Prohodio sam Baranjom otvorena oka i radoznalih čula puna dva desetljeća i svoje dojmove sažeo sam, evo u knjigu
Vinkovčanin Mirko Hunjadi (1942. – 2017.), pjesnik i putopisac, psiholog i profesor Hrvatskog jezika (H veliko!) bio je žarko zaljubljen u Baranju, koju poznaje kao vlastiti džep; u knjizi “Baranja” (prvo izdanje 1989.) daje nam intimnu kartu te zemljice između Drave i Dunava, njena plandišta, njive, sela, zaselke, rukavce, močvare, jezera, ribnjake, ptičnjake i zvjerinjake, gatore (nisu aligatori, već kućice), surduci (usječeni prolazi, kao rovovi), vinske podrume, crkve i krčme…
I ljude, dojmljivi su portreti Baranjaca, tu se Hunjadi pokazao kao filantrop i kozmopolit, iako mu je “najlipše” kod baranjskih Hrvata starinom iz Bosne, Šokaca.
Mirko Hunjadi bio je 1968. do 1991. profesor u Belom Manastiru, da bi nakon toga u vinkovačkim medijima služio Domovini.
A što je Hunjadi htio? Najbolje je citirati ga: “U tom hiru prirode bio sam na trenutak drvo na koje je slobodno sletjela slobodna ptica. Bio sam vertikala u ravnici, stablo opaljeno gromom ljepote, gordi duh iz baranjskog krajolika. Takav uspravan, prohodio sam Baranjom otvorena oka i radoznalih čula puna dva desetljeća, i svoje dojmove sažeo sam, evo u knjigu koja je napokon u rukama čitatelja. Autora u njoj ne treba tražiti. Nastojao sam da Baranja ispiše svoju ljepotu mojom rukom.”
Dobrog je uzora našao Hunjadi u Matku Peiću (1923. – 1999.) vrsnom našem povjesničaru umjetnosti i putopiscu. U uvodu je mali i lascivni Peićev esej, čovjek klasična ukusa i lukulovska (gurmanska) nepca. Piše Peić šareno kao fazanovim perom, nabada temu kao vepar repu.
Priupitao bih Hunjadija da je živ je li poznavao rad genijalnog Mađara Bélu Hamvasa (1897. – 1968.), je li volio “Lovčeve zapise” od Ivana Turgenjeva (1818. – 1883.), koliko mu je drag bio Ante Šoljan (1932. – 1993.) i njegov “Kratki izlet” 1963., gdje opisuje tobož Istru, a puno dublje teme dira. I A. G. Matoša bi se dotakli, cvrčka na hrvatskom ognjištu.
Pustimo sada Hunjadija da pripovijeda (srcem, samo jednom u životu) o zelenom raju toliko različitom od mojeg bora i kamena, mora i zidina gdje turisti vrve kao punoglavci u baranjskoj bari.
Kraj za pjesnike
Pjesnik je on, osjeća se to u rečenici, kad “uspinjemo se na brežuljak u šarenilu jesenjih boja, po tragu vinogradarskih kola.”
“Zagledaj se u veliko kravlje oko: u njemu sja ljepota proljetnog neba.”
Poslije skoka u zeleno i sunca u čaši rizlinga, dolazimo u Muzej Josipa Majića, preparatora (ali i etnografa), prelazimo kod staroga ribara Jozsefa Faraha i učimo kako kormorani satjeruju ribu u zelene arabeske plićaka.
Hunjadi ima i slikarsko oko govoreći o Grabovačkom jezeru: “Zelena voda prima u svoju utrobu zrcalne odraze okolnih stabala, vrba i hrastova, odslikava njihove krošnje u elipsi plava ljetnog neba. Nadvijena nad vodu ova su stabla optočila dragulj vode zelenim vijencem, u kojem se gnijezde ptice, smjenjuju godišnja doba, traju i nestaju godine. U tišinu prastare zemlje talože se godovi, trula stabla tonu u mulj. Korijenje se zmijoliko spušta k vodi…, nalik golemim zmijama…, a dječaci sa pustara pretvorili su ih u svoja odskočišta za vratolomije.”
U selu Mađara Lug divi se crveno zelenim vitrajima, ornamentima viticama, lastavičjim gnijezdima, psima vižljastim, ukrasnom grmlju, kukuruzima na čardacima, čak i nerastu. Poštar Bela pokazuje mu etnografsku zbirku. U krčmi zmajevačkoj villonovski i krležijanski uz dobru kapljicu žali ostarjelu ljepotu hrastove vitrine i stola sa lavljim glavama rezbarenim.
Parkovi, šećerane, crkve i dvorci, spomenici sovjetskim borcima (teške borbe Drugoga svjetskog rata, op., T.T.) groblja njemačka, židovska, hrvatska, srpska, i u toj skitnji, lutnji (lutanje kao glazbalo!) pita se hamletovski: “Što ja to ovdje radim? Tražim li senzacije čulima, prepirem li se možda sa smrću ili historijom, gledam li vlastitoj sudbini iza posljednjeg časa? Ili sam opet slučajno u pripitomljenoj bizarnoj ljepoti? Sam. Svojom voljom. Doveden skitalačkim nagonom.
Hunjadijevo krležijansko lamentiranje nad Belim Manastirom radije ćemo preskočiti, neka bude samo ljepota. Preskačemo staroga kovača Glišu Hadnagyja i starinu Zlatarića i baranjske kajkavce i sve pernato što tamo pjeva, pijuče, kukuriče, pućka, brbori, romolji, rakolji, grakće, živka, zviždi, gače i kokodače…
U Bodorfoku piše: “Baranja je zemlja tako jaka da ti prevrelom erupcijom ljeta izazove u duši prestudenu zimu, da te prebujnim sokovima nabrecalim raslinjem prevede u trošnu, splaslu, kasnu jesen jednim jedinim primjerom; sudbinom jednog lista.”
Jelenovi koji štite svoga umornoga druga, ptičice koje se griju sa lovcima, zimski prizori lova kao na Brueghelovim (Pieter stariji, 1525? – 1569.) slikama…
Dosta, ostavimo čarima čitanja i otkrivanja ovo vrijedno Hunjadijevo štivo.
