Virtuoznost slikarskog postupka nije sama sebi svrha, već potrebiti kreativni put da likovi gestom, otkrivanjem izražajnosti lica prenesu konstante unutrašnjih stanja
Izložba „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ akademskog slikara Tihomira Lončara i akademskog kipara Ive Vrdoljaka otvorena je u Klaustru samostana čudotvorne Gospe Sinjske u petak 20. lipnja 2025. godine u sklopu četvrtog kongresa Dani duhovne baštine marijanskih svetišta.
Prisutne posjetitelje pozdravio je domaćin sinjski gvardijan fra Marinko Vukman, rektor bazilike Gospe Sinjske. Organizator izložbe mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa upoznao je posjetitelje lijepe i sakralne umjetnosti o povijesti Izložbe hrvatskih svetaca i blaženika, a okupljenima su se obratili i sami autori Lončar i Vrdoljak. Glazbenim točkama otvorenje Izložbe obogatili su glazbenici „Trio 2M”. Izložbu je otvorio sinjski gradonačelnik Miro Bulj.
Akademski slikar i akademski kipar
U proteklih sedamnaest godina kako Udruga za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić” u zajedništvo s Laudato galerijom i Galerijom “Martin Borković” Nacionalnog svetišta svetog Josipa organizira ovu Izložbu, ovo je prvi put da su na istu temu, likovnu prezentaciju hrvatskih svetaca i blaženika, sudjelovali akademski slikar i akademski kipar te zajedničkom izložbom svaki sa svojim radovima prikazali hrvatske svece i blaženike, odnosno kandidate za oltar, kazao je mons. Sente.
Akademski slikar Tihomir Lončar u slijedu ranijih stvaralačkih dionica svojega impresivnog slikarskog opusa posebno je vezan uz motiv krajolika, s povremenom interpretacijom scena sakralne tematike. Interes za pejzaž i dalje postoji, no posljednjih desetljeća Lončar umjetničkim iskustvom i vjerskim zanosom značajnim brojem oblikuje djela biblijske inspiracije, i u formi štafelajnih slika i velikim kompozicijama, a u različitim tehnikama, predviđenim za crkvene prostore. Likovni jezik korespondira sa sadržajnim rasponima duhovne širine motiva, s isticanjem psihološkog, emotivnog kod pojedinog lika, odnosno scena složenijeg scenarija. U sintezi naslijeđenog i intimnog pogleda. Virtuoznost slikarskog postupka nije sama sebi svrha, već potrebiti kreativni put da likovi gestom, otkrivanjem izražajnosti lica prenesu konstante unutrašnjih stanja. U likovno usklađenim elementima slike, Lončar iskrenošću otvorenog doživljaja prepoznatljivom vlastitom likovnom stilistikom promišlja o osobama stalne Božje prisutnosti. Modernim slikarskim izričajem, uz nenametljivo praćenje osnovnih kontura univerzalnosti klasičnih poetika velike tradicije sakralne umjetnosti, Lončar plijeni pozornost originalnošću.
S odgovornošću prema slikarskom činu
Među prvima u Lončarevih slika reprezentativnog formata, „iz repertoara“ portreta svjedoka vjere, prikaz je prvih hrvatskih svetaca, Nikole Tavelića i Leopolda Mandića u likovnoj kompoziciji s dominantnom figurom Uskrslog Krista naslikanog 1984. godine za crkvu sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu. Prikaz ovih svetaca kao pojedinačnih slika, nastalih u kraćem vremenskom periodu, pripadaju zbiru (u predvidljivom i slobodnom Lončarevom odabiru) ostvarenja u svetom hrvatskom i nebeskom poliptihu, naslikanih u posljednjih godinu dana za samostalnu izložbu u nizu sjajno prihvaćenog, već dugovječnog ciklusa „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“. I zasigurno ideja ooo zbilji posebnosti svakog čovjeka, životom uzdignutih do naših ponosa u identitetu Crkve i naroda, začeta je u tišini sjećanja i neposrednoga meditativnog susreta prije prvog poteza kistom. S odgovornošću prema slikarskom činu i punim poštivanjem portretnom motivu, dajući ozračje svetosti ljudima, jednima od nas, koji su dubinom vjere, djelovanjem, pa i mučeništvom potvrđivali svakodnevnošću predanje Kristovoj ljubavi. Postajući nam uzori i zagovornici, ulazeći u svijet pojedinca i obitelji.
Njihovi portreti u Lončarevoj interpretaciji nose neke srodne značajke. Prikazuje ih u veličini (formatu) polufigura, koncentrirajući se na sam lik bez okružja ambijentalne činjeničnosti, obilježen ikonografskim kršćanskim simbolima: raspelom, evanđeljem, mitrom i biskupskim štapom. U postavu s naglašenom frontalnošću ili blagom okrenutošću na lijevu ili desnu stranu. Fizička sličnost je razumljivo, relativna, preciznija kod svetaca i blaženika bližih našem vremenu (A. Stepinac, L. Mandić, M. Bulešić, M. Petković, I. Merz…) ili slobodnije opisanim onih iz dalekih stoljeća (N. Tavelić, M. Križevčanin, O. Kotorska, A. Kažotić…) U ovim grupama identičnog likovnog naboja osjeća se dostojanstvenost stava likova, uočljiva karakterizacija portretne datosti, nijansirano viđenje svetosti u različitim situacijama, molitvi, sabranosti, zanosu. Uz toplu prisnost stvorenoga duhovnog prijateljstva, slikarski izgrađenog na tvarnosti forme, dodira suptilnosti i stamenosti u odmjerenom kadru prostora. Sveci i blaženici i dalje nose dimenziju moralnosti ljudskog, osoba koje su hodale zemljom, a čije su beatifikacije i kanonizacije primjer veličajnosti blagoslova Neba.
Estetska ljepota
Vid ljepote estetskog bogatstva proizlazi iz različitog koncepta slike razrađene i uzdignutom Lončarevom varijantom ekspresionizma, primirenog mjerom blage situacije. U ostvarenjima gdje je i fragment dostatan za čitljivost jakog autorskog pečata. S dojmljivom jekom autentičnoga kolorističkog senzibiliteta, upravo nepogrešivog sluha za odnose većih ploha boje, sukladnim s dinamikom akcenta nekog detalja. Lončar zbilju portreta slika na fondu kromatski čvrste, gotovo jednolike teksture, u suodnosu s pulsirajućim vrijednostima čistih boja. Dubine stvorene silnicama kretanja poteza širih, užih, „uredno“ organiziranih, rjeđe mrljolikih. Kontrastnih izdanaka palete spram raznolikih tonova lica i draperije, najčešće habita. A aureole, vid ikonografske konvencije, Lončar sukladno ekspresiji geste više naznačuje nego određuje blistavošću i jasnoćom ploha. Linijama kružnim, isprekidanim, tanahnim i zadebljanim ili tek laganom vibrantnošću prikrivene prisutnosti opredmećuje uvjerljivo oznake svetosti.
I svjetlosti, stvarne i simbolične, upisane u površinu svake slike, natkriljuje orijentire hrvatske svetosti. Na adresama koje nam je Tihomir Lončar umjetničkim nadahnućem približio. Produbio je osjećaj povezanosti s velikanima na časti oltara, preko susreta u djelima neosporne estetske vrsnosti, obogaćenih spoznajom sadržaja nemjerljivog svjetla duhovnosti. (likovni povjesničar i kritičar Stanko Špoljarić)
Akademski kipar Ivo Vrdoljak rođen u Splitu 4. lipnja 1984. g. Završio je srednju umjetničku školu, te nakon toga 2007. g. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti – smjer kiparstvo u klasi prof. Kuzme Kovačića na temu portreti. Do sada je izradio više od 150 malih portreta osoba iz crkvenog i svjetovnog života. Dio radova je izložen i na ovoj izložbi. Najveći dio portreta su likovi svetaca i blaženika (nadbiskup Stadler, Majka Tereza, papa Ivan Pavao II, Toma Akvinski, Padre Pijo, Leopold Mandić…).
Izložba je praćena prigodnim katalogom u kojem su objavljene sve slike, likovna analiza izložbe povjesničara umjetnosti Stanka Špoljarića, kao i cjelovit popis hrvatskih svetaca i blaženika te slugu i službenica Božjih s osnovnim podacima o svakome.
