Oživimo u sebi duh slavnih svojih pradjedova hrvatski
Dr. Milan Kovačević i vlč. dr. Mato Matina
Dr. Milan Kovačević
Proslov
U krvi svojoj zaguši se Rim; —
Nad drevnim hramovima,
Uzbiesnio je oganj, uzvitlo se dim,
Te propast bude puku i senatorima!…
A barbar dignu gordo svoje čelo
I nogom zgazi u prah,
Što gonilo je u strah
Kroz stoljeća čovječanstvo cielo.
Ko kakav bludnik zgurio se rod
Pompeja, Cicerona,
I, što bijaše nekadanje slave plod,
— Velebni luk — sad svjedokom je, vasiona
Gdje divlja četa kolo igra svoje,
Uz urlik gdjeno pjeva
I zalud na nju zieva
Ta vučica grozna s djece dvoje.
Al nije zato propao još sviet!…
Gle: tamo, gdjeno sjajno
Òbasjalo je sunce „od istoka cviet“ —
Il biser –: rimskog cara boravište bajno,
Predivni dvor, što poput basne niče,
Dá tamo, gdje na valu
Na jadranskomu žalu
Kò labud se ladja lako miče.
Sakupio se puk, da velik god
U sreći sada slavi
I, kad do kopna stignuo je zlatni brod,
Sav narod pade nice, u silnoj tad ljubavi
U mladenačkom žaru klicat stade
Na pozdrav zlatnom daru,
Što po svom poklisaru
Previernom puku papa dade.
Oj, koli divan bio je taj dar!
U duši puka toga
Usplamtila je radost i ponosa žar,
Jer dar taj jeste kruna, kojom sad mu svoga
Preslavno čelo Tomislava kralja —
Od hrvatske koj krvi
Zavriedio ju prvi —
Na duvanjskom polju krunit valja.
Kroz stoljeća je trajo divski boj,
Što hrvatsko ga pleme,
Za dom si novi vojevalo svoj
I njegova je krvca bila pravo sjeme,
Iz kog je nikla država mu jaka,
Da svatko njega časti
A klanja mu se vlasti
Na Adriji sinjoj zemlja svaka.
I, kladno sada zlatne krune sjaj
Sa kraljevske mu glave
Zablieštio je narod sakupljeni taj,
Tad Tomislav je stigo vršak svoje slave,
A gora, dol i more jeknu jekom
Od klika, što zaori,
Ko grom što zagromori:
„Oj, živila slava Tvoja viekom!“
Na četir’ strane sjeknu njegov mač,
Što znak nek bude svima,
Da nositi će poraz, prouzročit plač
Po cielom svietu puka svoga dušmanima,
A vojske silne oružje tad bljesnu,
Jer, rado će u poju
Vojevat š njim u boju —
I štitova sto tisuća tresnu.
Raširila se njihova je moć,
A slava sve do danas
Rasvjetljuje nam prošlost ko zvjezdica noć:
Jer divnu stvorili su domovinu za nas,
Poškropiv krvlju svojom prvi kamen
Prebajne zgrade one,
Gdje nikad ne utone
U zaborav junačtva im znamen.
I hrvatski dok živ nam bude rod,
Dok bude brat uz brata,
Viek slavit nam je radostni taj god:
Pred tisuć ljeta uskrs nas Hrvata!
I nek se vije crven—bielo plava
Ta zastava nam sveta,
A diljem cielog svieta
Nek ori se: Tomislavu slava!
* * * *
Vlč. dr. Mato Matina
Govor
U ozbiljnim epohalnim časovima narodnoga života dolikuje svjesnom sinu majke domovine, da za koji časak sjedne na školske klupe, gdje korisno predavanje drži stara učiteljica ali vazda lijepa i mila, koja je na sveučilištu svega čovječanstva primila diplomu sposobnosti, a zove se po uzvišenom zvanju svojem „magistra vitae” a po imenu zove se „historija”, ili našim milim jezikom hrvatskim „povjest”.
Povjest nas nauča poznavati dogodjaje, a to je baš onaj naukovni predmet, kod kojega se imademo ozbiljno zamisliti, da mu shvatimo veliku važnost. Značajno je to, što se povjestni dogodjaji obično stavljaju u sasvim drugu kategoriju duševnoga narodnoga života, nego li u koji oni spadaju. Obično se tvrdi, da pojedinci stvaraju dogodjaje ili epohalne preokrete. To je krivo shvaćanje. Povjesnički dogodjaji su izlijev sveukupne nepokvarene narodne volje i uzrok javnoga života; a pojedine osobe su tek posljedice ili tvorine toga uzroka.
Nije na primjer istina, da je Napoleon stvorio francuzko carstvo; već je istina, da je slobodna volja francuzkoga naroda stvorila dogodjaj, koji je stavio carsku krunu na Napoleonovu glavu. — Narodnja volja bijaše dogodjaj, a Napoleon tek slučaj.
Duh Oliwera Cromwela, bio on, kako mu drago jak, nije bio stvoriteljem ujedinjenih republika: Englezke, Irske i Škotske. Ujedinjena narodna volja stvorila je ujedinjenje tih velikih republika, i stvorila je ujedno Oliwera Cromwela kao protektora ili ephora. Taj dogodjaj (a ne osobna krivnja) odrubio je okrunjenu glavu englezkomu kralju Karlu I.
Na novcu ove slavne države, gdje mi sada uživamo blagodati slobode, stoji napisano: „E pluribus unum”. Ko je to prvi dao urezati u zlatni i srebrni novac ovih država, pogodio je historički dogodjaj ove zemlje. Nije samo jedan čovjek rekao „Amerika Američanima” već je volja cjelokupnoga naroda zatražila, da bude „E pluribus unum”. — Volja naroda u ogromnoj zemlji četirijuh zona stvorila je od 49 država jednu državu „E pluribus unum”. Volja naroda bijaše onaj umjetni stolar, koji je sagradio blistavu stolicu za predsjednika saveznih država. Ujedinjena volja naroda postavila je prvoga predsjednika na tu slavnu stolicu. Niti prvi, niti ikoji drugi predsjednik nije stvorio saveznih država, već je savez narodnje volje stvorio prvoga predsjednika i stvara ostale.
Bilježimo ovu činjenicu, a po tom dajmo krila duhu svojemu, koj ne poznaje zapreka mjesta ni vremena. Neka poleti u mile one i slavne krajeve hrvatske. — Neka motri i rasudjuje što se je u domovini Hrvata zbivalo nazad jedne potpune tisuće godina! Što se je u maloj ali miloj hrvatskoj zemlji zbivalo onda, kada se ni u dvadesetoj descendenciji nisu rodili praroditelji onoga slavnoga muža, Kristofa, koji je obreo ovu veliku zemlju, u kojoj mi sada živimo? Što se je u nas dogodilo mnogo prije, nego li je noga istoga Erika Rande stupila na kopno Groenlandije? Sjaj divnoga hrvatskoga nakita rijesi grudi hrvatskih junaka. Gvozdeno oružje, osvjetlano slavnim pobjedama, što ih je izvojištila ne opisiva heroička hrabrost hrvatskih junaka, svjetlucao se o bedrima hrvatskih banova. — Duša sveukupnoga naroda pjeva pjesmu najdivnije melodije. Narod pjeva pjesmu, koju je sam napisao, umočiv pero svoje u crvenilo krvi srca svoga. Pjeva tu pjesmu melodioznu ali „forte”, hoteć da sav svijet čuje glas hrvatske duše: Sloga i ljubav naša stavlja na prestolje prvoga kralja hrvatskoga Tomislava. Sloga i ljubav podala nam je umjetničke ruke, da od zlata i dragoga kamenja skujemo i satvorimo kraljevsku krunu, te ju postavimo na glavu junačkomu hrvatskomu sinu Tomislavu. Taj dogodjaj imao je, a i sada imade svoj jezik, kojim je ne ustrašivo svemu svietu progovorio: Evo Ti hrvatski sine Tomislave hrvatske krune! Stavi ju na dičnu glavu svoju s uvjerenjem, da je kruna mandat narodne volje i ujedno simbol narodnje slave. Kralj je mandatar, ili zapovjednik, koji zapovjedati imade, da se zapovjed narodne volje savjesno ovršuje.
Blago bijaše stanje hrvatskoga naroda, dok se je ovaj glas narodnje hrvatske duše čuo i razumio. Kad je nestalo sloge i ljubavi nestalo je kovača krune hrvatske a nestalo je ujedno i hrvatske sreće. Nesloga hrvatska stavlila je hrvatsku krunu na glavu tudjinca. Tako je potamnila kruna hrvatska. Tako je potamnila i slava slavnoga hrvatskoga naroda. — Onda je nastao nenaravan pojav, gdje pojedinac nije učinak već uzrok javnomu životu.
U takovom nenaravnom položaju moćni pojedinac, ukupno narodno tijelo, u kojem ne diše složan duh, smatra za mekani vosak, od kojega po volji i hiru može učiniti figurice, kakove si umišlja njegova gospodska volja. Takova volja pojedinca, koj nije predstavnik volje ukupnoga naroda, stvara nesnosljive odnošaje. Danas Ti njegova „najmilostivija” volja podpiše dekret za prvoga ministra, a sutra ista ova „najmilostivija” volja šalje ti svilen užinac, da te zadave na prvim vješalima.
Danas ste slavni Zrinjski i Frankopani, najslavniji i najdičniji junaci „mojega” hrvatskoga kraevstva. Vaša sablja odbijala je vazda junačkom snagom oštricu turske sablje, da ne dodje do „previšnjega” vrata mojega. To je danas, a sutra tupi austrijski švabski krvnik tupim orudjem rubi slavne i ponosite hrvatske glave hrvatskih mučenika Zrinjskoga i Frankopana. Za uzdarje prezrev nas!
Danas junački sin hrvatski Jelačić sa junačkim narodom hrvatskim prelazi rijeku Dravu, da krvlju svojom i naroda svoga spasi i život kralja i njegovo prestolje od bahatoga Magjara, koj je kralja skinuo s kraljevskoga prestolja. Sutra se oglasuje taj isti kralj te magjarskom skvrnitelju krune i prestolja daje premoć i tiransku upravo vlast nad hrvatskim osloboditeljem krune i kraljevske osobe.
Danas u ljepoj našoj zemlji Hrvatskoj hladni tudjinac smjelo i drzovito gazi načelo naravi, načelo istine i pravde. Gnjusan ovaj posao, koj je u diametralnoj opreci sa visinom moderne naobrazbe, ovršuje ledeni taj tudjinac odvažno i okrutno; jer opaža na svoju sreću, koja je nesreća hrvatskoga naroda, da ne dolazi u sukob sa snažnom složnom voljom cijeloga naroda. Braćo moja hrvatska! Ovako nebi smjelo dulje i dalje biti! Što jest tako, sami smo si krivi. Žalosno je, što nas bije tudja ruka, al je još žalosnije, što nas naša vlastita nesloga stavlja na ovu krvavu mrcvarnicu.
Oživimo stoga u sebi duh slavnih svojih pradjedova hrvatski. Oživimo u sebi duh, koj je živio u slavnom narodu hrvatskom prije tisuću godina, koj duh je za svojega kralja krunio hrvatskoga sina Tomislava.
Složan, živi duh ukupnoga, ponosnoga naroda hrvatskoga stvorit će jamačno dogodjaj, koj će skupocjenom krunom ovjenčati dičnu glavu trojednoga kralja hrvatskoga, koj se ne zove Tomislav, već „jedinstvo, samostalnost i sloboda” plemenitoga hrvatskoga naroda.
