Istina, postoje glasovi unutar SPC_a koji traže istinu, transparentnost i odgovornost. Ali ti glasovi često ostaju tiši od sustava koji je navikao štititi sam sebe
„Štakorski kanali SPC“ nisu samo metafora — oni su slika jednog duboko ukorijenjenog problema: šutnje, zatvorenosti i osjećaja da za neke vrijede druga pravila. To nisu nužno tajni hodnici od kamena, već nevidljive linije lojalnosti, utjecaja i zaštite koje su se godinama gradile između crkvene hijerarhije i struktura moći, nekada otvoreno, nekada prikriveno.
Najmračniji dio tih kanala vezuje se za optužbe za seksualno zlostavljanje. Kada se takve priče pojave — a pojavljivale su se — reakcije često dolaze kasno, šturo ili nikako. Umjesto jasnog presjeka i odlučne zaštite žrtava, javnost nerijetko dobiva zid šutnje. Upravo ta šutnja rađa sumnju: je li važnije očuvati ugled institucije nego zaštititi najslabije?
Problem nije samo u samim optužbama, već u načinu na koji se na njih odgovara. Kritičari ukazuju na obrazac: relativizacija, prebacivanje odgovornosti, pa čak i diskreditacija onih koji progovore. U takvom ambijentu, svaki novi slučaj — bio dokazan ili ne — dodatno urušava povjerenje. Ali „štakorski kanali“ ne završavaju tu.
Gubitak povjerenja u institucije
Kroz povijest, Srpska pravoslavna crkva je često bila u složenom odnosu s državom. Od razdoblja socijalističke Jugoslavija, gdje je balansirala između pritiska i opstanka, do suvremene Srbije, gdje se sve češće prepoznaje kao partner vlasti u oblikovanju društvenih narativa. Taj odnos nikada nije bio jednostran — ali je često bio netransparentan.
Danas kritičari govore o preplitanju interesa: politička elita dobiva moralni legitimitet, dok Crkva dobiva prostor, utjecaj i zaštitu. U takvom sustavu postavlja se pitanje — tko kontrolira koga i gdje nestaje odgovornost? Kada institucija koja bi trebala biti moralni korektiv postane dio iste strukture moći koju bi trebala preispitivati, prostor za zloupotrebe se širi.
Upravo tu se metafora „pacovskih kanala“ produbljuje. Nisu to samo putevi za skrivanje skandala, već i za cirkulaciju utjecaja — kanali kroz koje se problemi ne rješavaju, već preusmjeravaju, ublažavaju ili guraju izvan vidokruga javnosti.
To ne znači da je cijela Crkva takva, niti da unutar nje ne postoje ljudi koji se tome protive. Naprotiv — postoje glasovi koji traže istinu, transparentnost i odgovornost. Ali ti glasovi često ostaju tiši od sustava koji je navikao štititi sam sebe.
Zabrinutost zato nije samo moralna, već i društvena. Kada se izgubi povjerenje u institucije koje pretendiraju na duhovni autoritet, posljedice nisu ograničene na vjeru — one zahvaćaju čitavo društvo.
„Štakorski kanali SPC“ su, na kraju, upozorenje. Ne nužno o zavjeri, već o opasnosti zatvorenih sustava. Jer tamo gdje nema svjetla, gdje nema odgovornosti i gdje se pitanja dočekuju kao napad — uvijek postoji rizik da istina ostane zakopana.
A bez istine, nema ni povjerenja.
1 komentar
Družtvo je odavno atomizirano, ali je u njemu još uviek previše ljudi kojima nije strana međusobna izravna komunikacija.
To očito predstavlja veliku prietnju kreatorima kaosa.
Ti pritajeni kreatori kaosa su uvučeni u sve pore družtva, a time i u sve religijske zajednice.
Stožerna vježba nazvana “Covid-19”, testirala je atomiziranost, poslušnost i zaglupljenost čovječanstva.
Nažalost, izgleda mi da su uvelike dosegli ciljnu razinu svega gore navedenog, ipak očekujem da su si između ostalog “nasapunali dasku” kojom hodaju.
SPC je tek jedna od religijskih zajednica, koje pripadaju kaosu, osjeća se sigurno uvezana sa Srbijom, na koju se oslanja. Kao što napisaste, naziru se pukotine. Sporo napredovanje će biti nastavljeno, a pukotine sve veće i veće, dok se ne razpadne.
I kako to biva “ordo ab kaos”, ostaje nam nadati se, da ćemo mi ili naši potomci biti na razini zadatka, jer da bi zavladao red za duže vrieme, temeljito treba Zemlju očistiti od kreatora kaosa i, po mogućnosti svih njihovih prikrivenih (pa i iz interesa) saveznika. Samo to može pomoći da se gospodari kaosa na neko (nadam se duže) vrieme povuku i nestanu s pozicija moći.
Bez moralnosti nema religijskih zajednica, nema država, nema obitelji, nema čovjeka. Zato će nam zbivanja u SPC-u pokazati budućnost.
Komentari nisu aktivni.