Glavni krivac za situaciju u kojoj se našla ovdašnja hrvatska manjinska zajednica je Tomislav Žigmanov, ali i Jasna Vojnić, koju je on stvorio
Više od deset godina, potkrjepljeno argumentiranom istinom u mom slučaju, govorim i pišem o ovom što je na svom facebook portalu jučer objavila Press služba Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (čitaj: Tomislav Žigmanov). Zbog tog govora i pisanja moj rad u ovdašnjoj hrvatskoj manjinskoj zajednici (operativni i književni) cijelo vrijeme je, i danas, potpuno zabranjen!
Apsurd je u tomu što je glavni krivac za situaciju u kojoj se našla ovdašnja hrvatska manjinska zajednica upravo Tomislav Žigmanov te Jasna Vojnić, koju je on stvorio, a koja mu je danas najveća protivnica. Izlaz je u potpuno novoj konstelaciji hrvatskih krovnih institucija, čija sjedišta moraju biti u Beogradu i Novom Sadu, što važi i za ovdašnju novu hrvatsku političku stranku, koja svojim programom (i nazivom) mora uključiti sve Hrvate u Republici Srbiji.
Citat Objave u cijelosti:
Објава: DSHV – Demokratski savez Hrvata u Vojvodini
Klizi li hrvatska zajednica u klijentelizam kao sustav, svjedočimo li progonu intelektualaca kao metodu i je li raspad zajednice ishod?
Postoje nacionalne zajednice koje propadaju od vanjskih pritisaka i postoje zajednice koje se – u punoj tišini, uz pristojne osmijehe i uredno popunjene obrasce – raspadaju iznutra, gotovo pedantno, kao da izvršavaju nečiji precizno napisan administrativni scenarij. Hrvatska zajednica u Republici Srbiji, nažalost, sve češće nalikuje, strahujemo, ovom drugom tipu: ne zato što joj netko nužno svakodnevno „radi o glavi“, nego zato što je unutar vlastitih institucija proizvela mehaniku samodostatne poslušnosti, onu vrstu komotnog preživljavanja u kojoj se svaka ozbiljna rečenica doživljava kao nepristojnost a svaka misao kao smetnja protokolu.
Zabrinutost glede budućnosti hrvatske zajednice u Republici Srbiji nije stvar pukog dojma, nego rezultat niza objektivnih procesa koji već duže vrijeme razgrađuju tkivo zajednice. Institucionalni aparat, koji bi trebao biti temelj kulture, identiteta i obrazovanja, sve se više pretvara u sustav zatvorenog kruga interesne samoodrživosti, a sve manje djeluje kao prostor zajedničkog dobra. Odsustvo odgovorne i inovativne politike, zanemarivanje dijaloga, te potiskivanje kritičkog mišljenja postali su dominantni obrasci djelovanja i naravni javnosti. Umjesto afirmacije raznolikosti i jačanja kulturne autonomije, svjedočimo regresiji koja ne trpi individualnu izvrsnost i sustavno isključuje one koji drugačije misle.
Posebno zabrinjavajući fenomen predstavlja tihi, ali konzistentni progon mladih intelektualaca – ljudi koji posjeduju kapacitete da mijenjaju paradigme, koji svojim radom, znanjem i etičkim habitusom nadilaze okvire zadane prosječnosti. Umjesto da budu uključeni u dijalog i stvaranje politika, oni se medijski i društveno marginaliziraju, etiketiraju kao remetilački faktor i izopćuju iz institucija. To rezultira stvaranjem kulture servilnosti i duhovne pustoši, jer se glasovi savjesti i vizije gase u tišini straha, konformizma i cenzure. Zajednica koja ne prepoznaje vrijednost vlastitih mislećih članova osuđena je na kulturološki autizam i političku irelevantnost.
Kulturne ustanove i institucije sve više nalikuju birokratiziranim mehanizmima za održavanje forme bez sadržaja. Rijetki programi, nedostatak ozbiljne intelektualne produkcije i oslanjanje na vječno iste ispod prosječno obrazovane autore i koncepte, stvaraju zatvoren krug u kojem se estetska i idejna stagnacija maskira ritualnim održavanjem „kulturnih identiteta“. Takva kultura ne potiče, ne provocira ni ne oslobađa – ona umiruje i učvršćuje status quo. U isto vrijeme, obrazovni sustav često ne nudi mladima ništa osim administrativne simulacije pripadnosti; bez strategije, bez onih koji nose entuzijazam, bez jasnoće misije, školstvo u jeziku manjine ne formira zajednicu, već je razgrađuje neambicioznim formalizmom.
Hrvatsko nacionalno vijeće i srodne ustanove sve više funkcioniraju kao sistemi unutar kojih se recikliraju iste osobe, ideje i prakse, pri čemu se svaka kritika interpretira kao napad, a ne kao nužan mehanizam korekcije. Nema političke vizije, nema stvarnog predstavljanja interesa zajednice, nema transparentnosti. Umjesto da bude mjesto pluralizma, HNV se profilira kao ekskluzivistička struktura, sa slabo obrazovanim uposlenim i angažiranim osobama, gotovo potpuno oglušena na bilo kakvu inicijativu koja dolazi izvan uskog kruga odanih pojedinaca.
U tom kontekstu, egzodus mladih više nije samo demografski problem, već egzistencijalni simptom. Mladi odlaze jer ne vide budućnost u okruženju koje guši talent, ne priznaje profesionalnost i obrazovanje te ne nudi perspektivu. U atmosferi u kojoj se pripadnost zajednici ne nagrađuje dijalogom, već traži potčinjavanje, svaka budućnost biva zatvorena još prije nego što se počne oblikovati.
Uz sve navedeno, klijentelizacija bez svake mjere postala je norma, a ne izuzetak. Tokovi novca namijenjeni kulturnom i obrazovnom razvoju članova zajednice često se usmjeravaju prema projektima koji služe kao paravan za samoodržanje određenih kadrovskih struktura i bez jasne svrhovitosti, dok stvarne potrebe zajednice ostaju zanemarene. Nepotizam, rodbinske veze i lojalnost uskom krugu nalaze se iznad kompetencije i ideja, čime se dodatno cementira sustav koji ne poznaje meritokraciju. Javna sredstva koriste se za održavanje privida rada, a ne za stvarne pomake – proizvodeći krug u kojemu preživljavaju samo oni koji ne postavljaju pitanja, već izvršavaju naredbe iz jednog središta.
Pritom posebnu štetu nanosi jalovo političko simuliranje kroz reciklažu kadrova, čija je jedina kvalifikacija prošla podobnost, a ne stručnost ni integritet. Takvi akteri nastupaju bez vizije, bez hrabrosti i bez osjećaja za povijesnu odgovornost. Njihova prisutnost u društvenom životu zajednice svodi se na perpetuiranje istih neuspjelih obrazaca, dok se istovremeno guši svaka ideja koja bi mogla značiti prekid s dominantnom logikom pasivnosti i zatvorenosti. Umjesto da se grade nova lica s autentičnim autoritetom i intelektualnim kapitalom, zajednica svjedoči beskonačnom obnavljanju istih, potrošenih figura koje ne nude ništa osim trajne nepromjenjivosti – što je najpogubnije stanje za jednu manjinsku skupinu koja se suočava s izazovima opstanka.
Hrvatska zajednica u Vojvodini mora proći kroz duboko redefiniranje svojih institucionalnih, političkih i kulturnih temelja. To redefiniranje neće doći odozgo – ono mora izrasti iznutra, iz spremnosti da se raskine s obrascima kontrole, mediokritetstva i straha. Ako zajednica želi preživjeti, mora ponovno naučiti slušati svoje najslobodnije i najsposobnije članove – jer bez njih, sve se svodi na jalovu retoriku bez učinka i simulaciju zajedništva bez sadržaja. Istodobno, suradnja s klerom Katoličke crkve mora biti otvorena, stvaralačka i dvosmjerna, koja će imati za cilj dobro i napredak naroda.
Neophodna je nova kultura odgovornosti, otvorenosti i intelektualne hrabrosti. Potrebna je spremnost za razlaz s logikom održanja pod svaku cijenu i suočavanje s istinom – koliko god bila neugodna. Samo u tom ključu moguće je ponovno oživjeti duh zajednice koji nije tek nominalan, već stvaran, misaon i djelatan.
Budućnost hrvatske zajednice u Vojvodini ne smije biti taocom inercije prošlih pogrešaka. Vrijeme je za korjenitu obnovu koja neće počivati na praznim simbolima i birokratskim gestama, nego na hrabroj viziji utemeljenoj na znanju, etici i odgovornosti. Potrebno je otvoriti prostor novim, obrazovanim ljudima, idejama i praksama – ne iz želje za raskolom, već iz nužnosti opstanka. Samo zajednica koja se usudi propitati sebe i okrenuti se onima koji misle, stvaraju i djeluju iz uvjerenja, može ponovno postati relevantna – ne samo u okviru vlastite manjinske pozicije, već i kao stvarni subjekt kulturne i društvene dinamike u širem prostoru kojem pripada.
Summa summarum, ovdje se više ne radi o pojedinačnim pogreškama, nego o obrascu koji se uporno predstavlja kao sudbina: zatvoreni krug kadrova koji se međusobno ovjeravaju, kultura koja se održava kao dekor, obrazovanje koje se svodi na formalnu potvrdu pripadnosti, te institucije koje se ponašaju kao da je kritika neprijateljski čin, a ne osnovni oblik lojalnosti zajednici. Najgora posljedica takvog sustava nije ni jedna „loša odluka“, nego činjenica da se polako, ali sigurno, normalizira život bez ambicije, bez intelektualnog rizika i bez unutarnjeg pluralizma – kao da je mediokritet postao službena mjera sigurnosti.
Ako zajednica želi budućnost, ona mora prestati glumiti da je budućnost administrativna kategorija koju će netko „riješiti“ pravilnicima, protokolima i kontroliranim programima koji se financiraju iz Hrvatske. Budućnost nastaje ondje gdje se talent ne tretira kao prijetnja, gdje se moralna i intelektualna autonomija ne kažnjava izolacijom i gdje institucije ponovno postaju javno dobro, a ne privatna klima-soba za odabrane. U suprotnom, ostat će nam samo savršeno održavana forma bez sadržaja: sve će izgledati isto, samo će nas biti sve manje – i to će, na kraju, biti najokrutnija ironija: da zajednica ne nestaje u buci napada, nego u tišini vlastitog prizemnog komfora.
Press služba DSHV-a (kraj citata)
Pod uvjetom da se zaista sprovedu korijenite promjene u ovdašnjoj hrvatskoj manjinskoj zajednici potpisujem svaku riječ, inače ovo može biti samo još jedan Žigmanovljev spin!
1 komentar
Izvrstna fotografija.
Trolist izdajnika hrvatskog naroda.
Komentari nisu aktivni.