Revolucionarni pokreti iz ožujka 1848. godine
U ožujku 1848., nakon izbijanja revolucionarnih pokreta u talijanskim zemljama, Beču i Pešti, Bečki je dvor prisiljen na popuštanje i stvorena je samostalna mađarska vlada, koja je preuzela ministarstva vanjskih, vojnih i financijskih poslova, a veza Mađarske i Austrije svedena je na formalnu personalnu uniju.
Ugarski je sabor (sastavom, zapravo, mađarski parlament) donio niz modernih liberalnih ustavnih zakona koji su bili temelj za kasniji razvoj Ugarske. Vladar ih je u travnju sankcionirao pa su nazvani Travanjskim zakonima.
U Hrvatskoj je nacionalni pokret, između ostaloga i zbog iskustva nedavnih mađarsko-hrvatskih sukoba tijekom kojih je hrvatska politička elita tražila, a uglavnom i dobila potporu Bečkoga dvora, odbio svaku vezu s mađarskom vladom i istaknuo potrebu očuvanja integriteta Habsburške Monarhije.
Kralj je imenovao krajiškog pukovnika Josipa Jelačića hrvatskim banom u cilju očuvanja nezavisnosti Hrvatske od mađarske vlade. Jelačić je uz punu potporu narodnjaka donio nekoliko važnih odluka u travnju i svibnju 1848:
prekinuo je sve veze s mađarskom vladom,
proglasio ukidanje kmetskih podavanja,
uveo prijeki sud,
srušio mađaronsku vlast u Zagrebačkoj županiji i
sazvao Sabor.
Izbori za Sabor, prvi put u hrvatskoj povijesti, provedeni su na temelju posebnog izbornog zakona koji je donijela Banska konferencija (vijeće).
Hrvatski je sabor u lipnju 1848. potvrdio odluku bana Jelačića o prekidu svih veza s mađarskom vladom i raskidanju spona između Ugarske i Hrvatske.
Sabor je kao temeljne hrvatske zahtjeve naveo obnovu jedinstva Austrijskog Carstva (koje su ugrožavali mađarski i talijanski revolucionarni pokret) s vanjskim, vojnim i financijskim poslovima kao zajedničkim za sve zemlje, te široku državnu autonomiju i teritorijalnu cjelovitost Hrvatske s priključenjem Dalmacije i Vojne krajine.
Izjasnio se i za narodnu ravnopravnost, ne samo u Ugarskoj već i u cjelokupnoj Monarhiji. Prema mišljenju autora ovog teksta, Sabor nije tražio, kako se često kasnije tvrdilo u historiografiji, preuređenje Monarhije na (kon)federativnoj osnovi.2
Sabor se založio za pobliže neodređeno povezivanje Trojedne Kraljevine sa slovenskim područjima i Srpskom Vojvodinom, a pojavile su se i rasprave oko pitanja ingerencija bana i vojvode, te pitanje pripadnosti Srijema. Iako je ustanova viri-lista zadržana, Sabor je ukinuo staleške nejednakosti, uveo oporezivanje svih slojeva stanovništva i potvrdio Jelačićevu odredbu o ukinuću kmetskih podavanja i neograničeno pravo seljačkog raspolaganja selišnim posjedima, ali uz odštetu plemstvu i svećenstvu za ukinuta urbarijalna podavanja.
Ljudevit Gaj (1809-1872), hrvatski jezikoslovac, političar, publicist, jedan od vođa hrvatskog preporodnog pokreta.
Godine 1830. u Budimu je na njemačkom i hrvatskom jeziku tiskao Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisaha u kojoj je predložio novi pravopis koji je uz manje modifikacije pravopis suvremenog hrvatskog jezika.
Sa suradnicima je 1835. godine počeo izdavati Novine Horvatzke s književnim prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzkay Dalmatinzka, koji su postali glasilima ilirskog pokreta. Listovi su isprva izlazili na kajkavskom narječju, a od početka 1836. na štokavskom narječju i novom pravopisu.
Prvi parlament u hrvatskoj povijesti, Hrvatski sabor iz 1848. godine, bio je jednodomno predstavničko tijelo sastavljeno od 191 izabranog zastupnika (izabrani su na temelju izbornog zakona koji je u svibnju 1848. donijelo Bansko vijeće) i virilnih članova (koji su temeljem podrijetla ili službe koju su obavljali imali pravo nazočiti saborskim sjednicama).
Zasjedao je od 5. lipnja do 9. srpnja 1848. i donio je brojne zaključke i predstavke od kojih su najvažniji zaključci o ukidanju kmetstva, o prekidu državnopravnih odnosa s Ugarskom i o reformama u Vojnoj krajini.
Hrvatske zemlje 1848.
Prije zaključenja zasjedanja Sabor je izdao proglas europskim narodima pod nazivom „Manifest Naroda Hrvatsko-Slavonskoga“ u kojem je istaknuto daje osnovna težnja Hrvata biti slobodan narod u slobodnom Austrijskom Carstvu.
Zbog teških političkih i vojnih okolnosti Sabor je donio odluku o svojoj odgodi i prestao s radom 9. srpnja 1848., ali više se nikada nije ponovno sastao u istom sazivu.
Krajem srpnja 1848. obavljeni su, uz posredovanje nadvojvode Ivana, pregovori u Beču između Jelačića i predsjednika mađarske vlade Lajosa Batthyanyja. Pregovori su završili neuspješno, jer mađarska strana nije željela pristati na zajedničke poslove za cijelu Monarhiju, odnosno odustati od faktične samostalnosti svoje zemlje. Mađarima je neprihvatljiv bio i zahtjev za priznavanjem Srpske Vojvodine.
Jelačić je u ljeto 1848. učvrstio bansku vlast u istočnoj Slavoniji, osim u većem dijelu Srijema, koji je i dalje bio pod kontrolom srpskog nacionalnog pokreta.
Kralj je početkom rujna poništio manifeste, donesene početkom lipnja pod pritiskom mađarske vlade, kojima je Jelačića svrgnuo s banske časti i generala Johanna Hrabowskog imenovao kraljevskim povjerenikom za Hrvatsku i Slavoniju, te je Jelačiću vratio sve ovlasti.
Iz krugova bliskih Carskom dvoru Jelačić je primao poticaje da počne s vojnom intervencijom, čiji je osnovni cilj bio uništenje mađarske samostalnosti i obnova cjelovitosti Habsburške Monarhije.
Takva je intervencija primarno bila u interesu Bečkog dvora, ali tada su mnogi, ne samo među Hrvatima, vjerovali da se može upotrijebiti u prilog ostvarenja nacionalne ravnopravnosti i, možda, šireg federalističkog preuređenja Monarhije.
Intervenciju je podupirala i hrvatska javnost, smatrajući da će biti u interesu nemađarskih naroda. Na Jelačićev nalog podžupan Zagrebačke županije Josip Bunjevac zauzeo je krajem kolovoza 1848. Rijeku, u kojoj je do tada prevladavala promađarska orijentacija. Prije odlaska u rat Jelačić je donio uredbu o organizaciji Banskog vijeća ne kao formalne vlade, već kao upravnog organa odgovornog njemu osobno.
Vojna snaga Jelačićevih odreda bila je mala, jer se uglavnom radilo o jedinicama drugog i trećeg poziva, slabo naoružanima i opremljenima i ne baš najbolje hranjenima. Ni uz vrlo slab otpor Mađara Jelačić nije mogao prodrijeti do Pešte te je, nakon vijesti o novoj pobuni u Beču, krenuo na zapad, prema austrijskim pokrajinama.
Početkom listopada 1848. kralj je raspustio Ugarski sabor, poništio sve njegove nesankcionirane zaključke i imenovao Jelačiča kraljevskim komesarom i zapovjednikom carskih jedinica u Ugarskoj i Erdelju. No te uredbe nikada nisu provedene, jer je Ugarski sabor, iako u okrnjenom sastavu, nastavio s radom, a Jelačić je ubrzo izgubio položaj komesara i bio podčinjen austrijskim carskim generalima. Krajem listopada 1848. Jelačićevi su odredi kao dio carske vojske sudjelovali u gušenju bečke pobune. Hrvatska je javnost pobunu osudila kao dio njemačko-mađarskih „spletki“ protiv slavenskih naroda Monarhije.
Pri kraju 1848. u hrvatskoj se javnosti već počinju javljati prva upozorenja o jačanju konzervativnih snaga u Monarhiji oko Dvora, Vlade i vojnog vrha, ali većinom se zadržavao pozitivan stav prema austrijskoj vladi, a postojala je i inicijativa o slanju hrvatskih zastupnika u Austrijski parlament.
Od početka 1849. hrvatska javnost postupno prelazi u opoziciju prema austrijskoj vladi, ali zagrebački se listovi i dalje zalažu za federalizaciju Monarhije na austroslavističkim osnovama.3 U tome su posebno prednjačili listovi Slavenski Jug, Südslawische Zeitung i Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske.
Službeni organi, posebno Bansko vijeće, nisu izrijekom zagovarali austroslavizam, ali su dosljedno branili hrvatsku autonomiju.
U Hrvatskoj je oštro osuđen Oktroirani ustav od 4. ožujka 1849. i rastjerivanje Austrijskog parlamenta uz pomoć vojne sile, zbog neustavnosti i centralizatorsko-germanizatorskih tendencija koje su stajale u pozadini tih događaja. Posebno je bilo nezadovoljstva zbog zadržavanja odvojenosti Dalmacije i Vojne krajine od Provincijala i favoriziranja mađarskih konzervativaca u zauzetim krajevima Mađarske.
Oktroirani ustav proglašen je u Vojnoj krajini, ali Bansko je vijeće odbilo proglasiti ga u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji uz obrazloženje da to može učiniti samo Hrvatski sabor.
Oporbena orijentacija u tadašnjoj Hrvatskoj nije značila postojanje neke organizirane protuaustrijske skupine, iako je vjerojatno bilo pojedinaca s takvom orijentacijom. Nacionalna isključivost mađarskog pokreta onemogućavala je bilo kakvo povezivanje hrvatske i mađarske politike.
Postoje fragmentarni podaci o antiaustrijskoj aktivnosti nekih pojedinaca – poput Dragutina Kušlana, urednika Slavenskog Juga, koji je u svibnju 1849. u Beogradu razgovarao s predstavnikom mađarske vlade – ali oni nisu imali veće značenje. Hrvatska službena politika nastojala je ići srednjim putem, tj. bez direktne konfrontacije s austrijskom vladom, ali i bez namjere da dobrovoljno prihvati centralizacijsku politiku. Josip Jelačić (1801-1859), časnik u Vojnoj krajini, od ožujka 1848. hrvatski ban.
Nakon što ga je vladar imenovao zapovijedajućim generalom u Hrvatskoj i Slavoniji te Vojnoj krajini i namjesnikom u Dalmaciji i Rijeci te nakon što je osvojio Međimurje i priključio ga Hrvatskoj, pod njegovom su se vlašću, doduše privremeno, nalazile sve hrvatske zemlje.
Predstavnici Banskog vijeća i Velikog saborskog odbora u travnju 1849. predali su kralju memorandum u kojem se moli za potvrdu glavnih saborskih zaključaka o državnoj autonomiji i teritorijalnoj cjelovitosti Hrvatske. Ta akcija nije dala rezultata, osim neodređenih fraza i izraza zahvalnosti „vazda vjernom hrvatskom narodu“.
Jelačić, po nekim oskudnim podacima, nije bio protiv raspuštanja Parlamenta i Oktroiranog ustava, ali uglavnom je bio zauzet vojnim operacijama i tada se politički nije jače angažirao.
U svibnju 1849. Jelačić je, zloupotrebljavajući diktatorske ovlasti dobivene od Sabora, potpisao Privremeni zakon o tisku, usmjeren protiv „radikalnog“ pisanja dijela zagrebačkog tiska, a u srpnju 1849. naredio je Banskom vijeću da proglasi Oktroirani ustav u Hrvatskoj i Slavoniji. Njegovim proglašenjem u rujnu 1849. hrvatski je politički pokret doživio slom. Svi opozicijski listovi u hrvatskim zemljama zabranjeni su do početka 1852. godine.
Bansko vijeće, dotad de facto samostalna hrvatska vlada, u lipnju 1850. zamijenjeno je Banskom vladom, a nju je 1854. zamijenilo Carsko i kraljevsko namjesništvo. Vrhovna tijela upravne vlasti u Hrvatskoj od sredine 1850. godine bila su potpuno podređena austrijskoj vladi.
Nakon sloma Mađarske revolucije Beč je postupno nametnuo centralistički poredak s forsiranjem njemačkog jezika kao službenog. Hrvatski se sabor više nije sastao, već je kralj Franjo Josip I. naknadno sankcionirao neke njegove zaključke, koji nisu bili protivni centralističkoj politici.
Tijekom 1850-ih godina hrvatska je politička autonomija postupno nestala, zemljom su upravljali germanizatorski činovnici, ukinuta je tradicionalna županijska autonomija i uveden je njemački jezik kao službeni za sve više organe upravne i sudske vlasti.
Josip Jelačić nastavio je formalno obnašati bansku čast do smrti 1859., ali nije imao nikakve stvarne ovlasti. Zemljom su upravljali Namjesništvo i druga administrativna tijela, koja su bila neposredno odgovorna bečkim ministarstvima.
Među rijetkim dobicima bilo je imenovanje Josipa Jurja Strossmavera za đakovačko-srijemskog biskupa 1850. godine.
Bivši ilirci politički su se pasivizirali, neki su otišli u emigraciju (Eugen Kvaternik), neki su prihvatili državne službe (primjerice Ivan Mažuranić), nekima je onemogućena javna djelatnost (Dragutin Kušlan), a većina je nastavila s književnim radom (Ante Starčević, Bogoslav Šulek, Ivan Kukuljević i dr).
Bečka je vlada tokom 1850-ih provela nekoliko važnih reformi, posebno na području uređenja vlasničkih i ekonomskih odnosa, koji su bili temelj kasnijih modernizacijskih nastojanja domaće elite. No to je uvijek bilo u okviru centralističkog i germanizatorskog sustava i kao takvo podložno kritici domaće elite, čak i ako je imalo ekonomskog opravdanja.
Nikakva politička, a pogotovo opozicijska djelatnost nije bila moguća. U ovo vrijeme dolazi do prvih naglašenijih hrvatsko-srpskih sporova oko pitanja naziva štokavskog jezika i nacionalne pripadnosti stanovništva sa štokavskim govornim jezikom. Pojedini su ilirci, poput Šuleka, umjereno odgovorili na poistovjećivanje štokavaca i Srba od strane Vuka Stefanovića Karadžića, ali Ante Starčević je prvi put formulirao svoje uvjerenje da na slavenskom Jugu postoje samo dvije nacije: Hrvati i Bugari.
Zbog vanjskih neuspjeha, nagomilanih dugova i političkog nezadovoljstva iznutra apsolutistički režim vladara nije se mogao dugo održati. Pojačano Carevinsko vijeće, koje je car sazvao kao savjetodavni organ i u kojem su sudjelovali istaknuti ljudi iz pojedinih pokrajina Monarhije, izjasnilo se u ranu jesen 1860. protiv centralizma i za slobodan razvoj narodnosti na temelju povijesnih pokrajina. Posebno se istaknuo biskup Strossmayer, predstavnik Slavonije, koji je kritizirao germanizatorski poredak, predlagao široku autonomiju povijesnih zemalja i tražio priključenje Dalmacije Hrvatskoj.
Listopadskom diplomom 1860. vladar je dopustio ograničenu obnovu ustavnosti, uključujući i obnovu tradicionalnog političkog poretka u zemljama Translajtanije. To je značilo dopuštenje za saziv Ugarskog (Mađarskog), Erdeljskog i Hrvatskog sabora. Osnovna namjera Bečkog dvora bila je očuvanje centralističkog sustava uz minimum ustavnosti i na temelju postojanja jedinstvene vlade i parlamenta za cijelu Monarhiju.
Na to Mađari nisu željeli pristati, već su tražili obnovu ustavnih zakona iz 1848., tj. samostalnu mađarsku državu na temelju formalne personalne unije s austrijskim zemljama.
U veljači 1861. kralj je donio patent, koji se formalno tumačio kao razrada Listopadske diplome, ali je sadržavao znatno izraženiju centralističku orijentaciju, jer je zemaljskim parlamentima oduzimao najveći dio zakonodavne inicijative. Po njemu je predviđeno stvaranje Carevinskog vijeća (Reichsrath) kao središnjeg parlamenta za cijelu Habsburšku Monarhiju te zadržavanje velikih ovlasti vladara.
Takav organ nikada ranije nije postojao, jer je Austrijski parlament 1848-1849. okupljao samo zastupnike Cislajtanije. Iako je primarno bio usmjeren protiv državne autonomije Ugarske, i Hrvatskoj je od njega prijetila opasnost očuvanja centralističkog i germanizatorskog poretka.
Još u lipnju 1860. kralj je otpustio omraženog bana Johanna Coroninija i banom imenovao generala Josipa baruna Šokčevića. Potaknut narodnim oduševljenjem, ali i pristankom Bečke vlade,
Šokčević je od ljeta 1860. počeo s uvađanjem hrvatskog jezika u javne poslove i namještanjem domaćih ljudi u državne organe.
Šokčevićeva popularnost krajem 1860. i početkom 1861. bila je vrlo velika i oslabjet će tek u proljeće 1861., posebno zbog nepozivanja zastupnika Vojne krajine na Sabor.
Političko raspoloženje u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji neposredno nakon obnove ustavnosti bilo je izrazito promađarsko sa željom da se obnove čvrste veze između dviju država radi uspješnije obrane od bečkog centralizma. Prilikom podjele mađarske pomoći gladnim hrvatskim seljacima dolazilo je do pojava hrvatsko-mađarskog bratimljenja. No mađarska inzistiranja na obnovi zakona iz 1848. s nepriznavanjem hrvatske autonomije, oduzimanje Međimurja i hegemonistička politika prema nemađarskim narodima brzo su oslabili želju za unijom kod većeg dijela hrvatske političke elite.
Listopadsku diplomu hrvatska je javnost doživjela ne kao povratak pune ustavnosti, već samo kao prvi korak k njoj i tako će je tretirati i kasniji Sabor. Antiaustrijsko raspoloženje – iako ne sa separatističkim tendencijama – bilo je potencirano i vrlo lošim stanjem na selu, neuređenim pitanjem zadruga i vlasničkih prava, te povremenim pojavama gladi. Kmetski odnosi ukinuti su 1848., ali ostale su mnoge feudalne privilegije i nameti koji su opterećivali seljaštvo.
Početkom 1861. obnovljene su tradicionalne županije u kojima je u početku vladala velika sloboda govora. Kralj je u listopadu 1860. banu Josipu Šokčeviću uputio vlastoručno pismo u kojem je naglasio potrebu sazivanja Sabora i preporučio mu savjetovanje s uglednim osobama iz Hrvatske i Slavonije.
Šokčević je sazvao Bansku konferenciju, sastavljenu od istaknutih ljudi iz političkog, crkvenog i kulturnog života, koja je s prekidima vijećala od studenog 1860. do siječnja 1861.
Konferencija je kralju preporučila obnavljanje hrvatske državne autonomije, priključenje Dalmacije i Vojne krajine matici zemlji te uvođenje narodnog jezika u sve javne poslove.
Na prijedlog Banske konferencije izbori za Sabor 1861. obavljeni su po neznatno modificiranom izbornom redu kao i za Sabor 1848., ali u početku je isključena Vojna krajina. U Dalmaciji je još uvijek dominiralo autonomaški orijentirano slavo-dalmatsko građanstvo, koje nije željelo priključivanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji.
U Dalmaciji su 1861. provedeni izbori za poseban novoosnovani pokrajinski sabor, čija je autonomaška većina, uz neposrednu podršku Bečke vlade, odbila slanje dalmatinskih zastupnika u Hrvatski sabor. Kralj je u prvi tren zabranio izbore u Vojnoj krajini, ali na molbu Sabora i bana Šokčevića, dopustio je izbore u svibnju 1861. godine. Petrovaradinskoj pukovniji uskraćeno je sudjelovanje u radu Hrvatskog sabora, jer je bila pod zapovjedništvom vojne uprave u Temišvaru. No djelovanje zastupnika iz Vojne krajine strogo je ograničeno na rješavanje državnopravnih pitanja, sukladno stavu bečkog središta daje Vojna krajina, doduše, formalno dio Trojedne Kraljevine, ali stvarno pod neposrednim nadzorom Ministarstva rata.
Istra i Istarski sabor, također osnovan nakon obnove ustavnosti, tada su imali toliko malo veze s Hrvatskom da se sjedinjenje Istre s Hrvatskom i Slavonijom rijetko spominjalo. Poglavarstvo Rijeke, u kojoj je dominiralo talijanaško građanstvo i koje je željelo uže povezivanje s Ugarskom, odbilo je poslati zastupnike u Hrvatski sabor.
2 – Tezu da se Hrvatski sabor založio za preuređenje Monarhije na (kon)federalnoj osnovi zastupaju primjerice: Petar Korunić, Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835-1875, Zagreb 1989.; Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb 2002.; Isti: Hrvatski „deržavni sabor“ 1848: na razmeđu epoha i sukobljenih legaliteta, Hrvatski državni sabor 1848., sv. I., ur. Josip Kolanović, Zagreb 2001., 29-63.; Isti, Godina 1848. u Hrvatskoj. Središnje državne institucije u transformaciji, Zagreb 2010.; Jaroslav Šidak, Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49., Zagreb 1979.; Vlasta Švoger, Zagrebačko liberalno novinstvo 1848.-1852. i stvaranje moderne Hrvatske, Zagreb 2007.
3 – O hrvatskoj političkoj javnosti i novinskom bumu tijekom revolucionarnih godina 1848-1849. detaljnije pišu Josip Horvat, Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939, Zagreb 2003.; Tomislav Markus, Zagrebačko političko novinstvo 1848.-1850. godine, Zagrebački politički listovi ¡848.-1850. godine. Izabrani članci, Zagreb 2005., 11-64.; V. Švoger, Zagrebačko liberalno novinstvo 1848.-1852. i stvaranje moderne Hrvatske, Zagreb 2007.
Nakon imenovanja banom, uz vladarevo dopuštenje, njemački jezik zamijenio je hrvatskim u upravi, sudstvu i školstvu.
Tijekom njegova banovanja Hrvatski je sabor na zasjedanjima 1861. i 1865-1867. godine trebao urediti državnopravne odnose Trojedne Kraljevine s Ugarskom i austrijskim zemljama i donijeti brojne nove zakone koji bi zamijenili vladareve patente iz razdoblja apsolutizma.
„Ognjište“, Nakladna kuća, Zagreb, Četvrte poljanice 8
Upravitelj: Lovorka Dragun Mirković
091-33.88.434
Email: ognjiste@ognjiste.hr
(Nastavak slijedi)
(Tomislav Markus)
