Humanitarne akcije kao psihološke operacije i tajne financijske transakcije

Humanitarne organizacije koje prikupljaju novac za kupnju nečega za siromašne možda su osmislili neki lukavi trgovci s dobrom idejom za sebe i za kupce njihove robe

 

Recimo da imate trgovinu u kojoj prodajete raznu robu i primijetite da čokolade ne idu dobro jer puno ljudi nema novca za to. Možete prodati 1.000 dolara mjesečno, a mogli biste kupiti i više ako ih može kupiti svatko tko ih želi kupiti. Što možete učiniti? Osnovati dobrotvorni fond i namamiti one koji imaju viška novca da kupe čokolade za siromašne. Samo trebate napraviti dobru i dirljivu psihološku emisiju kroz koju ćete dotaknuti srca ljudi koji imaju novca. Unajmite nekoliko poznatih likova, po mogućnosti glumce, i podmitite nekoliko utjecajnih medija (tj. glavne urednike novina i TV-a) kako biste promovirali svoje humano djelovanje i rezultat nećete propustiti. Naravno, sakrijte onaj “mali” detalj da ste vi, kao trgovac, organizator cijele akcije i imat ćete službenu “humanitarnu akciju” koju su osnovali neki samosvjesni “dobri ljudi” sa željom da kupe čokolade za siromašnu djecu. Naravno, isključivo u vašoj trgovini.

S vremenom će sve više “dobrih” donatora pristizati u vaš “humanitarni fond”, tako da ćete moći platiti glumce, novinare i posebnu upravu fonda, a ostatak novca će ionako završiti u vašoj trgovini. Budući da će siromašni primatelji dobiti čokolade na poklon, fondu možete prodati i one koje su već malo ustajale. Dar se ne vidi u učionici. Kako vrijeme prolazi, moći ćete pribjeći raznim drugim trikovima trgovanja. Na taj način s vremenom možete dostavljati sve manje čokolade gladnima, a u medijima pokazati da je podijeljeno puno više, jer ćete od novca iz fonda moći platiti dobre računovođe da knjiže svaki dinar (euro ili dolar) u fondu kako bi se ispostavilo da je sve otišlo u čokolade za siromašne, te da su aktivisti i urednici fonda radili za j…

HUMANITARNE AKCIJE U SLUŽBI POSLOVNIH INTERESA

Konačno, novcem iz fonda možete nevidljivo financirati moćnu političku stranku i njezine zastupnike da donesu takve zakone da humanitarni fondovi, poput vašeg, dobiju poseban status u odredbama zakona o plaćanju poreza, carinama itd. Dakle, vaš “dobrotvorni fond” može biti oslobođen svih pristojbi koje morate platiti kao trgovac.

Tada sve što trebate učiniti je postaviti temelje, umnožiti ih i povezati u mrežu s drugim trgovcima, a s vremenom smisliti kako prenijeti taj novac, koji država više nije spremna kontrolirati jer ne donosi novac u svoj proračun, na svoje različite račune. Što više sredstava i računa imate, to više možete iskorijeniti trag novca. Dakle, vaš novac od “humanitarnih aktivnosti” može završiti s nekim “malim” bombama i puškama naoružanim grupom koja će terorizirati trgovine i kioske vaših konkurenata.

Taj novac možete iskoristiti za kupnju cijele tvornice čokolade, a ako su vam potrebne sirovine za njihovu izradu (stablo kakaovca koje raste na nekom dalekom tropskom teritoriju gdje vam ga predsjednik zemlje nije spreman dati za malu svotu novca i malo kamata), možete mu poslati teroriste i bombaše koji će i dalje naoružati lokalnog nitkova i praviti mu kaos u cijeloj zemlji.

Najbolje je stvoriti vjersku ili etničku podjelu, tako da život običnih ljudi postane nepodnošljiv, pa se tamo moraju angažirati “mirovne snage” UN-a ili NATO-a avionima i bombama kako bi se sve smirilo. A to se, naravno, naziva “humanitarnom akcijom”. Kada takav nekooperativni idiot izgubi vlast od predsjednika države ili vlade, pošaljite svoje “humanitarce” da reorganiziraju bijedne i osiromašene ljude tako da rade na plantažama kakaovca i zarade nešto novca. Neka se ovaj vaš projekt nazove “humanitarnim ulaganjem u stvaranje održivog razvoja”. I naravno, uložite novac donirajući ga u posao uzgoja i eksploatacije stabla kakaovca.

Siromašni će biti sretni što imaju barem nešto za raditi i prodati za ništa, a vi samo dođete i pokupite kakao. A onda prodajete čokoladu po cijelom svijetu po deset puta većoj cijeni.

Naravno, posao s čokoladom samo je jedan od poslova. Kroz “humanitarne fondove” možete povećati prodaju bilo čega: na primjer, zastarjele i kancerogene mamografije (ako pronađete korumpirane ljude koje ćete ustoličiti za ministre zdravstva u državi – predviđena regija, koja će čak učiniti mamografiju obveznom za sve žene po zakonu koji se naziva “zdravstveni pregled”) ili možete prodati veći broj inkubatora za bebe, ako postoji dovoljan broj aktivista u akciji koju skromno nazivate: “Bitka za bebe”. Možete prodavati računala, razne medicinske dijagnostičke uređaje (koji nikoga neće izliječiti).

Donatori i promotori popularne kampanje “Bitka za bebe” (koja je osmišljena kako bi natjerala tvrtku Draeger da proda svoje inkubatore) su javna i privatna poduzeća pod kontrolom slobodnog zidarstva i njegovih političkih kadrova. Sudjelovanje u takvoj akciji potpuno je neprihvatljivo za predsjednika “suverene države”, ali Srbija nije ni suverena, ni država, niti je lik s podbradnikom na fotografiji ništa više od narcisoidnog glumca.

U svakom slučaju, vrata fantastičnog posla otvaraju vam se tek kada uspijete stvoriti humanitarnu iluziju iz svog pohlepnog trgovačkog poriva. Da biste to učinili, morate imati najmanje četiri uvjeta:

1. ljudska katastrofa;
2. korumpirani prikupljači sredstava – ljudi s imenom i ugledom koji će prikupljati novac u fond;
3. medijska promocija;
4. Vješti knjigovođe ili bankari koji će usmjeriti novac tamo gdje vam odgovara kao trgovcu. Najbolje je imati vlastitu banku koja prodaje po cijelom svijetu. Rezultat je da većina prikupljenog novca završi na računu vaše tvrtke. Ako vam kroz sredstva teku milijarde eura ili dolara (zbog velikih katastrofa), zaradit ćete fantastičan novac za koji uopće nećete plaćati porez, a javnost neće ni znati koliko ste bogati.

Najmoćnije “humanitarne organizacije” koje plemstvo koristi i koje se pojavljuju na političkoj sceni pod imenom “međunarodna zajednica” su UNHCR i UNICEF, kao i Međunarodni Crveni križ. Da nije bilo katastrofa i ratova ili “etničkih” i “vjerskih sukoba”, poplava, tsunamija itd. Milijarde dolara ne bi tekle kroz njihove račune, a deseci tisuća zaposlenika u tim organizacijama ostali bi bez značajnih plaća i beneficija. Zato stara trgovačka izreka kaže: ako nema tržišta, mora se napraviti.

Osim ovih najvećih međunarodnih humanitarnih fondova, postoji ogroman broj privatnih i državnih humanitarnih fondova koji djeluju u raznim regijama diljem svijeta, a osnivaju se po potrebi ovisno o katastrofi.

SLUČAJ HAITIJA I SRAMOTA SRBIJE ZA “OČUVANJE MIRA”

Bill Clinton jedan je od najvećih i najšarmantnijih profesionalnih prikupljača sredstava na svijetu u humanitarne svrhe. Poznat je po svom fondu “Clintonova inicijativa”. Nezamjenjiv je u humanitarnim akcijama nauštrb poslova obitelji Rockefeller, a službeno ga je angažirala američka vlada.

Općenito, cijela obitelj (supruga i kći) specijalizirana je za prikupljanje sredstava od tvrtki i pojedinaca iz cijelog svijeta, a posebno vole bogate donatore iz Kine, gdje su stotine milijardi dolara izlivene iz Sjedinjenih Država u ulaganja kako bi kineski biznis potopio američke nacionaliste koji nisu pronašli ili ne žele pronaći zajednički jezik s globalistima iz odjela za trgovinu u Londonu. SAD se godinama održava priljevom robe i novca s Dalekog istoka i drugih dijelova svijeta, dok američko gospodarstvo stagnira.Kina je kupila većinu američkog duga upravo zato da ga Amerikanci ne bi mogli kupiti i tako se iskupiti od ropstva međunarodnih bankara.

Nakon razornog potresa na Haitiju u siječnju 2010. (koji je Pentagon vjerojatno “intuitivno” predvidio, pa su vojni spasilački brodovi poslani u regiju dan prije potresa), Clinton i njegova kći Chelsea odmah su počeli prikupljati novac i slati pakete hrane i vode na Haiti.

Zbog velikog broja nevladinih organizacija (NVO) koje djeluju na Haitiju, zemlja se u žargonu često naziva nevladinom organizacijom Republika Haiti. Sektor nevladinih organizacija je stoga okupacijska sila koja pažljivo pazi da se Haićani nikada ne oslobode ropstva i pljačke plemstva iz Britanije i Francuske, jer su jednom gotovo uspjeli otplatiti sve svoje dugove.

Tako dvije godine nakon potresa oko 360 000 Haićana živi u šatorima i jede samo jedan obrok dnevno. Potres koji je predvidio Pentagon ubio je 250.000 ljudi, a kolera je ubila još 7.750 nakon što su UN-ove “humanitarne” jedinice preuzele cijelu regiju.

Prema nekim procjenama, oko 3 milijarde dolara pojedinačnih donacija ušlo je na Haiti nakon 2010. godine, a još 6 milijardi dolara prikupljeno je uz pomoć vlade.

Analiza Centra za globalni razvoj o tome gdje je sav novac završio zaključila je da je manje od 10 posto ukupnog novca otišlo haićanskoj vladi, a manje od 1 posto organizacijama i tvrtkama. Trećina ukupnog fonda zapravo je vraćena donatorima i zemljama donatorima kako bi im se nadoknadio njihov vlastiti civilni i vojni učinak u ovoj katastrofi. Većina ostatka novca ostavljena je međunarodnim nevladinim organizacijama i njihovim privatnim izvođačima u raznim poduzećima.

Stotine tisuća ljudi koji su ostali bez krova nad glavom imaju jedva 5.000 novih domova koje je izgradila takozvana “međunarodna zajednica”. Unatoč činjenici da kriminal i ubojstva na Haitiju iznose oko 6,9 posto na svakih 100.000 stanovnika (stopa u New Orleansu je 58), velika svota novca potrošena je na “sigurnost”, odnosno naoružane snage UN-a koje Haićani nikada nisu željeli na svom tlu. Godišnji proračun mirovne i sigurnosne misije UN-a za razdoblje 2012.-2013. iznosi oko 644 milijuna dolara, a samo bi pokrio izgradnju čak 58.000 jeftinih domova kako bi se zadovoljile potrebe beskućnika na Haitiju.

U “humanitarnoj” misiji na Haitiju, pripadnici srpskog Ministarstva unutarnjih poslova sudjelovali su u “humanitarnoj” misiji na Haitiju, na svoju sramotu i na sramotu države, kao dio snaga MINUSTAH-a. Srpska policija čuva Haiti, dok srpski narod na Kosovu “štite” isti plaćenici – “humanitarci” iz KFOR-a. To je globalistički nered s robovima. 

Humanitarni fondovi 

Američki državni humanitarni fond (USAID) radije stavlja novac američkih poreznih obveznika u Afriku, Aziju, ali i u postkomunističku istočnu Europu i Rusiju za njihov “nacionalni razvoj”. Najviše ih zanimaju regije koje je prva bombardirala zapadna vojska (saveznici ili NATO) ili gdje su se odvijali teški (izazvani) međuetnički oružani sukobi građana. Dakle, ovi “humanitarci” pomažu “oporavku” sukobom razorenih siromašnih povezujući njihovu farmu ili mineralno bogatstvo i rad s interesima plemstva i globalnih tržišta.

Činjenica da su plemići bili prisutni s novcem iz svojih “humanitarnih” fondova i prije izbijanja oružanih sukoba u regiji misterija je za ljude. Stoga naoružavanje lokalnih pobunjenika i paravojnih vojski i terorista uvijek ostaje velika misterija za medije. Gdje su, na primjer, siromašni u Africi, koji nemaju ni vode, ni hrane, ni novca da se opskrbe oružjem? I uvoze ga za stranu valutu sa Zapada ili iz Rusije.

Na primjer, u Kongu, u regiji bogatoj zlatom, došlo je do iznenadnih oružanih sukoba između lokalnih plemena. Budući da rute za prijevoz zlata također prolaze kroz Ruandu, žestoko su se i naglo “sukobili” 1994. godine. Plemena Hutu i Tusti, iako su oduvijek živjeli zajedno. Nezavisni novinarski jezici kažu da su sve to sponzorirali belgijski misionari iz “Misije Afrike u unutrašnjosti” koji su naoružali lokalnu kongoansku stranku pod vodstvom izvjesnog Thomasa Lubange (2002.), a glavni profiter genocida u Ruandi 1994. godine je njezin sadašnji predsjednik Paul Kagam (marioneta Zapada). Paul Kagam i Clinton također na “humanitarnoj” misiji u Ruandi.

Vlasnici rudnika zlata na ovim prostorima su francuski tajkuni Jacques i Alvaro Hachuel, a njihova rudarska tvrtka zove se “Muana Africa”. Europski direktor rudnika Muana Africa, Etienne Deni, započeo je svoju karijeru pljačkanjem afričkih mineralnih resursa preko Congo Umicor, u bivšem belgijskom rudarskom divu Union Miniere, 1974. godine.

Muana Africa posjeduje cijelu zlatnu venu u Zaniju, a obližnje ceste koje prevoze ovo zlato izgrađene su uz pomoć donacija USAID-a. Preko njih se zlato izvozilo u Tanzaniju, koja se smatra vrlo kriminalnom zemljom u afričkoj pljački, jer kroz nju idu najveći transferi oružja u Ugandu.
U tim sramotnim “mirovnim” misijama u Ruandi i Kongu, na sramotu Srbije, sudjelovali su i vojnici iz Srbije.

USAID JE POMOGAO U UZGOJU GM KRUMPIRA I OTROVAO TRUDNICE

USAID je također financirao znanstvenike na Državnom sveučilištu Michigan kako bi stvorili specifičnu GM sortu krumpira za Afriku. Cilj je bio “humana misija iskorjenjivanja gladi u Africi”, jer je zaključeno da krumpirovi moljci nanose veliku štetu industrijskom uzgoju krumpira u afričkoj regiji.

Ova GM je bila otporna na pesticide i antibiotike kojima je prskana. No, drugi stručnjaci kažu da su dotični krumpirovi moljci zapravo samo grickali lišće, tako da GM sorta nije imala učinka osim tijekom skladištenja plodova. Da su moljci nemilosrdno napadali sva polja krumpira, znanstvenici ne bi morali donositi stotine tisuća krumpirovih moljaca na polje i puštati ih u polje da vide grizu li, što se obično radi i skriva od medija i javnosti.

Sada svaka stanica ovog GM krumpira sadrži antibiotik KANAMYCIN, koji je tako ušao u prehrambeni lanac u Africi i koji, kao što je poznato već duže vrijeme, prelazi u posteljicu kod trudnica, a time i u fetus. A to je ono što je sam proizvođač ovog antibiotika odavno predstavio svim trudnicama, označavajući ga vrlo rizičnim za njih. Ali “humanitarci” su to ignorirali.

USAID je također poznat po marketingu raznih visoko toksičnih cjepiva u Africi, gdje su djeca i žene posebno na meti, a skandal je izbio na Filipinima kada je otkriveno da fond stoji iza programa ograničene sterilizacije žena u dvije regije 2005. godine. Mnogi filipinski zdravstveni radnici radili su istovremeno s USAID-om i Planned Parenthood Internationalom, koji je započeo program kontrole stanovništva za katoličke zemlje. Dr. Ligaya Acosta, bivši zamjenik ministra filipinskog Ministarstva zdravstva, podnio je ostavku.

Posljednjih godina USAID “POMAŽE” SRPSKOM AGROBIZNISU, VJEROVALI ILI NE, KAKO BI GA UČINILI KONKURENTNIJIM NA TRŽIŠTU EU-a

Fond Usaid predstavlja se kao pomoć “američkog naroda”. Dakle, novac od poreznih obveznika, tj. robovi u SAD-u idu u “održivi razvoj” u mnogim zemljama istočne Europe, Afrike i Azije, dok američki narod (ljudi) mora uzimati kredite i posuđivati se od privatnih banaka. Dobar štos.

Trebamo li zahvaliti tim “humanitarcima” na činjenici da se danas kukuruz u Srbiji sije na 60.000 do 70.000 sadnica po hektaru, dok je ranije bilo 25.000 do 30.000? Previše biljaka isisava puno više vode iz tla, što je posebno opasno u sušnim vremenima poput one koju smo imali 2012. godine. Dakle, treba li tim “humanitarcima” zahvaliti na teškoj kontaminaciji kukuruza aflatoksinom, koji je potom ušao u hranidbeni lanac životinja i ljudi? Svi skandali koji se plasiraju u kontrolirane medije samo skreću pažnju javnosti i usmjeravaju je na pogrešnu stranu.

Zanimljivo je da se prije dvije godine u Srbiji kompirov moljac iznenada pojavio na poljima gdje nikada prije nije viđen. Neki su poljoprivrednici uvjereni da je krumpirov moljac stigao s novim uvezenim sjemenom krumpira. Ali što Srbi znaju kada će ga europski “stručnjaci” bolje procijeniti? Zato će ih Srbija sve više angažirati da nas podučavaju. U svakom slučaju, bez stranih ulaganja, srpska poljoprivreda se ne smije razvijati. I svaka svinja i svaka svinja to moraju razumjeti.

USAID je također vrlo prisutan na Kosovu i jugu Srbije, gdje se bavi “obnovom državne i lokalne uprave”, a posebno je usmjeren na “razvoj partnerstva” između općina Preševo, Bujanovac i Vladičin Han. U vlasništvu je Lydian International Ltd. Odavno je otkrila značajne količine zlata na Kosovu, kao i druge mineralne resurse, te će ga pokušati prikupiti u nekom trenutku.

ŠPORTAŠI KAO PRIKUPLJAČI SREDSTAVA

Poznati glumci kao i vrhunski športaši najčešće se angažiraju kao prikupljači sredstava raznih “humanitarnih” fondova, koji ne mogu dobiti vrhunske ugovore s moćnim proizvođačima športske opreme i priliku da igraju na vrhunskim turnirima ako ne daju svoje ime i angažman, ali i dio zarade (kao reket plemstvu) u raznim “humanitarnim” akcijama. (Naravno, većina novca ide u nepoznatom smjeru.) Zato se glumcima i športašima plaćaju ogromne svote novca za nešto što realno ne vrijedi ni tisućiti dio iznosa na koji se procjenjuje njihov rad. Šport je velika potrošnja energije, i to bez ikakvog proizvoda. Obično prelijevanje velikih novaca preko brojnih kljunova. Športaši su bolje plaćeni robovi. Prikupljanje sredstava je tako glamurozna zabava za one koji trebaju “izračunati” šefove reketa. Čast je raditi ovaj posao, tj. Za držanje torbe s ponudom organizira se prikupljanje sredstava. A popularni Bill Gates, koji se predstavlja kao “jedan od najbogatijih ljudi na svijetu” i čije se ime povezuje s Microsoftom, samo je prikupljač sredstava i sluga imanja.

Od 2001. godine, UNHCR je označio Angelinu Jolie, katolkinju. Javnosti je manje poznato da je ona članica Odbora za vanjske poslove, koji je formalno osnovala obitelj Rockefeller, ali zapravo je to politički ogranak Londona kroz koji se stvara američka vanjska politika. U svojstvu agenta utjecaja, Jolie je javno pozvala Kinu i Rusiju da iskoriste svoje pravo veta kako bi izvršile pritisak na Siriju. (Glumica sa svojim glumačkim “autoritetom” usmjerava dvije navodno najmoćnije sile na svijetu o tome kojim će političkim putem krenuti. Aferim! Ili je samo poslala javnu poruku onima na Istoku koji trebaju formirati javno mnijenje o ovom pitanju).

Jolie glumi u holivudskim propagandnim filmovima koji promiču nužnost uplitanja CIA-e i SAD-a u “humanitarne” operacije diljem svijeta (gdje ima zlata i nafte, itd.)

Godine 2003. otputovala je u Kongo u pratnji kongoanskog obavještajca i člana Međunarodne krizne skupine Johna Prendergasta, koji je u kontaktu s rastućom vojskom afričkih “pokreta otpora” koji se okupljaju u organizaciji “Spasimo Darfur” s vrhunskim psihološkim operacijama.

U Sarajevu je promovirala “svoj režiserski” film “Zemlja krvi i meda”, koji opravdava humanitarnu intervenciju NATO-a u Bosni. Njen posjet i intervju s njom prenijela je TV “Al Jazeera”, kao bajagi “nezavisna arapska televizija”, za koju se zna da uvijek ima ekskluzivne snimke i najave Al Qaede (Al Qaeda).

UNICEF ima Miu Farrow, a UNHCR koristi i ime Bena Afflecka, također agenta utjecaja koji glumi glumca i koji je kroz “svoj” film “ARGO” američkoj naivnoj javnosti pokazao zašto Amerika mora što prije vojno intervenirati u Iranu (što je prikazano kao velika opasnost za Zapad).

Holivudska agencija također zapošljava Georgea Clooneyja, koji se također pridružio Johnu Prendergastu u promicanju pomoći Kongu, koju im je poslao nobelovac i “mirotvorac” s bombama, Barack Obama. Prendergast, koji je opisan kao “vodeći američki aktivist za ljudska prava”, prethodno je putovao po Sudanu i središnjoj Africi s tada izabranim predsjednikom Ruande Paulom Kagamom, koji se sada naziva zapadnim trojanskim konjem i ratnim genocidnim profiterom u Africi. Kagam radi s “humanitarnim” fondom Billa Clintona.

KAKO DOBITI DRŽAVNO ZEMLJIŠTE NA POKLON

Mnoge dobrotvorne zaklade u Beogradu nalaze se na lokacijama u centru grada za koje bi profitabilna tvrtka koja plaća porez morala dobro platiti, a oni to ne čine. Istodobno, “humanitarci” mogu obavljati i neke gospodarske djelatnosti u Srbiji, pod uvjetom da je u Statutu navedeno da se radi o “humanitarnom radu” (!) Tako mogu uvoziti raznu robu bez carine, a ne plaćaju porez na dobit ako je roba namijenjena u humanitarne svrhe (!)

Po zakonu mogu primati i davati darove u nekretninama, zemlji, novcu itd. Primjerice, Zaklada Rihard Frelich, koja ima zgrade u Dobrinjskoj i Makedonskoj ulici u samom središtu Beograda, ima vlastitu “Zakladu solidarnost”, koja okuplja nekoliko različitih humanitarnih fondova. Frelih je bio predratni židovski trgovac žitaricama koji je posjedovao nekoliko skladišta diljem Srbije u kojima se skladištilo žito.

Tako je u sklopu Fondacije solidarnost Srbije osnovan Centar za hiporehabilitaciju kod Trebinja u Bosni i Hercegovini. U prijevodu, radi se o rehabilitaciji uz pomoć konja, a cilj Centra je rehabilitacija djece s teškoćama u razvoju (nejasno je kako) uz pomoć konja (!) U svakom slučaju, ova je zaklada za to morala imati zemlju i ergelu s konjima. Rehabilitacija kod pasa (koja je puno učinkovitija) to ne bi zahtijevala, pa su konji “znanstveno” dizajnirani.

Stavljanje djece s invaliditetom na konje je poput doniranja računala djeci oboljeloj od raka ili stavljanja pod iscjeljujuću ruku neke samoproglašene inkarnacije Isusa Krista. Ali, u ovom slučaju, najvažnije je bilo dobiti zemlju za ovaj “humanitarni” fond. I tu im je pomogao veliki srpski “domoljub” Milorad Dodik, darujući državno zemljište biskupskoj biskupskoj biskupiji, koje je prethodno koristila jugoslavenska vojska. A biskupija ga je tada velikodušno ustupila Centru za hiporehabilitaciju u Fondu solidarnosti u okviru privatne zaklade Richarda Frelicha. Da je privatna firma željela ovo zemljište u Zubcima kod Trebinja, morala bi izdvojiti mnogo novca i otkupiti ga i platiti poreze i druge troškove, a sve bi to otišlo u državnu blagajnu. Ovako je izbjegnut i dobiven za j…

Biskup Grigorije de Torquemada (kako ga zovu i po velikom španskom inkvizitoru) u jednom je trenutku bio čak veliki i ljutiti kritičar sumnjičavih poslova Milorada Dodika, sve dok nije pronašao zajednički posao s njim. Vjera u novac i način na koji oni zbližavaju ljude.

Objavljeno u izdanju časopisa Tabloid iz kolovoza 2013.

Ivona Živković, https://www.ivonazivkovic.net/HUMANITARNE-OPERACIJE/HUMANITARNE-OPERACIJE.html