Neka priča o šalici postane naša priča dok se voljno prepuštamo ruci našeg Lončara
Bio jedan par koji je otišao u Englesku kako bi kupovao u prekrasnim trgovinama. Oboje su voljeli antikvitete i keramiku, a posebno šalice za čaj. Bila je ovo njihova dvadeset i peta godišnjica braka.
Jednog dana u prekrasnoj trgovini ugledali su prekrasnu šalicu. Rekli su: “Možemo li je razgledati? Nikad nismo vidjeli nešto tako lijepo.”
Kad im je prodavačica pružila šalicu, odjednom je šalica progovorila. “Vi ne razumijete”, rekla je. “Nisam uvijek bila šalica za čaj. Bilo je vrijeme kada sam bila crvena i bila sam glina. Moj me gospodar uzeo i mijesio i savijao, iznova i iznova, a ja sam vikala: “Pusti me na miru”, ali on se samo nasmiješio i rekao, ‘Ne još.’
“Tada sam postavljena na lončarsko kolo”, rekla je šalica, “i odjednom sam se počela vrtjeti okolo i okolo i okolo. Prestani! Vrti mi se! Vrisnula sam. Ali gospodar je samo kimnuo glavom i rekao: ‘Još ne.’
“Onda me je stavio u pećnicu. Nikad nisam osjetila takvu vrućinu!” rekla je šalica. “Pitala sam se zašto me želi spaliti, i vikala sam i kucala na vrata. Mogla sam ga vidjeti kroz otvor i čitati mu s usana dok je odmahivao glavom: “Još ne.”
“Napokon su se vrata otvorila, stavio me na policu, a ja sam se počela hladiti. “Eto, tako je bolje”, rekla sam. A on me obrisao i cijelu oslikao. Isparavanja su bila užasna. Mislila sam da ću se ugušiti. “Prestani, prestani! Plakala sam. Samo je kimnuo glavom: “Još ne.”
“Onda me iznenada vratio u pećnicu, ne kao onu prvu. Ova je bila dvostruko vrelija i znala sam da ću se ugušiti. Molila sam i molila. Vrištala sam. Plakala sam. Cijelo vrijeme sam ga mogla promatrati kroz otvor kako klima glavom govoreći: “Još ne.”
“Tada sam znala da nema nade. Nikad ne ću uspjeti. Bila sam spreman odustati. Ali vrata su se otvorila i on me izvadio i smjestio na policu.
Jedan sat kasnije pružio mi je zrcalo i rekao: ‘Pogledaj se.’ I jesam. Rekla sam, ‘To nisam ja; to nisam mogla biti ja. Prelijepo je. Ja sam lijepa.’
‘Želim da se onda sjetiš’, rekao je, ‘znam da te je boljelo kad sam te mijesio i savijao, ali da sam te ostavio na miru, ti bi se osušila.
Znam da ti se zavrtjelo u glavi kad si se vrtjela na lončarskom kolu, ali da sam stao, smrvila bi se.
Znao sam da te boli i da je u pećnici vruće i neugodno, ali da te nisam tamo stavio, popucala bi.
Znam da su te isparavanja gušila kada sam te bojao, ali da to nisam učinio, nikad ne bi očvrsnula; u životu ne bi imala nikakvu boju.
A da te nisam vratio u onu drugu pećnicu, ne bi dugo preživjela, jer tvoja tvrdoća ne bi izdržala.
Sada si gotovo djelo. Ti si ono što sam imao na umu kad sam prvi put započeo s tobom.’
****
Ova priča o šalici ilustrira ono što je Jeremiah napisao od Boga nadahnut.
„Ovo je riječ koju Jahve uputi Jeremiji: »Ustani i siđi u kuću lončarovu – ondje ću ti objaviti svoje riječi.« Siđoh, dakle, u kuću lončarovu, upravo je radio na lončarskom kolu. I kako bi se koji sud što bi ga načinio od ilovače u ruci lončarovoj pokvario, on bi opet od nje pravio drugi – već kako se lončaru svidjelo da napravi. I dođe mi riječ Jahvina: »Ne mogu li i ja s vama činiti kao ovaj lončar, dome Izraelov?« – riječ je Jahvina. »Evo, kao ilovača u ruci lončarovoj, i vi ste u mojoj ruci, dome Izraelov.“
(Jeremija 18, 1-6)
****
Bog zna što radi (za sve nas).
On je Lončar, a mi smo Njegova glina.
On će nas oblikovati i stvoriti, kako bismo bili besprijekorno djelo, koje će ispuniti Njegovu dobru, milosnu i savršenu volju.
Neka priča o šalici postane naša priča dok se voljno prepuštamo ruci našeg Lončara.
