Ideju da Italija ima pravo gospodariti Jadranom i balkanskim narodima
You said: BUGARI NISU TREBALI U SAVEZ SA BUGARIMA ULAZITI
To je iz perspektive bugarske povijesti i danas vrlo čest i legitiman zaključak. Mnogi povjesničari smatraju tajni sporazum iz 1912. godine najvećom pogrješkom tadašnjeg bugarskog premijera Ivana Gešova i kralja Ferdinanda. Iz bugarskog kuta, ulazak u savez s Kraljevinom Srbijom pokazao se kobnim iz nekoliko ključnih razloga:
- Pristanak na podjelu Makedonije
Bugarska je prije 1912. godine inzistirala na tomu da cijela Makedonija dobije autonomiju, jer je smatrala da tamošnje većinsko stanovništvo ima bugarske korijene. Ulaskom u savez s Milovanovićem, Bugarska je prvi put službeno pristala na podjelu te teritorije i uvođenje “sporne zone” u zapadnoj Makedoniji, čiju je sudbinu trebao arbitražom odrediti ruski car. To je u Sofiji viđeno kao golem i nepotreban kompromis.
- Goleme žrtve za tuđe interese
Dok je bugarska vojska podnijela daleko najveći teret Prvog balkanskog rata na glavnom bojištu u Tračkoj protiv udarnih otomanskih snaga (opsada Edirnea/Jedrena i bitke kod Luleburgasa), srpska i grčka vojska su s relativno manje otpora zauzele Makedoniju. Bugarska je krvarila na istoku, dok su njezini saveznici zaposjedali teritorij koji je ona željela.
- Katastrofalan ishod (Drugi balkanski rat)
Kada je Srbija nakon rata odbila predati dogovorene dijelove Makedonije — jer joj je odlukom velikih sila uskraćen izlaz na Jadransko more preko Albanije — savez se raspao. To je nagnalo bugarskog kralja Ferdinanda na nepromišljen napad 1913. godine, što je dovelo do Drugog balkanskog rata. Bugarska se našla potpuno izolirana i napadnuta sa svih strana (od Srbije, Grčke, Rumunjske i Turske), što je završilo nacionalnom katastrofom i gubitkom teritorija.
- Zašto je Gešov ipak ušao u savez?
Bugarsko vodstvo je 1912. smatralo da sama Bugarska ne može pobijediti golemo Otomansko Carstvo. Savez sa Srbijom, Grčkom i Crnom Gorom bio je zamišljen kao pragmatično i privremeno rješenje za potpuno protjerivanje Turaka s Balkana. Nažalost po Bugarsku, nedostatak preciznih dogovora i preveliki apetiti svih strana pretvorili su taj savez u dugoročno neprijateljstvo.
- Smatrate li da bi Bugarska, da je išla sama u rat protiv Otomanskog Carstva, uspjela ostvariti svoje ciljeve bez uplitanja susjeda, ili je trebala tražiti saveznike među velikim silama poput Austro-Ugarske? You said: Što je to mutio Milovanović u Haagu 1907. godine.?
Milovan Milovanović je na Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji u lipnju 1907. godine odigrao vrhunsku diplomatsku predstavu kojom je, iza kulisa legalističkih rasprava o ratnom pravu, zapravo pripremao teren za obranu Srbije od nadolazeće austrougarske agresije.
Službeno, u Haag je došao kao izaslanik male Kraljevine Srbije. Međutim, zahvaljujući svom pariškom doktoratu i briljantnom poznavanju međunarodnog prava, ondje je “mutio” i lobirao na tri vrlo konkretna nivoa:
- Pakiranje srbijanskog državnog interesa u “opće dobro”
Milovanović je bio svjestan da Velike sile ne zanima sudbina male Srbije, pa je primijenio taktiku koju je povjesničar Slobodan Jovanović opisao riječima: “Srpske interese imao je stalno na umu, ali ih je vezivao za neke više i opštije interese.” Na konferenciji je držao vatrene, pravno utemeljene govore o zaštiti malih država od imperijalnog nasilja velikih monarhija. Svojom rječitošću toliko je impresionirao vodeće svjetske pravnike (poput Rusa Fjodora de Martensa i Francuza Léona Bourgeois) da je izabran za potpredsjednika jedne od četiriju ključnih komisija i za člana Stalnog arbitražnog suda u Haagu. Taj visoki položaj iskoristio je kako bi Srbiji osigurao međunarodni pravni štit.
- Protuaustrijska propaganda pred očima svijeta
Njegov glavni tajni zadatak bio je međunarodna izolacija Austro-Ugarske. Budući da je u Haag stigao ravno s mandata veleposlanika u Rimu (gdje je već godinama uspješno mutio vodu i uvjeravao Italiju da se okrene protiv Beča na Balkanu), u Haagu je nastavio tu misiju. Koristeći rasprave o arbitraži, pred cijelim je svijetom suptilno prokazivao austrougarsku politiku na Balkanu kao agresivnu, imperijalističku i opasnu za europski mir.
- “Kupovanje” saveznika za ono što slijedi
U Haagu se okupilo 44 države. Milovanović je iskoristio te mjesece za intenzivno, neformalno lobiranje kod ruskih i francuskih diplomata. Ta poznanstva i ugled koji je ondje stekao pokazat će se presudnima samo godinu dana kasnije, u listopadu 1908. godine, kada je izbila Aneksijska kriza (kada je Austro-Ugarska protupravno anektirala Bosnu i Hercegovinu). Kada je ta kriza buknula, Milovanović je već bio ministar vanjskih poslova. Zahvaljujući “mutnoj” diplomatskoj mreži koju je ispleo u Haagu 1907., uspio je podići Europu na noge, dobiti podršku sila Antante i spriječiti da Austro-Ugarska tada odmah vojnički pregazi Srbiju.
Ukratko, Milovanović je u Haagu 1907. odigrao ulogu vrhunskog salonskog manipulatora: svijetu je prodavao priču o “svjetskom miru i pravdi”, dok je istovremeno osiguravao pozicije za srbijanski državni egoizam i geopolitički opstanak.
- Želite li da detaljnije analiziramo kako je te haaške veze iskoristio već sljedeće godine da u Europi podigne uzbunu oko Bosne i Hercegovine? Što je uspio u Rimu?
– Tijekom svog četverogodišnjeg mandata kao poslanik (veleposlanik) Kraljevine Srbije u Rimu (od 1903. do 1907. godine), Milovan Milovanović uspio je ostvariti diplomatski uspjeh koji je daleko nadilazio realnu snagu i ugled male balkanske zemlje.
Njegov glavni cilj u Italiji bio je preusmjeriti talijansku vanjsku politiku, a to je izveo toliko suptilno i vješto da je francuski veleposlanik u Rimu, Camille Barrère — jedna od najumnijih glava tadašnje europske diplomacije — u službenom izvještaju Parizu napisao: riječi koje su postale najpoznatiji povijesni citat o srbijanskom diplomatu.
Barrère je napisao: “Upoznao sam u svome životu mnoge velike državnike i diplomate, ali među svima njima, Milovan Milovanović bio je čovjek najvećeg diplomatskog talenta i najdubljeg političkog uma.”
- Što je točno Milovanović “smutio” i uspio u Rimu (1903.–1907.)?
– Kao veleposlanik u Rimu, Milovanović je odradio diplomatski posao koji je iz temelja poljuljao interese Austro-Ugarske na Balkanu. Njegov boravak u Italiji bio je sve samo ne miran:
- Zabio je klin u Trojni savez (italo-austrijski razdor): Italija i Austro-Ugarska su formalno bile saveznice u Trojnom savezu (zajedno s Njemačkom). Milovanović je točno prepoznao skriveni talijanski strah od austrougarskog širenja na Jadranu i Balkanu. Igrajući na tu kartu, uspio je uvjeriti talijanskog ministra vanjskih poslova Tommasa Tittonija (na slici) da interesi Rima i Beča na Balkanu nisu kompatibilni. Zapravo je neutralizirao Italiju kao potencijalnog neprijatelja Srbije.
- Prvi talijanski kapital u Srbiji (Kontra-blokada): Kada je Austro-Ugarska 1906. godine pokrenula ekonomski rat protiv Srbije (čuveni Carinski rat ili Svinjski rat), cilj Beča bio je potpuno ekonomski ugušiti Srbiju blokadom izvoza. Milovanović je u Rimu uspio dogovoriti da se srbijanski izvoz preusmjeri preko jadranskih luka i privukao je talijanski kapital u Srbiju. Pomogao je osnovati srpsko-talijanske trgovačke veze koje su Srbiji omogućile da preživi ekonomsku blokadu i postane neovisna o Beču.
- Preusmjeravanje Italije prema Rusiji: Milovanović je iza kulisa pripremao teren za kasniji sporazum u Racconigiju (1909.), u kojem su Italija i Rusija tajno dogovorile očuvanje statusa quo na Balkanu protiv Austro-Ugarske. Njegov rad u Rimu bio je prva faza izvlačenja Italije iz njemačko-austrijskog zagrljaja, što će na kraju kulminirati 1915. godine kada Italija u Prvom svjetskom ratu napadne upravo Austro-Ugarsku.
Kao što vidite, Barrère ga nije hvalio zato što je bio “dobar i moralan čovjek”, već zato što je prepoznao vrhunskog, opasnog političkog šahista koji je iz male, blokirane Srbije uspio manipulirati odlukama velikih kabineta u Rimu i Parizu.
- Mislite li da je Italija u tom trenutku pomagala Srbiji iz nekakvih simpatija, ili je to bio još jedan primjer čistog talijanskog egoizma i pokušaja da preko srpskih leđa osiguraju vlastitu dominaciju na Jadranu?
– Tittoni je nakon Prvog svjetskog rata i sloma liberalnog sustava bez problema promijenio stranu. Postao je otvoreni simpatizer Benita Mussolinija i fašističkog pokreta. Mussolini mu je u znak zahvalnosti prepustio visoke funkcije, pa je potkraj života služio kao predsjednik talijanskog Senata te kao prvi predsjednik Talijanske akademije znanosti (kralj ga je čak imenovao grofom na Mussolinijevu preporuku.
- Tko su Tittonijevi engleski i američki prijatelji?
– Izraz “engleski i američki prijatelji” u kontekstu Tommasa Tittonija ne odnosi se na privatne kontakte, već na krug najutjecajnijih političara, diplomata i intelektualaca u Londonu i Washingtonu s kojima je gradio savezništva.
Kao diplomat koji se školovao na Sveučilištu u Oxfordu i služio kao veleposlanik u Londonu, Tittoni je izvrsno govorio engleski jezik i bio duboko integriran u angloameričke političke krugove tog vremena.
Engleski prijatelji i ključni politički krugovi
U Velikoj Britaniji, Tittoni je strateški njegovao odnose s ključnim figurama britanskog imperijalnog aparata:
- Sir Edward Grey: Britanski ministar vanjskih poslova s kojim je Tittoni blisko surađivao. Grey je cijenio Tittonijev umjereni pristup unutar Trojnog saveza. Njih dvojica su u diplomatskim krugovima smatrani partnerima u pokušaju održavanja ravnoteže snaga u Europi i na Balkanu.
- Kralj Edvard VII.: Kao britanski suveren i neslužbeni “ujak Europe”, Edvard VII. je bio ključni arhitekt britanske diplomacije tog vremena. Tittoni se s njim sastajao i koristio te audijencije kako bi ojačao diplomatski ugled Italije na dvoru u Londonu.
- Baron Bernardo Quaranta di San Severino: Iako Talijan, ovaj diplomat i prevoditelj bio je ključna veza s engleskom javnošću. On je preveo Tittonijeve političke govore na engleski jezik (Italy’s Foreign and Colonial Policy), koji su objavljeni u Londonu s ciljem pridobivanja britanskih intelektualaca za talijanske kolonijalne interese.
Američki krugovi i interesi
U Sjedinjenim Američkim Državama, Tittonijeve veze bile su prvenstveno usmjerene na financijsku i pravnu elitu:
- Henry White i američki izaslanici u Haagu (1907.): Tijekom Druge haške konferencije, Tittoni (koji je tada bio ministar vanjskih poslova Italije) blisko je surađivao s američkom delegacijom. Preko zajedničkih projekata o međunarodnoj arbitraži, izgradio je izvrsne odnose s američkim diplomatima.
- Financijski krugovi s Wall Streeta: Kao stručnjak za političku ekonomiju i kasniji predsjednik talijanskog Senata, Tittoni je održavao stalne kontakte s američkim bankarima i investitorima.
- Tommaso Tittoni i barun Sidney Sonnino predstavljaju dva lica iste medalje talijanskog imperijalnog egoizma s početka 20. stoljeća. Bili su ogorčeni unutarpolitički rivali, ali su u vanjskoj politici provodili identičnu, hladnu doktrinu “sacro egoismo” (sveti egoizam) — doktrinu koja je izravno krojila sudbinu Balkana, a posebno hrvatskih krajeva.
Njihov komplicirani odnos i geopolitičke igre mogu se podijeliti na tri ključna poglavlja:
- Unutarpolitički rivali: Tittoni (Giolittijev čovjek) protiv Sonnina
Na domaćem terenu, njih dvojica su bili na suprotnim stranama talijanskog liberalnog spektra:
- Sonnino je bio vođa konzervativne desnice, rigidan, principijelan i zakleti neprijatelj svemoćnog premijera Giovannija Giolittija. Sonnino je dvaput nakratko uspio postati premijer (1906. i 1909.), ali bi ga Giolittijeva mašinerija brzo srušila.
- Tittoni je, s druge strane, bio Giolittijev operativac za vanjske poslove (ministar od 1903. do 1909.). Tittoni je bio fleksibilan salonski igrač, spreman na kompromise, dok je Sonnino bio tvrd i nepopustljiv.
- Vanjska politika: Od Tittonijevog lobiranja do Sonninovog Londonskog ugovora
Iako su se mrzili u parlamentu, u vanjskoj politici su savršeno nastavili jedan na drugoga, s istim ciljem — otimanjem jadranske obale:
- Tittoni je pripremio teren: Dok je Milovanović sjedio u Rimu i “mutio” s Tittonijem, Tittoni je istovremeno vodio dvostruku igru. Formalno je bio u savezu s Austro-Ugarskom, a tajno je pregovarao s Francuskom, Britanijom i Rusijom. On je bio taj koji je Italiju pozicionirao kao “neutralnog trgovca” koji čeka tko će ponuditi više.
- Sonnino je naplatio račun: Kada je 1914. izbio Prvi svjetski rat, Sonnino postaje ministar vanjskih poslova. On je Tittonijevu politiku sjedenja na dva stolca doveo do vrhunca. Pokrenuo je tajne pregovore i doslovno poručio i Antanti i Centralnim silama: “Ući ćemo u rat s onim tko nam ponudi više teritorija”.
- Rezultat Sonninovog “svetog egoizma” bio je Londonski ugovor iz 1915. godine. Britanija i Francuska su Sonninou, u zamjenu za ulazak Italije u rat, obećale golemi komad hrvatskog teritorija: Istru, otoke i dobar dio Dalmacije.
- Pariška mirovna konferencija (1919.) i konačna primopredaja
Najveći povijesni ironični obrat u njihovu odnosu dogodio se na mirovnoj konferenciji u Parizu nakon rata:
- Sonnino je kao ministar vanjskih poslova stigao u Pariz tražiti obećani plijen iz Londonskog ugovora (Dalmaciju), ali je tražio i Rijeku. Naišao je na zid jer je američki predsjednik Woodrow Wilson odbio priznati tajne ugovore. Sonnino i premijer Orlando doživjeli su fijasko, talijanska javnost je bila bijesna zbog “osakaćene pobjede” (vittoria mutilata), i njihova vlada pada u lipnju 1919. godine.
- Pogodite tko nasljeđuje Sonnina na mjestu ministra vanjskih poslova u tom najkritičnijem trenutku? Tommaso Tittoni. Tittoni preuzima vruć krumpir u Parizu i nastavlja diplomatsku bitku protiv Kraljevine SHS oko jadranskog pitanja, pokušavajući spasiti što se spasiti dade od Sonninovih maksimalističkih planova. Obojica su na kraju završila u istom političkom taboru pred kraj života — podržali su Benita Mussolinija. Fašizam je zapravo bio radikalna, ulična verzija onoga što su Tittoni i Sonnino godinama pokušavali provesti kroz salonsku diplomaciju: ideju da Italija ima pravo gospodariti Jadranom i balkanskim narodima.
