Odnos Mussolinija prema NDH i Hitlerovoj Njemačkoj
Akademik Davorin Rudolf (Omiš, 13. II. 1934.), specijalizant međunarodnoga prava, predavač i dekan na Pravnom fakultetu u Splitu bio je i ministar pomorstva Republike Hrvatske, pregovarač s „jugovićima“ 1991., kao “proljećar” 1968. – 1971., član užeg odbora za gradnju ceste Zagreb – Split, a pridonio je gradnji Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, te predsjednik je hrvatske komisije za UNESCO, novinar, urednik pomorskog višejezičnog rječnika…
Njegova knjiga iz 2024. godine “Komunizam, fašizam i nacizam – veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće” (Književni krug Split, 2023.) odaje (i bez poznavanja životopisa) mudrog, razboritog čovjeka koji “ubada” neugodne činjenice na način uzornog pravnika i diplomata, ne odstupajući pak od vladajućega narativa, kojega doduše zapapri i zasoli, mjestimice se čineći naivan.
Pozabavimo se iz rečene knjige odnosom Mussolinija i NDH, uz napomenu da dr. Rudolf, po ocu Slovenac, jest uzor hrvatskog domoljublja i pameti. Temeljit čovjek.
Mussolini opterećen hrvatskom obalom
Posebice je (Benito Mussolini) nastojao steći prostore uz istočnu jadransku obalu i na Balkanu. Žudnju za tim područjima nosio je još iz mladosti. (jedan od korijena fašizma jest nezadovoljstvo talijanskih imperijalista odustajanjem Zapada od Londonskog ugovora iz 1915. godine kojim je Dalmacija skoro cijela spadala pod Italiju, op T.T.)
20. rujna 1920. u Puli je (B.M.) izjavio: “Kada smo suočeni s interesnom i barbarskom rasom kakva je slavenska ne smije se slijediti politika davanja slatkiša, već batina. Granice Italije moraju biti Učka i Dinara. Vjerujem da se tomu cilju može žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.
Galeazzo Ciano (1903. – 1944.), o njemu sam višekrat pisao u Hrvatskom fokusu, Mussolinijev zet i dugogodišnji ministar vanjskih poslova, nakon razgovora s Mussolinijem u dnevnik je 21. 1. 1940. pribilježio: “Crta naše eventualne djelatnosti treba biti sljedeća: ustanak, zauzimanje Zagreba, povratak Pavelića, molba za talijansku intervenciju, uspostava hrvatskoga kraljevstva (na čelu s vojvodom od Spoletta pod imenom Tomislav II., op T.T.)…” O tomu je razgovarao Ciano s Pavelićem 23. 1. 1940.
Nakon ulaska Italije u Drugi svjetski rat 6. 8. 1940. piše Ciano: “Mussolini opet i često govori o našem napadu na Jugoslaviju, u drugoj polovici mjeseca rujna. Zbog toga želi da potpirujem Hrvate i da što prije dođem s Rusijom do sporazuma koji bi imao biti senzacionalan… Što se tiče napada na Jugoslaviju ne vjerujem da će Hitler dopustiti da se poremeti postojeće stanje na Balkanu…”
Zapravo Nijemci i Talijani nisu vjerovali jedni drugima, imali su i dijelom drugačije interese, a Mussolinija je u rat uvela pohlepa za teritorijima, i lakoća kojom je Hitler svladao Francusku. O tomu drugom prigodom, ovdje je tema Mussolini i NDH.
Cianov dnevnik
Ciano je 10. 6. 1940. Zapisao: “Čudna godišnjica našega ulaska u rat. Zbog sve jače njemačke nametljivosti u Hrvatskoj, Mussolini je izgovorio najžešću optužbu protiv Nijemaca, koju sam ikada od njega čuo (ali Hitler to nije nikada čuo, op. T.T.). To je bio borbeni, dakle najbolji Mussolini. – Nije važno, rekao je, što Nijemci i na papiru priznaju naša prava u Hrvatskoj, kad na djelu otimaju sve i nama ostavljaju hrpice kostiju. Oni su podmukli nitkovi, i ja vam kažem da ovako ne može dugo potrajati. Ja nisam zapravo siguran, ne će li Nijemci svojim spletkama onemogućiti Aimonea. (Tomislav II. (rođenoga imena Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino di Savoia) (Torino, 9. ožujka 1900. – Buenos Aires, 29. siječnja 1948.), talijanski princ iz kraljevske dinastije Savoja, časnik talijanske ratne mornarice te kralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, vojvoda od Spoleta i od Aoste (od 1942.), princ od Cisterna i od Belriguarda, markiz od Voghera i grof od Pondera.)
Dobro je znati da Pavelić nije ustoličio toga Tomicu II. jer je u tome imao podršku Nijemaca.
Još 1939. (17. ožujka) Ciano je pisao: “Duce je izvanredno zabrinut i potišten. Prvi put ga vidim u ovakvom raspoloženju. Čak je i u vrijeme “anschlussa”(priključenje Austrije Njemačkoj 1938., čime Njemačka postaje moćna i pruža pipke na JI Europe, koji je Mussolini smatrao svojim feudom, op. T.T.) pokazivao veću prisebnost. Tišti ga hrvatski problem. Boji se da bi Maček mogao proglasiti nezavisnost i staviti se pod njemačku zavisnost (posve nerealna pretpostavka, Maček je bio odmjeren, ziheraš. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani je Mussolinu neshvatljivo op, T.T.).
U tom slučaju postoje samo dvije mogućnosti…, ili ćemo ispaliti prvi hitac na Njemačku, ili će nas smrviti revolucija koju će podići sami fašisti, jer nitko ne bi mogao otrpjeti da se kukasti križ učvrsti na Jadranu. Razmišlja o mogućnosti da zasad ne šalje nove trupe u Libiju i da preko Londona zatraži sporazum sa Francuskom, ali odbacuje zamisao. Na moj savjet odlučuje poduzeti korak kod Nijemaca radi hrvatskog pitanja. Treba reći glasno i glasno da mi ne bismo mogli pristati ni na kakvu promjenu jugoslavenskog stanja u Hrvatskoj…”
Nepovjerenje između Hitlera i Mussolinija
Rudolf napominje da je 1939. smijenjen veliki prijatelj Italije Srbin Milan Stojadinović (1888. – 1961.), što je Talijane preplašilo, jer su se bojali da po uzoru na Slovačku, ne uspostave Nijemci i nezavisnu Hrvatsku. U razgovoru s von Mackensenom (Hans Georg, 1883. – 1947., poslanik Njemačke u Rimu) podsjetio je na Hitlerovo obećanje Mussoliniju da ga ne zanima Sredozemno more, te da politika Osovine (Rim – Berlin) otpada ukoliko se Njemačka miješa u hrvatske stvari.
Mackensen je po Cianu djelovao potreseno i nastojao smiriti tenzije. 26. svibnja 1939. Ciano razgovara sa Carnelutijem (Amadeo ?, zagrebački arhitekt kao i otac mu Đuro) koji se vratio iz Zagreba, izvještava da je Maček čvrsto odbacio svaki sporazum i da sprema pobunu. Mussolini je sav obuzet mišlju da razbije Jugoslaviju i pripoji Kraljevinu Hrvatsku. Pothvat smatra prilično lakim… U međuvremenu nastojim (Ciano) bolje organizirati kosovske Arnaute, da bi bili nož uperen u bok Beograda.”
12. kolovoza 1939. Hitler Talijanima savjetuje da čim prije zadaju smrtni udarac Jugoslaviji. (Hitler je bio hirovit, ali i lukav čovjek. Kazao je Talijanima ono što žele čuti, kao što je slično učinio i Carneluti glede Mačeka. Vladko Maček (1879. – 1964.) nije bio revolucionar, već građanski političar vezan uz London op. T.T.)
11. kolovoza 1939. Ciano piše da “isprva mi je Mussolini da pravo (da Italija ostane neutralna u njemačkom napadu na Poljsku) Kasnije veli da ga čast veže da maršira s Njemačkom. Na kraju da dokazuje da mora dobiti svoj dio plijena u Hrvatskoj i Dalmaciji. (to nije čast, već razbojnička mast op. T.T.)
23. siječnja 1940. Primio sam (Ciano) Pavelića… Pavelić je odlučan i staložen čovjek, i ne boji se odgovornosti, samo da postigne svoj cilj. Dogovarali su novčanu i carinsku uniju s Italijom buduće nezavisne Hrvatske, hrvatske će imati vojsku zvanu domobrani i biti u personalnoj uniji s Italijom.
Devetoga travnja 1940. Mussolini je govorio Cianu o Hrvatskoj. Već ga (B.M.) svrbe ruke. Smatra da se Engleska i Francuska ne će uplitati u rat ako napadne Jugoslaviju.
Sredinom svibnja 1940. Mussolini je objavio rat Francuskoj, i svečano izjavio da Italija nema namjere uvući u rat narode koji žive duž njenih granica. Neka Švicarska, Jugoslavija, Grčka, Turska i Egipat upamte moje riječi.” Nemam komentara.
- 7. 1940. Mussolini je naredio GS Oružanih snaga da pripreme planove uza istodobni napad na Grčku i Jugoslaviju.
Tek nakon puča u Beogradu 28. ožujka 1941. Mussolini prima Antu Pavelića.(1889. – 1959.)
Mudra Pavelićeva politika spram Talijana
Zapisničar Anfuso piše da je Paveliću bio cilj čim prije doći u Zagreb i preuzeti vlast (u igri Maček i Nijemci, ali i talijansko odustajanje od Pavelića). Mussolini se bojao da ga Pavelić ne prevari i dođe izravno pod njemačku vlast.
Dok je Mussolini smatrao da gradovi na obali koji imaju venecijansko obilježje moraju odmah doći pod talijanski suverenitet, dotle je Pavelić mudrovao da će pitanje Dalmacije postati suvišno kada Hrvati budu uvjereni da nema političkih i administrativnih razilaženja s Talijanima. Lakomi Mussolini kao moćniji partner je uzeo svoje, a Paveliću ostavio uteg kako u odnosu prema Hrvatima, tako i prema njegovom ustaškom pokretu. Uteg obalne Dalmacije pretežno pod talijanskom vlašću.
Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. odjeknula je alarmantno, Pavelić je odmah izbrisao “himbenog saveznika”, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Siegfriedom Kascheom (1903. – 1947.) razoružao talijansku vojsku i pritvorio značajnije vojne i političke osobe. Već 9. rujna Hitler i Ribbentrop (Joachim von, 1893. – 1946., ministar vanjskih poslova Reicha) poručili su Paveliću i Budaku (Mile, 1889. – 1945.) da jamče neograničenu nezavisnost Hrvatske uključujući i cijelu jadransku obalu.
Kasche je zamolio Pavelića da u najširem obliku “pruži ruku” svim hrvatskim skupinama, pa i Vladku Mačeku, te da uputi poziv i ustupke Hrvatima koji su radi Talijana (talijanske okupacije) prišli bandama.
Pavelić je poništio Rimske ugovore (kojim Italiji prepušta veći dio obalne Dalmacije), ali i ugovore u Rapallu 1920., na što Hitler sigurno nije mislio.
Već 20. rujna Hitlerovo stajalište se obznanjuje Paveliću, istočna Istra, Rijeka i njeno zaleđe, grupa sjevernih otoka (Krk, Cres, Lošinj) su strategijske točke prvog reda i stoga su proglašene Operacijskim područjem njemačkih oružanih snaga. (O zamišljenom iskrcavanju saveznika na Jadranu, čime je Churchill mislio preduhitriti Ruse ne ćemo ovaj puta, ali napominjemo razgovore u Zagrebu partizanskih predstavnika M. Đilasa, K. Popovića, V. Velebita s Nijemcima u ožujku 1943.)
Nijemci Paveliću poručuju da hrvatska strana mora biti zahvalna jer njihova snaga jamči Hrvatskoj dobivena područja i obranu od Amerikanaca, Engleza i partizana. I gubeći rat ne odustaju od imperijalizma, mogli su dopustiti hrvatsku upravu, uz njemačku vojnu upravu kao njoj nadležnu. Nakon oslobađanja Mussolinija Nijemci na sjeveru Italije osnivaju Talijansku Socijalnu Republiku, ali joj oduzimaju Trst. Hitler je Mussolinija umirivao da je sve samo privremeno, ali je sjedište vlasti za pripojena talijanska područja (Trst, južni Tirol, Trentino, Belluno itd.) bilo u Koruškoj, Austrija. Goebbels je smatrao da će se tu pripojiti uskoro i Venecija!
Usput kažimo da je NDH pristupila Trojnom paktu u Veneciji 17. lipnja 1941. u Duždevoj palači. Koja okrutna simbolika. Bahati duce Benito Mussolini nije se udostojao niti pojaviti.
