Povijesni spomenici Srijema
Mnogi povijesni spomenici Srijema, za koje se znalo da su postojali, nestali su u burnoj prošlosti ovoga područja, ali nas ipak njihovi tragovi upozoravaju na ono što se na tom prostoru događalo.
Mnogi tragovi predšasnika rimske kulture, i samih Rimljana, s ovoga tla su nestali, međutim, povijest Rimljana obiluje i danas dokazima o svemu što se ovdje zbivalo.
Dovoljno je ukazati na rimske lokalitete u Mitrovici koja se, kao kompletno naselje, zapravo nalazi na rimskim ostacima velegrada Sirmija koji, po svojem sjaju, kao jedna od prijestolnica provincije, nije zaostajao za carskim gradom Rimom. Tu su carevi imali svoje palače, a neki bijahu čak odavde i po svojem podrijetlu.
Prihodi s bogatih imanja u okolici toga sjajnog grada omogućili su rimskim građanima u Srijemu da sebi priušte svu raskoš kao i bogati rimski gradovi.
Ipak, kada je došlo do velike seobe naroda, koja će i hrvatski narod dovesti na ovo područje, na prekretnici između starog i srednjeg vijeka, Srijem je, kao područje visoke civilizacije, bio uništen. U Srijem su tada došli oni koji su bili željni osvajanja i pljačke. S obzirom na svoj zemljopisni položaj, Srijem je za to bio predodređen. Tu se nalazilo križište svjetskih pravaca i putova. Tuda su prolazile sve velike seobe naroda. Spomenike rimske kulture, koje nisu uništili barbari, uništio je zub vremena i ljudski nehat.
Sve su te sjajne građevine bile izgrađene od cigle. Rijetko je bila riječ o kamenu, koji je bio skup, a i morao se dovoziti iz udaljenih krajeva. Osvajači su, bez milosti, koristili sve ono što su od građevinskog materijala Rimljani ostavili. Tako su u Srijemu nestale sve kamene rimske građevine, pa su od tog materijala, kojeg nije bilo u Srijemu, nicale srednjovjekovne obrambene utvrde.
Srednji vijek
Srednji vijek ostavio je u Srijemu spomenike od velikog značenja za Hrvate. Tako su pronađeni mnogi sakralni objekti, te ostaci crkvenih građevina koji svjedoče o pripadnosti stanovnika Srijema katoličanstvu, a time nam govore i o hrvatskom pučanstvu koje je živjelo već tada na tlu Srijema. Dovoljno je spomenuti kamene stupove, kapitele i ploče, na primjer, u Iloku, Rokovcima, ili u okolici Iriga, pa kapitele u Banoštru koji su ukrašeni dekorativnom starohrvatskom ornamentikom koju nalazimo u Dalmaciji. Svi ti spomenici stvarani su u razdoblju između desetog i četrnaestog stoljeća, dakle, i u doba hrvatskih narodnih vladara.
Osim toga, oni su nepobitan dokaz da je Srijem bio u uskoj svezi s Dalmacijom, kolijevkom hrvatske državnosti, primajući od nje i spomeničke slogove koji čine zajedničko blago hrvatskog naroda na oba ta prostora.
Treba li nam još koji dokaz za ono što tvrdimo, a to je da je hrvatski narod ovo područje učinio svojim u samim počecima svoje povijesne opstojnosti, što i kasni srednji vijek potvrđuje. Njegove ostatke nalazimo napose u crkvi na groblju u Moroviću (XIII. stoljeće). Nije manje značajan ni isto takav spomenik na groblju u Bapskoj (XII. stoljeće), a da ne govorimo o predivnoj gotičkoj crkvi Blažene Djevice Marije, sada franjevačkoj crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku. Premda je ova crkva kasnije manje ili više uspješno pregrađivana ili obnavljana, ono što je od nje ostalo, na primjer, ugrađeno u njezine kapitele, predstavlja dragocjeno svjedočenje o visokoj umjetničkoj razini ovog područja.
Svi ovi spomenici što ih ovo područje posjeduje, pored ostaloga, dokazuju jasnu granicu između zapadne, europske kulture, i one s druge strane te granice prema istoku, a to je kultura Bizanta.
Ti ostaci, nadalje, svjedoče i o grčevitoj borbi što se između tih kultura vodila na ovome području. No, unatoč svemu, ma koliko se danas radilo samo o razvalinama, granica između ta dva svijeta nije se nikada mogla izbrisati, i to ne samo u arhitekturi i građevinarstvu (bilo sakralnom, bilo svjetovnom), nego i u svemu ostalome: u vjeri, zakonima, oblicima života i mentalitetu. Svaki ostatak, ma koliko malen bio, i premda ga je danas teško rekonstruirati, svjedoči o tome.
Srednji vijek nije ostavio na ovome prostoru niti jedan spomenik koji nije jasno obilježen zapadnom kulturom, a mi bismo dodali, kao i dominacijom svega onoga što je Zapad svojom tradicijom hrvatskome narodu značio.
Te smo tragove svi danas dužni iščitavati, možda i više nego prije. Ne dopustimo da nam se povijest, koja nam nije uvijek bila sklona, ponovi samo zato jer njezine poruke nismo znali otkriti.1
Sirmij – velika majka gradova
To je naziv što ga je nosio ovaj grad kao jedno od četiriju središta velikoga rimskoga carstva. Nazivahu ga i “mnogoljudnom majkom gradova”.
Povijest ovoga grada, današnje Mitrovice, počinje 34. g. poslije Krista kada su moćne rimske legije zaposjele ove krajeve, pokoravajući starosjedioce, ilirsko-keltsko stanovništvo, pretvarajući grad na Savi u svoju vojničku utvrdu.
Pogodnosti koje je Sirmij imao
Velike su rijeke uvijek privlačile narode da se uz njih nasele. Tako je bilo i sa Savom. Njezine su obale u prošlosti bile bogate divljači, a rijeke ribom. Bilo je uvijek lakše kretati se čamcem nego prodirati kroz bujne panonske šume.
Napose je bilo prikladno naseliti se uz rijeku na mjestu gdje se ona sužuje, a iznad nje se još nalazi i kakvo uzvišenje. To je bila ujedno i zaštita od poplave.
Prajezgra Mitrovice imala je upravo te uvjete. Radilo se o manjem uzvišenju koje danas hrvatski narod koji tu živi naziva Kalvarijom, budući da su kasnije ovdje bile podignute postaje križnoga puta.
Upravo je to bio onaj dio keltskog naselja što su ga Rimljani pokorili a, u budućnosti, Hrvati naselili. Nekadašnja keltska prajezgra grada dočekala je tako svoje nove naseljenike.
Rimljani i njihova vlast u Sirmiju
Potkraj prvog stoljeća poslije Krista, Sirmij ima status kolonije, najvišeg ranga što ga neki grad može postići u Rimskome carstvu. U drugom stoljeću, za ratnih operacija, ovdje borave carevi Trajan i Marko Aurelije, a u trećem stoljeću grad Sirmij dosiže svoju kulminaciju. To je stoljeće u kojem carevi ovdje stalno borave jer je opasnost od barbara stalno prisutna na rimskom limesu na Dunavu. Tu su rođeni carevi: Decije, Klaudije II., Aurelijan, Prob, koji je donio vinovu lozu u Frušku goru, Maksimilijan, a nešto kasnije i Gracijan. U IV. stoljeću u Sirmiju borave Licinije, Konstantin Veliki, Konstan-cije, Julijan Otpadnik, Valentijan i Valens.2
Službeno Sirmij postaje jedan od glavnih gradova Rimskoga carstva 294. godine poslije Krista, u doba vladavine Dioklecijana. Taj se nagli uspon odrazio i na urbanistički razvoj grada. Vojničko se uporište Sirmij pretvara tada u bogatu i raskošnu rezidenciju sa svim državnim ustanovama koje caru moraju biti pri ruci. Sirmij postaje i važno industrijsko središte. Tu je Konstantin Veliki podigao kovnicu novca, a proizvode se u Sirmiju staklo, oružje, luksuzni predmeti i metalni tanjuri.
U doba Rimljana stanovništvo je bilo višenacionalno. Uz romanizirane Ilire i Kelte, doseljenike iz Italije, koji su vladajući sloj, tu su još i Grci, Gali, Germani, pa čak i Sirijci i doseljenici iz Afrike, poglavito trgovački sloj.
Zato i nije bila pretjerana spomenuta tvrdnja rimskog povjesničara Marcelina koji napisa: MAJKA GRADOVA VELIKA I GUSTO NAPUČENA!
Bilješke:
1 Dr. Antun Bauer, Srijem i njegovi historijski spomenici, “Srijemski Hrvat”, Vukovar, 1940., br. 13, str.6.
2 Dr. Ivo Omrčanin, Hrvatska 1941.-1945- Prije i poslije, vlastito izdanje, Washington, 1988., str. 35.
