Vrijedno gradiva o stanju i odnosima u Sućurju na Hvaru od 1874. do 1922. godine
Vrijedni Tomo Mucalo (1916. – 2020.) je pripravio izvješća iz onodobnih hrvatskog tiska o rodnom mu mjestu. Sućuraj na Hvaru imaše kvalitetnu lozu, masline i buhač (tada cijenjeni prirodno eko insekticid), nešto se lovilo srdele. Dobro položena lula nikako da se ispravno uredi, a prirodne nepogode su začuđujuće česte. Iznenađuje da pokrajinska vlast nije bila u stanju podići normalnu cisternu, te da pojedini službenici, protivno zakonu, nisu poznavali hrvatski jezik. Oko 700 ljudi je živjelo u mjestu, muškarci su često morali ići na rad u inozemstvo, najviše u Novi Zeland.
Danas nam je teško razumljiv sukob puka da visokim crkvenim strukturama oko pjevanja pjesama na hrvatskom jeziku uz svetu misu.
Prikazat ću dio vrijednog gradiva koje se odnosi na Sućuraj 1874. – 1922., tiskano u Splitu 2003. u vlastitoj nakladi Tome Mucala.
Narodni list (ubuduće NL) iz Zadra javlja iz Sućurja da mjesto nema vode ni usred zime, “živemo ružno i uživamo kao deve u Sahari.”
“Netom je izmaka ožujak, tada valja slati brod po vodu u Živogošće makarsko, i za 20 do 30 litara vode platiti 10 novčića.”
Dana 22. travnja 1884. javlja NL “poslije nego je pup otjerao za pedalj, maslina obratila, buhač se ujagodio, a sve pripupilo i procvjetalo da tebe Bože (hvalimo)…, eto danas nam svanu crna subota.” Nakon obilne kiše, dva sata je padao dažd… sve je ostalo golo ko na dlanu, … svakog mrtvački pot oblio.” I još su naišle tri velike pijavice (ili šijuni mini tornada).
Vijest NL da je car Franjo Josip dao 200 Fiorina za gradnju nove crkve.
NL od 25. XI. 1884. veli da na Hvaru ima 1986. košnica pčela.
Stanoviti Pero i NL od 11. 7. 1885. kuka kao prorok Jeremija; propadosmo s glave. Pušteni smo od nazad 12 godina kao štaka niz vodu, pa plivasmo i plivasmo ne bismo li doplivali do lađe spasa… Sile su nam klonule, duša i jedu ogreznula i evo još jednom Jeremijom vapijemo spomeni se namjesništvo i zemaljski odbore što nam se zgodilo, nazri i pogledaj pogrdjenja naša. Baština naša obraćenja je tudjinom, kuće naše k inostrancim. Siroti učinjeni jesmo bez otca. Vodu našu za pineze (novac) pijemo, drva naša za plaću kupujemo … Inostrancu položili smo ruku, da bismo se nasitili kruha. Sluge naše zagospodovali su s nami…, pripadamo jer nam se zemlje grabe. Il’ oganj il’ spas pošljite !”
Najviše se jede jer odjeljivanje općine Sućuraj od općine Bogomolje zapinje uslijed nerada birokrata.
Rujna 29. u NL dopis iz Sućurja da je općinsko vijeće izabralo nekog Rudana (Andrija, op T.T.), čovjeka dobra, ali kojemu se pol sata hoće dok potpiše. Sam se izrazio i sjednici da je nesposoban za tu čast.”
Isti Rudan 2. veljače 1889. izražava caru sućut (povodom smrti careva sina princa Rudolfa) u Smotri dalmatinskoj: “Molim izrazite njegovu veličanstvu najdublje sažaljenje sa strane moje i općinara (Bogomolje) za najveći i nenadoknadivi gubitak dobrog kraljevića.” Ulizica svakako nije. Toliko šturo i kratko. Ili je drzak, ili hrabar ili sirov?
NL od 29. svibnja 1886. vijest, u Budimpešti car Franjo Josip napokon je odijelio Sućuraj i Bogomolje, suglasno odluci Dalmatinskog sabora.
Načelnik Sućurja je Ivan Franičević.
Treći travnja 1889. javlja NL o odlasku obljubljena župnika Juraa Plančića koji je u nedostatku učitelja 3 godine učio školarce, te ne žaleći truda i novca pomagao nemoćnije i dobrote, gradio novu crkvu, širio mir, slogu i ljubav.
U više navrata se daju oglasi za liječnika, 1887. se nudi godišnja plaća od 1300 fiorina. Liječnik mora poznavati hrvatski jezik i ostati 3 godine na otoku.
Dana 16. srpnja 1892. NL daje vijest da se “narod prestrašen od nesretnog ugovora sa Italijom (uvoz vina i dopust ribolova) stao seliti u Ameriku, i to ne samo mladost, nego i ljudi oženjeni do 50 godina”. Odlazi 30 osoba. (od oko 700).
Dana 4. 1. 1893. NL javlja da je umro “dobri starina Juraj Bartulović koji je prvi razvio u ovoj općini hrvatski barjak.” Radi hrvatstva autonomaši su ga zatvorili 2 mjeseca. Narod ga birao upraviteljem, on u svojoj skromnosti odbijao.
“Svakom bijaše pri ruci, osobito … negdašnjim krvnim dušmaninom, i rad toga, koliko su ga prije mrzili, toliko više ga poslije ljubili i štovali.”
Dana 22. ožujka u NL članak u kojem se autor čudom čudi kako ne može dokazi vlastima i činovnicima da se hrpe spisa ptemeću po stolovima već 26 godina, a u svezi gradnje crkve u Sućurju.
Tužna priča u NL od 15. 4. 1896.
Skupina od 9 Živogošćana nadomak Sućurja vratila se nazad da pokupi jedan ispali kišobran.
Barka se izvrnula, ali ljudi spašeni i lijepo njegovani. Jedan je ipak izdahnuo. U spašavanju se istakao Zore Franičević koji je inače junak. Spasio jednu trabakulu (manju drvenu lađu), jednoga Gračanima iz Gornjeg Primorja, a u Puli dva mladića.
NL od 8. 8. 1896. Danas putuje u Novu Zelandu 9 ljudi, tako da ih je iz Sućurja sad tamo 35. Oni kopaju gumu (fosilnu smolu, naši vinogradari i ribari imaju snagu za to). Poslije jematve namjerava otići još 15.
NL, Sućuraj 9. srpnja 1898. “Imamo ovdje 6 krčmama na 780 duša, od kojih je odsutno 130.”
Odbivši žene i djecu, prevelik broj!
Dana 31. kolovoza se žale u NL da je mjesto razoružano, iako nikad u njemu umorstva . “Zecovi nam utamane svaki plod…”
Može vlast da im dopusti oružje.
Dana 16. 11. isti list piše o slaboj prodaji i cijeni ulja i vina, te da prosječni iseljenik iz Zelanda šalje 400 Fiorina godišnje.
Dana 9. rujna se žale u NL da pristaju neprikladne brodice koje ljude do parobroda voze skupa sa živinom.
Dana 6. prosinca 1899. vijest da općina Sućuraj ima 3.000 stolitara vina za prodaju. 300 stolitara se istočilo po 10 Fiorina, nešto se pogodilo, 3/4 ostalo neprodano.
(Svršetak u sljedećem broju)
