“Kao što su cvijetu potrebne kapi kiše i toplina sunca ad otvori svoje latice koje nas očaravaju ljepotom boja i mirisa, tako i naši štićenici mogu osjetiti ljepotu svijeta koji nas okružuje tek onoliko koliko im to mi svojim načinom i pristupom dočaramo…”
Časna sestra Emilija Iva Šimić (rođena na sv. Ivana apostola 1946. u Šujici, BiH) u djelu “Darovani osmijeh” iz 1998. odškrinula nam je svijet naše “najmanje” braće.
Pater Mijo Nikić (isusovac i psiholog rođen 1953. u Gornjem Zoviku, BiH) veli da “je ova knjiga glas onih koji ne znaju govoriti, vapaj onih koji ne mogu vikati u pomoć, a ona im je potrebnija više nego ikome drugome.”
“Čitajući ovu knjigu čitatelju postaje jasno kako osoba koja želi pomoći mentalno retardiranim osobama treba imati više motive. Da netko mogne istinski pomoći takvim osobama mora imati posve nesebičnu motivaciju… Za to treba imati poziv (ne može se taj posao platiti) – za takvo djelo treba imati puno smisla i spremnosti za žrtvu, treba imati velikodušno srce i nesebičnu ljubav koja želi služiti.”
Fra Špiro Marasović (1944.-2013.) poetski veli: “Osmijeh odgajatelja ili pedagoga zapravo je osmijeh samog Boga u čovjeku, koji je prepoznao svoju sliku u pacijentu, gdje se isto istim spoznaje. Prepoznat u drugom sliku Božju znači prepoznati u samom sebi i to se isto istim spoznaje.”
Primarijus dr. Miroslav Mrass (1929.-2019.) bio je vrlo omiljen splitski psihijatar, domoljub i zapaženi pjevač.(osnovao liječnički pjevački zbor)
On ističe č.s. Emilija uspijeva pronaći ravnotežu između onoga što je učila (tj. teorije) i prakse koja uključuje znatiželju, razmišljanje kako unaprijediti rad, kako se što više usavršiti i pronaći u sebi novi izvor za darivanje sebe.
Prividno u retardirane djece nema kontakta, nema komunikacije, pa se i ne isplati investirati jer ništa ne postižemo; ali to je samo dokaz da nismo duboko ušli u problem, da nismo unijeli dovoljno strpljenja, ustrajnosti i ljubavi u naš rad. Sestra Emilija nas je u ovoj knjizi na primjerima poučila što se sve može postići uz znanje, samoodricanje i ljubav.
Nemojmo biti samo kršteni, živimo kao kršćani. Hvala č.s. Emiliji za ljubav. (dr. Miroslav Mrass)
Sa sažaljenjem ne rješavaju se problemi
Knjiga započinje citatom Isusovim: “Koliko učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste”.
Ističe č.s. Emilija (koja je diplomirala na FF Pedagogiju) da se sažaljenjem ne rješavaju problemi, treba slabome pružiti ruku i pomoći. Pomoći da nauči sjedati, bacati loptu, prepoznati riječ, kazati dvosložnu riječ, samostalno se obući u slučaju teže zaostalih štićenika. Napuštene i nemoćne valaj naučiti samopoštovanju, ljubavi, povjerenju, socijalnim vještinama, pa i onome što č.s. Emiliji daje snagu, vjeri u dobroga Boga. U svemoćnu ljubav i praštanje. A te ljubavi i te kako treba i roditeljima djece zaostale u razvoju koji ulažu ogromne napore, često usamljeni i neshvaćeni (neki ne surađuju sa stručnim osobama, neki ne prihvaćaju hendikep djeteta, neki ga odbacuju, kao i brak. Težak stres, op. T.T.). Koliko je teško raditi sa ljudima koji su nepokretni, slabih kostiju, ili u ranama. Koliko ljubavi i strpljenja tu treba!
Č.s. Emilija o tome ne piše, ali autistična djeca znaju krivo protumačiti naše namjere i reagirati agresivno. Neki su štićenici cijeli život poput male djece, drugi pak iskazuju osobite talente, treći su malodušni, nezainteresirani i izolirani. Sustavnost i upornost u radu, rastavljanje psihomotornih postupaka na niz malih segmenata (odsječaka) koji se uvježbavaju, makar i sa malim povratnim odgovorima i uspjesima traži ipak materinski nagon. Mi muškarci smo u tome jednostavno lošiji, češće nam leže druga zanimanja, nego cjelodnevnu brigu za nemoćnu osobu npr.
“Takvu djecu treba konstantno manualno aktivirati te kreirati odgojne situacije koje potiču njihovu socijalizaciju i obrazovnu afirmaciju” sažimlje č.s. Emilija Šimić.
Jednostavne istine lako zaboravljamo i zaobilazimo i kada je riječ o zdravima:” Prva i glavna zadaća roditelja je njegovati pozitivne obiteljske odnose. Tako da svojim ponašanjem zrače kao normalni ljudi koji podržavaju, hrabre djecu i pomažu im gdje god je potrebno. Demonstracija – imitacija je način kako da roditelji stalno djeluju na svoje dijete.”
Suradnja djelatnika u Zavodu zasniva se na kolegijalnosti, iskrenosti, otvorenosti i prenošenju iskustava, a sve u interesu štićenika.
Ističe da svaki djelatnik treba poštovati znanje i dostojanstvo svakoga radnika. (Dodao bih svakoga čovjeka, tada bi svijet bio ljepši, op. T.T.).
“Uvijek se (treba) držati principa da je važan ČOVJEK, a ako tome čovjeku pristupimo s poštovanjem onda će posao imati pravu vrijednost.”
Kod osoba sa posebnim potrebama štetno je često mijenjanje učitelja, to djeluje na emotivnu sigurnost i napredak.
Iako je naglasak na radu sa štićenicima, ipak veliki dio posla odnosi se na hranjenje (neki mogu jesti samo kašicu, neki halapljivo gutaju pa se mogu zadaviti), kupanje, urednost, čistoću, davanje lijekova.
Ali uza sve to odgajanici trebaju igru, ples, osmijeh, igračku, glazbu…
Svaki posao, bio ne znam kako malen može se oplemeniti. Male pažnje i pokloni, rođendani, maškare, blagdanske proslave, ukrašavanje i darovi za Božić, priredbe. U životu se najteže podnosi osjećaj samoće i zaboravljenosti. Ponekad je teški hendikep djeteta prevelika obveza za roditelje koji rade ili su ostarili, tada je dobro radi socijalizacije postupno i povremeno dovoditi takvu djecu (ljude) u ustanove na druženje i organizirane aktivnosti.
Da osjete ljepotu svijeta
Č.s. Emilija opisala nam je vrlo slikovito primjere ljudi koji iako zaostali imaju svoju ljudskost i karakter. Znače im pažnja, slikovnice, razgovor, njega i posjeti roditelja, rodbine, volontera. Mnogi se raduju nezdravoj hrani, koju im ipak moramo ponekada dati.
“Njegovatelj je najbliži retardiranom djetetu, svaki dan s njime razgovara (razgovor srcem), njeguje ga, hrani, zna što mu treba, ispunja mu želje.
Njegovatelj je “drugi roditelj.” Najveća nagrada je povjerenje štićenika, veselje i štimung uz kazetofon (pisano 1999., op. T.T.)
Neki štićenici su blizu prosječnih sposobnosti, znaju se urediti, pjevati, crtati, “kao što su cvijetu potrebne kapi kiše i toplina sunca ad otvori svoje latice koje nas očaravaju ljepotom boja i mirisa, tako i naši štićenici mogu osjetiti ljepotu svijeta koji nas okružuje tek onoliko koliko im to mi svojim načinom i pristupom dočaramo.”
Božja ljubav stvarno treba ovom svijetu u kojem “normalni” rade ono što je teško zamisliti i nemoguće odobriti i opravdati. Budimo i mi kap dobrote u tom mozaiku svijeta, ali ne samo prema nemoćnima, djeci, biljkama i životinjama (što je često izraz razočaranja u ljude) već i prema bratu (ne)čovjeku.
Završimo s ocjenom dr. Ivana Biondića koji zaključuje da osmijeh može dati samo osoba koja je blizu Bogu, koja u čovjeku osjeti onu Božju iskru (Lux Dei). A u retardiranim osobama je ona tako duboko skrivena da ju je znanstvenim tehnikama gotovo nemoguće osvijetliti. Polazeći od toga bezrezervnoga davanja osobe koje su transcendirale pomalo bude i retardiranu osobu i pomažu joj da sabere sve svoje snage i razbiju skrame koje su okovale njenu dušu i da izađe u svijet i zaplovi prema Bogu, a ne da životari kao biljka.
Dobro je to kazano. Ali što ćemo sa ljudima koji su “normalni”, ali bez emocija, egoisti, hedonisti, neodgovorni, nezreli i bez osjećaja za ljepotu .
Njihov je svijet strašniji od mentalne retardacije. Pustinja duha.
Nalik na bijelo okrečene grobove.
