Za kršćane osobito taj trenutak je bio vrhunac. Slobodni smo!, uzviknuo je starac
Sitna i žilava mudra sredovječna ženica Mary Edith Durham (1863.-1944.) napisala je divnu knjigu “Planine Albanije” (1909.). Albanski narod nazivao ju je kraljicom albanskih planina. Zahvaljujem Ljiljani Llilli Koci (Zemun, 1967.), hrvatskoj pjesnikinji, fotografkinji, slikarici, kiparici i spisateljici što je ovo divno djelo prevela na hrvatski jezik, i izdala u Sisku lj.g. 2025.
Durham je bila etnografkinja, antropologinja, spisateljica i sjajan ilustrator za prirodne znanosti.
Krenuli smo uskom sjenovitom stazom…, bogatom velikim grozdovima divlje ljubičaste klematise. Zeleni i čelično plavi vilini konjici bljeskali su na suncu, a nebrojeni veliki skakavci, a nebrojeni veliki skakavci sa crvenim krilima plesali su u zanosnom kolu uz oštro zujanje. Činilo se da je priroda puna radosti života. Durham opisuje kukuruzišta, smokve, maslinike te najbolje vinogradarsko područje u zemlji, ali poharano filokserom.
Pleme Dushmani ima tetovirane male križeve, rekli su joj da ukoliko umru negdje van plemena to imaju da bi bili sahranjeni kao kršćani. (ipak vjerujem da je to zbog zaštite od uroka, op. T.T.)
Na grobovima imaju urezane pretkršćanske uzorke, često mjesec, ali i sunce i dr.
“Proveli smo pravi albanski dan rekao je padre (pater) iz Toplane.
Duhan, rakia, pushke, dashtnia (zadnja riječ znači ljubav, u Gega narječju) Predložila sam da dashtnia dođe prva, jer “maxima est caritas”.
Ali rekli su: “Ne u Albaniji.”
Dolazak Ustava 2. kolovoza 1908. Albanci su burno i radosno proslavili.
“Za kršćane osobito taj trenutak je bio vrhunac. Slobodni smo”. Slobodni smo! uzviknuo je starac. Cijeli život sam čekao ovaj trenutak. Sad, hvala Bogu mogu mirno umrijeti!
Dogodilo se nemoguće. Svanuo je dan Albanije. Stoljećima potisnute emocije napokon su eksplodirale, i narod je poput djeteta bio zahvaćen bujicom radosti i nade. Postoji samo jedan način na koji se može izraziti radost: pucanjem iz strjeljiva. Svatko je imao oružje i svatko je pucao. Blještava bijela odjeća od pamuka i crveni fesovi muslimana, narančasti zidovi vojarni, grimizne turske zastave, dva orkestra koji su istodobno svirali različite melodije, vrišteća svirala i udarci bubnjeva četvorice crnih Cigana, oblaci dima i iskre od lošeg baruta, te teško vedro plavo nebo iznad svega spojili su se u jedan veličanstven i nezaboravan prizor.”
Izbio je smiješan nesporazum kada su gorštaci povjerovali da je gospođica Durham postigla smjenu upravnika (valije), neki su vjerovali da je pomogla i oko donošenja Ustava i bili spremni zakleti se i engleskome kralju na vjernost. Postala je neobično popularna zahvaljujući iluzijama naroda. Plesala je ispred Crkve divlji albanski ples i nadvikivala se sa starcem u grimiznom džamadanu koji je mahao mačem; pucajući oboje iz revolvera. Svećenici su se grohotom smijali.
Uzaludno je pokušavala skrenuti pažnju dobrotvornim organizacijama u Engleskoj na žalosno stanje nekih albanskih sela. Novine koje su uvijek imale prostora za patnje pravoslavnih u Makedoniji, nisu imali ni kutak za ove. (katoličke Albance)
Zgodan je opis Srbina kočijaša na Kosovu – “teškog zdepastog tipa s vrlo širokom glavom, kakva se sreće u Bosni, ali nikad u planinama visoke Albanije…” Nije mijenjao pridjeve već je govorio dobro, mnogo dobro, podobro, kao što čine Slaveni u Makedoniji.”
U srpskom manastiru Devič upoznaje visokog i svjetloputog, te zgodnog (!) svećenika koji je od roditelja Albanaca. Obrnuto, jedan od najpatriotskijih albanskih katoličkih svećenika u Đakovici je rodom Srbin. (možda se radi o zabuni, možda je čovjek Janjevac ili Letničanin, op. T.T.)
“Bazar u Prizrenu je spektakularan, zlatovez ne može se nadmašiti nigdje, krojačke trgovine su pravi vatromet boja i uzoraka. Rezbareni okviri od orahovine, ukrašeni srebrom, bili su najfiniji koje sam ikad vidjela.”
Jatagani (sabljasti noževi) i puške dostojni su vilinskih prinčeva.
Durham tvrdi da je bosanski nakit većinom albanskih majstora izrada.
“Šetala sam dugim drvenim tunelima bazarskih ulica, mračnim i obojenim bogatim sjenama, ispunjenim sjajnom robom. Kod travara bile su hrpe korijena encijana i perunike, crni orasi za bojenje kose kršćana i drvo crvenike za muslimane, kana za dlanove i nokte. Bile su tu i trikutaste amajlije zašivene u baršun, nizovi osušenih bamija (jestiva biljka iz roda sljezova) za kuhanje, džemadani bogato izvezeni narančastim svilenim koncem, konjska oprema sa crvenim resama, šarene bisage. Na velikim otvorenim prostorima, okupanim zlatnom svjetlošću, nalazile su se hrpe grožđa, bresaka, lubenica, bundeva, tikvi, gomile crvenih i narančastih rajčica, sjajnih paprika u žutoj, zelenoj i crvenoj boji, tamnoljubičastih patlidžana, dugačkih zelenih bamija, kupusa, salata i graha, sve u izobilju kao iz arapske 1001. noći. Osjetila sam kako me Istok zove, dok sam razmišljala o velikim silama koje su poput zvijeri vrebateljica čučale na granici, spremne da unište ovaj svijet…”
(Svršetak)
