Pod hitno treba presjeći ovaj bunjevački gordijski čvor dislociranjem hrvatskih krovnih institucija iz Subotice u Beograd i Novi Sad
Stradanje Hrvata u Vojvodini, posebno u Srijemu, počinje 1918. godine, kao i svi drugi „nesporazumi“ na relaciji Srbi-Hrvati, odnosno već kod samog stvaranja zajedničke im države u kojoj su to dva dominantna i ključna naroda.
Ulaskom srpske „oslobodilačke“ vojske u Zagreb, Rijeku i Split (Hrvatsku), Podgoricu (Crnu Goru) te Novi Sad i Suboticu (Vojvodinu) već prvih dana poslije Prvog svjetskog rata pokazala se namjera Srba da sprovedu svoju dominaciju na što većem području napuštenih teritorija od Austro-Ugarske vojske, praktično negirajući postojanje drugih naroda na tim prostorima.
U zanosu konačnog oslobađanja od Austro-Ugarskog jarma u Zagrebu, Rijeci i Splitu srpska vojska je dočekana kao oslobodilačka (iako je 18 Hrvata ubijeno na prosvjedu na Trgu bana Jelačića, poznatim kao Prosinačke žrtve), ali su Hrvati ubrzo vidjeli zabludu i do izbijanja Drugog svjetskog rata su samo sve više rasle tenzije između ova dva naroda.
U Crnoj Gori je bilo velikih sukoba i žrtava, jer su ulaskom srpske „oslobodilačke“ vojske na Velikoj narodnoj skupštini srpskog naroda u Podgorici (24.-29. studenog 1918.) donijete odluke o ukidanju državnosti Crne Gore i njenom pripajanju Kraljevini Srbiji.
U zanosu konačnog oslobađanja od Austro-Ugarskog jarma srpska vojska je i u Novom Sadu dočekana kao oslobodilačka, a u Subotici je pri njenom dolasku zavladala prava euforija zahvaljujući Bunjevcima, većinskom narodu u tom gradu, pri čemu se posebno istakao pop Blaško Rajić.
Broj Bunjevaca 1910.
Po popisu stanovništva iz 1910. godine po jezičnoj osnovi u Subotici ima 55.587 Mađara, 33.247 Bunjevaca, 3.514 Srba, 1.913 Nijemaca, 100 Slovaka, 60 Rumunja, 39 Hrvata, 7 Rusina…, a po popisu iz 1919. godine po etničkoj osniovi 65.135 stanovnika Subotice se izjašnjavaju kao Bunjevci, 19.870 kao Mađari, 8.737 kao Srbi, 4.251 kao Nijemci (Podunavske Švabe), 3.293 kao Židovi, dok je broj Hrvata neznatan!!!
Po popisu iz 2022. godine u Subotici ima 38.174 Srba, 37.200 Mađara, 10.431 Hrvat, 9.060 Bunjevaca, 3.432 Roma, 2.187 Jugoslavena, 810 Crnogoraca…
Iako ogromna većina Bunjevaca živi samo na krajnjem sjeveru Vojvodine (Subotica, Sombor) na osnovi bunjevačke euforije dolaskom srpske vojske u Suboticu, u Novom Sadu je 25. studenog 1918. godine sazvana Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slavena u Banatu, Bačkoj i Baranji na kojoj je izglasano prisajedinjenje tih prostora Kraljevini Srbiji. Na toj skupštini je bilo 757 delegata, a proporcionalno o nacionalnom izjašnjavanju stanovnika s tog prostora od Slavena je bilo 578 Srba, 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 3 Šokca, 2 Hrvata te 6 Nijemaca i 1 Mađar!
O Bunjevcima, posebno onima koji su došli u Vojvodinu prije tri vijeka, ima bezbroj pisanog materijala koji se razlikuje, ovisno od toga jesu li od srpskih, hrvatskih, bunjevačkih ili drugih autora, do kontradiktornosti, i što više čitate tu literaturu slika o Bunjevcimna je sve više zbunjujuća, ali zajedničko im je to da su, prije svih vojvođanski Bunjevci, lavirali u svom nacionalnom identitetu, vodeći isključivo računa o osobnoj koristi. Pritom su uvijek bliski vladajućim strukturma!
Ovu karakteristiku Bunjevaca najbolje, od 1918. godine do danas, koriste Srbi i najnovija podjela na Bunjevce kao poseban narod, koji niječe bilo kakvu vezu s Hrvatima (na što imaju pravo), i Bunjevce koji su u isto vrijeme i Bunjevci i Hrvati, “bunjevački Hrvati” (nepoznanica pri nacionalnom izjašnjavanju), ide najviše na štetu ovdašnjih Hrvata, jer su upravo “bunjevački Hrvati” uposleni u svim hrvatskim krovnim institucijama u Subotici te od tamo kroje sudbinu svim Hrvatima u Republici Srbiji!!!
Ti, i jedni i drugi Bunjevci (“dahrvati” i “nehrvati”), koji kroje sudbinu svim Hrvatima u Srbiji su međusobno u bliskim rođačkim i drugim vezama, a kriju se u onih danas 10.431 Hrvata u Subotici!
Tanca, tanca, ruvo, dužijanca, fanki, tarana, slama, samo dajte para nama
Tako se pravi broj “bunjevačkih Hrvata” ne može nikako ustanoviti, očito je da ih je samo nekoliko tisuća, a baš su oni, rekli smo, (kao Hrvati!) uposleni u hrvatskim krovnim institucijama u Subotici.
I koliko god je Zagreb zabunjen idejom da su u Vojvodini najveći Hrvati Bunjevci, te im šalje novac šakom i kapom, pri čemu su Hrvati, posebno u Srijemu, marginalizirani po svim pitanjima, toliko Beograd dobro zna što radi i uz Bunjevce temeljno i permanentno uništava ovdašnju hrvatsku zajednicu.
To traje od osnutka svih hrvatskih krovnih institucija u Srbiji u Subotici, a najveću ulogu u tom ima Tomislav Žigmanov te zadnjih desetak godina njegova više nego bliska suradnica, Jasna Vojnić, koji, možda i fingiranim međusobnim sukobom, danas zadaju završni udarac ovdašnjoj hrvatskoj manjinskoj zajednici!
Bunjevci u Vojvodini su hrvatski gordijski čvor koji se hitno mora presjeći dislociranjem hrvatskih krovnih institucija iz Subotice u Beograd i Novi Sad i tu treba uposliti Hrvate, jer uskoro ovdje Hrvata ne će biti!
Ceterum censeo subaticanem*esse delendam!
* “hrvatske” krovne institucije u Subotici
