici napunili svoje džepove hrvatskim novcem)!
Zato smo preko „Hrvatske riječi“, koja našu zajednicu košta svakog petka skoro 20.000 eura (!), upoznali i posljednju kuharicu ili frizerku „bunjevačku Hrvaticu“ iz Subotice i okolice, dok imena velikog broja poznatih Hrvata iz Srijema nema!
Zato nitko od „bunjevačkih Hrvata“ na čelu krovnih „hrvatskih“ institucija u Subotici nije reagirao na objavu mog romana Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela (u cijelosti) u knjizi Petrovaradinski ustaški župnik Marko Kljajić gdje je nas dvojicu Vojislav Šešelj targentirao kao najveće ustaše u Srbiji, iako sam u više navrata u vezi toga u pisanoj formi urgirao kod Ministrastva za ljudska i manjinsaka prava (na ruke Tomislava Žigmanova), kod Hrvatskog nacionalnog vijeća (na ruke Jasni Vojnić), kod tadašnjeg zastupnika Hrvata u Narodnoj Skupštini Republike Srbije, Mirka Ostogonca!
Od nikog od njih nisam dobio čak ni odgovor da su moja pismena uopće zaprimili!!!
Zato smo preko „Hrvatske riječi“, koja našu zajednicu košta svakog petka skoro 20.000 eura (!), upoznali i posljednju kuharicu ili frizerku „bunjevačku Hrvaticu“ iz Subotice i okolice, dok se imena velikog broja poznatih Hrvata iz Srijema ne spominju!
Još tisuću „zato“ među koje spada i prije deset godina odbijanje u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata tiskanaja moje knjige Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela (rukopis je godinu dana držao u svojoj ladici tadašnji ravnatelj Zavoda „bunjevački Hrvat“ Tomislav Žigmanov bez odgovora da je rukopis uopće zaprimio), dok je u Republici Hrvatskoj prvo izdanje te knjige rasprodano, a drugo je upravo izašlo u nakladi Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata!
HNV i biranje elektora
Upravo je „bunjevački Hrvat“ Tomislav Žigmanov uspio svojim upornim i sistematskim dvadesestogodišnjim radom u sve hrvatske krovne institucije u Suboticu ustoličiti svoje „bunjevačke Hrvate“, tako da se i Hrvatsko nacionalno vijeće već u tri saziva bira preko njegovih elektora, u ogromnoj većini „bunjevačkih Hrvata“, njegovih prijatelja i rođaka.
Već samo to da Hrvati ovdje biraju svoje nacionalno vijeće preko elektora je jedna od najvećih sramota za ovaj nekada konstitutivni narod na ovom prostoru!
„Bunjevački Hrvat“ Tomislav Žigmanov (koji se prigodno ogrće srpskom zastavom) i njegovi poslušnici su sistematski uništili ovdašnju hrvatsku zajednicu i na polju kulture i na polju politike forsirajući bunjevštinu i nipodaštavajući vrijednosti ovdašnjih Hrvata!
Slijedeći put o tome kako na aktualnom primjeru u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, gdje je Tomislava Žigmanova kao ravnatelja nasljedila ravnateljica Katarina Čeliković (prije toga jedina njegova suradnica od osnutka Zavoda) rade na diskriminaciji srijemskih Hrvata i na prešućivanju njihove tragedije.
1 komentar
Liepo opisano odtuđivanje naroda, kome u srbizaciji pomaže jedan Juda za osobni interes.
Komentari nisu aktivni.