U Sveučilišnoj galeriji u Splitu u srijedu, 17. prosinca 2025. otvorena je izložba „Prostori savršene plastike“ zajednički projekt umjetnika Mateje Galić i Željka Korena. Kustosica izložbe je Ana Clerc
Izložba „Prostori savršene plastike“ donosi zajednički projekt umjetnika Mateje Galić i Željka Korena, u kojem se pojam plastičnosti promatra kao ontološki, estetski i društveni fenomen. Polazeći od ideje da je svaka forma istodobno i dovršena i u procesu nastajanja, izložba se razvija kao refleksija o savršenstvu, transformaciji i granicama oblikovanja u suvremenom svijetu obilježenom imperativom idealne forme.
Postav objedinjuje dva autonomna, ali komplementarna umjetnička pristupa: prostorno-minimalističke instalacije Mateje Galić i slikarske vizije Željka Korena. Galić kroz reducirane, precizno oblikovane strukture i intenzivne neonske boje gradi prostorne situacije koje prizivaju arhitektonske i sakralne elemente, ali ih istodobno lišava funkcionalnosti, otvarajući prostor kontemplacije i napetosti između materije i ideje. Korenovi radovi, s druge strane, donose slikarske prostore liminalne atmosfere – fragmente vizija, ogoljenu strukturu prizora i tragove procesa koji ističu emocionalnu rezonancu i nesigurnost završne forme.
Izložba funkcionira kao svojevrsna meta-izložba: promišljanje same umjetnosti, njezine produkcije i prezentacije unutar šireg društvenog i kapitalističkog konteksta koji neprestano proizvodi nove ideale savršenstva. „Prostori savršene plastike“ tako otvaraju dvoznačno polje između fascinacije savršeno oblikovanim i kritičkog propitivanja cijene tog savršenstva, naglašavajući umjetnost kao proces, a ne gotov proizvod.
Karakteristika plastičnosti
Kustosica izložbe Ana Clerc u katalogu izložbe piše: „Karakteristika plastičnosti jest njezina sposobnost da materiju i ideju pretvara u formu. Ono što je neuhvatljiv i fluidan, ili čisto pojmovan modus, pretače se u nešto vidljivo i mjerljivo, ontološki paradoksalno – jer sve što jest, već je oblikovano, a ipak je u procesu transformacije. Osim što je plastika ontološki fenomen, ona je estetska i društvena metafora. Prvo, jer pogađa srž pitanja, što jest; estetski, jer to jest zadobiva formu; društveno, jer način na koji oblikovan svijet odražava kolektivne vrijednosti ili ideologije. Premda se plastički izraz može razumjeti kao refleks širih društvenih fenomena, ono što je predstavljeno ovom izložbom ostaje intimno i individualno kao pojedinačan model, od samih početaka usmjereno prema osobnom i unutarnjem, pri čemu se osobnost uvijek povlači pred djelom kako bi ono samo moglo zadržati vlastitu autonomiju. Kolektivna se pak vrijednost razabire ponajviše u cjelini izložbe, u energiji koja je prožeta dijalogom, u rezoniranom odnosu koji se povremeno pomiče, uvodeći diskretnu ironičnu napetost između perfekcije i iscrpljenosti, između materije i ideje. Ideja traži svoj oblik, koji se nužno koristi materijom u raskolu idealnog i realnog, predstavljajući perfekciju koja stvara prostor intenziteta, kvalitetnog naboja i koncentracije onoga što se naziva čistim događajem, odnosno oblikovanje koje je istodobno proces i rezultat.
Ideal savršenog proizvoda
Plastika je ovdje nositelj društvenog imperativa savršenstva i filozofske refleksije o granicama stvaranja, a ta se dvostruka logika s jedne strane manifestira kao ideal savršenog proizvoda (imperativ kapitala), dok s druge strane otvara beskrajno pitanje o granicama oblikovanja i nedovršenosti forme. Izložba se manifestira upravo u tom duhu: kao meta-izložba, predstava same izložbe, komentar ne samo na način na koje umjetničko djelo dolazi pred nas već i na spektakularnu logiku kapitalističkog sustava koji neprestano proizvodi nove ideale forme. Meta-izložba je auto-refleksija umjetnosti: umjetnost pokazuje samu sebe i time raskrinkava sustav u kojem egzistira. Kao kazalište kapitala, svijet neprekidno proizvodi formu kao novi fetiš, a umjetnost kao kritika koja proizlazi iz fascinacije i sumnje to ogleda i razotkriva. U takvu prostoru plastičnost se otvara kao dvoznačno obećanje – kao poziv na savršeno oblikovanu harmoniju, ali i kao upozorenje na cijenu tog savršenstva. Upravo je ta ideja savršene forme kao dvojnosti centralna misao izložbe, jer „savršeno“ je napetost između ideala i njegove mogućnosti, konstanta forme koja je istodobno nužna i nedovoljna. Relacija plastičnost/transformacija imponira opsesivnom jasnoćom, oblicima u visokoj rezoluciji, savršeno izvedenim volumenima – sve to trajno preoblikuje pojavni prostor kazališta fascinacije. Jasnoća ovdje, u svojoj transparentnosti i imaginarnoj preciznosti, transformira svako gledanje u ritual promišljanja volumena i figure.
Sasvim je evidentno kako su Mateja Galić Željko Koren umjetnici koji su razvili vlastiti, određen i enklaviran likovni svijet. Upravo u toj izolaciji leži njihova sloboda. No jasno je i kako spoj njihovih pristupa gradi cjelinu izložbe: susret varijabilnog minimalizma skulpture i složenosti prostornog ritma slike. Izložba je predstavljena kao cjelina koja intenzivira razliku između minimalizma i složenosti kao dva pola jedne te iste logike prostora.
Stalno rekonfigurira u umu promatrača
Instalacija Mateje Galić pročišćene su, strukturalno–minimalističke, reducirane u svom obliku u kojem prepoznajemo disciplinu materije i fokus na samu esenciju volumena. Intenzivna vizualna prisutnost neonskih boja u naizgled fragilnoj, ali solidnoj prostornoj konstrukciji, usmjerena je prema nepredvidivu paradoksu funkcije; arhitekturnim elementima letvica i lukova koji kreiraju blago sakralnu atmosferu koja stalno rekonfigurira u umu promatrača. Ta sakralnost ne proizlazi izravno iz religije, nego iz iskustva prostornog rasporeda koji je oblikovan protiv očekivanja, upotrebljivosti i logike, pa tako vidimo ljestve koje se nalaze u središtu prostorije, ili lukove koji asociraju na prolaze, a zapravo su prislonjeni na zatvorene zidne površine. Bilo da je riječ o autentičnoj već unaprijed razrađenoj i promišljenoj strukturi, razvoju i pravcu izvedbe ili o postupno oblikovanoj liniji, volumenu i prostoru, odnosno o potrazi za pozicijom pojedinih elemenata, uvijek je prisutna radikalna etika forme minimalizma.
Slikar prostora
Željko Koren pojavljuje se kao slikar prostora koji djeluju kao ilustracije vizija. To bi se na prvi pogled moglo činiti bliskim onome što radi svaki slikar – gradi prozore, prostore i vizije. Koren je specifičan po elementarnom, nefiltriranom građenju kompozicije i prikazivanju gotovo postapokaliptičkog prostora koji djeluje liminalno, istodobno i nigdje i ovdje. Estetizacija izravnog u njegovu radu zapravo predstavlja to da se nešto naizgled obično prepoznaje i oblikuje kao vrijednost. To upućuje na ljepotu u izravnosti i očitosti izvan iluzije; u procesu, ogoljenosti i fragmentiranosti kao estetskim uzvišenostima koje se u Korenovim radovima ogledaju u esencijalnim oblicima, beskonačnim i neuhvatljivim, raspršenim strukturama, tragovima postupnog nanošenja boje, u slojevima koji nisu potpuno oblikovani u završnu formu. U nazivima djela pak pronalazimo personifikacije dubokog otiska emocija, deskripcije prizora ili radije njihove unutarnje rezonance, koje se najčešće pojavljuju kao sjene osjećaja.
Ova izložba funkcionira kao narativ koji se oblikuje unutar sebe, ona je postojanje koje neprestano preispituje formu u svom intenzitetu i značenju. Postav se pritom poigrava oblicima umjetnosti jednako kao i pojmovima suvremenih kustoskih praksi. Takav postav djeluje istodobno kao istraživanje umjetničkog jezika i kao kritički komentar navedenih praksi. „Prostori savršene plastike“ ostaju nedovršena moć, filozofska refleksija o granicama stvaranja. Ono što kontinuirano oblikujemo, iznova vraća i stalnu mogućnost. Poenta je da umjetnost ovdje slavi čin stvaranja, produkt i produkciju, ne kao gotov proizvod, nego kao kontrapunkt kontroliranoj kulturi kapitalizma koja teži za savršenim objektom.“
Mateja Gojić
Mateja Galić rođena je 1986. godine u Mostaru. Magistrirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu 2010. godine u klasi profesora Stjepana Skoke. Izlagala je na većem broju skupnih te je do sada priredila pet samostalnih izložbi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Autorica je dviju javnih skulptura. Galić živi i stvara u Širokom Brijegu gdje je i zaposlena kao docent na odsjeku kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru.
Željko Koren rođen je 1983 . godine u Mostaru. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu 2007. godine u klasi prof. Antuna Borisa Švaljeka, a dvije godine kasnije završava poslijediplomski studij „Ars Sacra“ pod vodstvom prof. Ante Kajinića. Izlagao je na velikom broju skupnih te je do sada priredio osamnaest samostalnih izložbi. Radovi mu se nalaze u fundusu Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača, Franjevačkog muzeja i galerije Široki Brijeg i Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti u Sarajevu. Bio je voditelj mostarske galerije Rondo u periodu od 2016. do 2018. godine. Osim slikarstvom bavi se i grafičkim dizajnom te je grafički oblikovao veliki broj kataloga za različite umjetničke institucije i organizacije u Bosni i Hercegovini. Živi i radi u Mostaru.
Izložba ostaje otvorena do 10. siječnja 2025.
