Umjesto zahvale, Muslimani su proveli najbrutalniju, barbarsku agresiju na hrvatski nacionalni i katolički vjerski identitet
Grješke koje ponavlja pojedinac, još više kao nacija, dijelom su oblik samoubojstva. Kaznu koju si narod sam piše potvrđuje hrvatski hod “kao guska u magli”, prvu odlaskom u Beograd u velikosrpsko ropstvo, a drugu ponovljenu odlaskom na Referendum o neovisnosti i suverenitetu kraljevstva kraljice Katarine krajem veljače i prvog dana ožujka 1992., kada je hrvatski narod glasao za neovisnost Bosne i Hercegovine, a muslimani je pretvorili u nacionalno hrvatsko ropstvo u velikoj muslimanskoj federalnoj zajednici.
Oba ova odlaska Hrvata, prvi u Beogradske katakombe Velike Srbije, a drugi u Sarajevsku arenu Velikog Islama, bili su činovi Hrvatske dobre volje koje su kasnije platili, i plaćaju, cijenom ropstva i patnje u velikosrpskoj zajednici i u velikomuslimanskoj beha zajednici, kakvu nijedan drugi narod na toj europskoj periferiji nije prošao.
Hrvatski izlazak iz velikosrpske federalne zajednice u Beogradu trajao je gotovo sedam desetljeća uz ogromne ljudske patnje, dok hrvatski izlazak iz velikomuslimanske sarajevske federalne zajednice, zbog opsega patnje koja se povećava sa svakim korakom hrvatskog naroda, nažalost neće trajati puno kraće. A to je znak da nema apsolutno nikakve razlike između dva agresora na hrvatski narod, velikosrpskog i velikomuslimanskog, čime se uspostavlja znak jednakosti između okupatora s istoka.
Dogovor s Miloševićem
To potvrđuju i njihovi kasniji tajni pregovori u Beogradu, prvo između Alije i Miloševića, u kojima je Alija ponudio Bosnu i Hercegovinu ostatku federacije sa Srbijom, a kasnije i velikosrpski i velikomuslimanski tajni pregovori o podjeli Bosne i Hercegovine na pravoslavni i muslimanski dio.
Nakon tog muslimanskog zločina nad Hrvatima u Beogradu, uslijedio je još jedan s udarcem nožem u krvava hrvatska leđa u obrani Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije, a zatim i treća muslimanska agresija koja se nastavlja i danas protiv hrvatskog suvereniteta i ustavnosti kroz nepriznavanje rezultata referendumskog pitanja za koje su Hrvati glasali: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba Hrvata, i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”.
Hrvatsko DA bilo je ne samo za međunarodno priznanje ostatka ostataka kraljevine hrvatske kraljice Katarine, nego je to bilo i DA za prvo povijesno priznanje Muslimana kao naroda na toj europskoj periferiji. Hvala za te dvije obrane Muslimana kao povijesnih neprijatelja kršćana i križa, i naroda koji je tretiran kao turski ostatak i kao takav opasnost ne samo za te europske dijelove nego i za Europu, što su sami Muslimani do danas i potvrdili, taj isti narod kojeg su i u prošlosti Hrvati branili i obranili u njihovom identitetu, izvršio je i još uvijek vrši najbrutalniju, barbarsku agresiju na hrvatski nacionalni i katolički vjerski identitet.
Džihadisti
Uz agresiju kroz tajne razgovore diobe BiH sa Srbima u Beogradu, udarom noža u hrvatska ranjena leđa, fizička agresija, ostavljanja BiH Turcima u amanet, dovođenje najbrutalnijih džihadista iz islamskih zemalja, ubojstva bosanskih fratara, katoličke djece, stari i bolesni, stvaranje konclogora za Hrvate, časne sestre i svećenike, rušenja crkava i katoličkih grobalja, spomeniranje zločina nad hrvatskim narodom,,, tri desetljeća traje i muslimanska agresija na hrvatsku suverenost i konstitutivnost, na hrvatsku slobodu i ravnopravnost.
Više od tri desetljeća traje muslimanska agresija na Referendumsku Bosnu i Hercegovinu, koja znači i muslimanska agresija na Hrvate kao branitelje Referendumske beha zajednice suverenih i konstitutivnih Muslimana, Srba i Hrvata.
Muslimani su, i Bošnjaci kasnije, hrvatsku referendumsku pobjedu shvatili, pa i proglasili kao hrvatski poraz i svoju pobjedu u kojoj su osvojili Bosnu i Hercegovinu, i ubrzo je poveli, te gotovo i doveli do cilja, Islamska Republika Bosna i Hercegovina, po uzoru na Islamsku Republiku Iran kojemu su otvorili sva beha vrata na koja su ušli i u potpunosti na islamsko revolucionarni način joj promijenili sve segmente povijesne prepoznatljivosti.
A koliko su joj iranski islamski revolucionari, dakako uz pomoć Muslimana te kasnije Bošnjaka, i svih drugih džihadista izmijenili sliku i sadržaj, i Bosnu i Hercegovinu smatraju samo svojom kao drugom domovinom uz majčicu Tursku, vidi se i po tome da oni sami obilježavaju 1. ožujak kao dan nezavisnosti BiH.
U punom smislu osvajačko pobjedničko slavlje, potvrđujući srpsko muslimansku beogradsku diobu zemlje, i hrvatsku referendumsku pobjedu porazom.
Stoga, svaki 1. ožujak poslije 1992. pa i ovogodišnji 2026. prošao je u vjerskoj muslimansko bošnjačkoj agresiji i hrvatskoj obrani vlastitog nacionalnog i vjerskog identiteta i bosansko i hercegovačkog eurokršćanskog.
Muslimansko bošnjačko obilježavanje 1. ožujka kao dana nezavisnosti sada u svemu od Međunarodne zajednice, Irana i Turske zavisne BiH, uz to što je lažno jer nema više referendumske zajednice Muslimana, Srba i Hrvata, pa gotovo i nikakve cjelovite i održive BiH, ono je i znak hrvatskog “hoda k’o guske u maglu” i počinjenja političkog suicida koji ih je odveo u federalno ropstvo sa Muslimanima, danas s Bošnjacima.
Zastava na pola koplja
I baš zbog te trideseto godišnje činjenice hrvatski narod niti može, niti hoće, niti će bilo kada slaviti 1. ožujak Danom nezavisnosti, jer po položaju u koji su muslimanskom agresijom stjerani i s bošnjačkom još uvijek dotjerivani, na 1. ožujak do konačnog oslobađanja, trebaju svoju hrvatsku zastavu izvjesiti na pola jarbola, kao znak sužanjstva i potražnje masovnih grobnica hrvatskih žrtava muslimanske agresije.
Srbi taj dan obilježavaju danom žalosti, Hrvati danom sužanjstva i ropstva kada je vraćen turski danak u krvi, Muslimani Bošnjaci danom nepostojećeg dana, nepostojeće BiH, nepostojeće nezavisnosti, i danom postojećeg iranskog ideološkog utjecaja i vladavine iz sjene, na dan početka deeuropeizacije i radikalizacije muslimana te danom BiH u amanetu Turskoj.
Prvi ožujak 1992. godine za hrvatski narod ni po kojim znakovima nije bio datum koji dijeli njegovu stradalničku prošlost pod genocidnom turskom rukom i budućnost za koju je izašao na referendum, nego dan nastavka 529 godišnjeg oslobađanja od turskog danka u krvi, i današnjeg oslobađanja od muslimana Bošnjaka, vehabija, mudžahedina, janjičarski Ostali i Građana, koji tom hrvatskom oslobađanju najaviše kraj nacifašističkim sloganom MI ili ONI.
I stoga hrvatsko obilježavanje 1. ožujka značilo bi muslimansko bošnjačka pobjeda MI, i katoličko hrvatski poraz ONI, što i jest razlog da ga nikada, i nikako ne će, niti mogu, obilježavati.
