Kada orjunaš Visković kaže da su Galićevi memoari važni za “aktere hrvatske, jugoslavenske i svjetske političke i kulturne povijesti”, to znači da su njegovi memoari namijenjeni “zajedničkoj povijesti”
“Uopće me ne čudi što HTV, ovakav kakav je danas, nije pozvao svog ponajboljeg ravnatelja od stvaranja Hrvatske. Vjerojatno je netko zaključio da Plenković Galića ne voli (a HDZ-ov vrh sve zna). Inače, proteklih godinu dana sam, na Mirkovu molbu, kao iskusan urednik, čitao poglavlje po poglavlje rukopisa njegovih memoara i slao mu primjedbe, sada je knjiga pripremljena za tisak, a ja ću napisati pogovor. S ponosom, jer ti memoari idu u sam vrh hrvatske memoaristike. Vrhunski pisani, govore o nizu važnih aktera hrvatske, jugoslavenske i svjetske političke i kulturne povijesti. Galić je čovjek izuzetne kulture i bogatog iskustva, nije unatoč zreloj dobi, izgubio memoriju, ni vještinu pisanja. Vidjet ćete kad se objavi, bit će to veliki kulturni događaj”, piše Velimir Visković.
Hrpa nebuloza koje unose konfuziju u pisanju povijesti. Glede one “Povijest piše pobjednik” i one “Povijest pripada povjesničarima”. Po svemu sudeći, kad su memoari Mirka Galića toliko važni, kad su to memoari o nizu “važnih aktera hrvatske, jugoslavenske i svjetske političke i kulturne povijesti”, onda je to hrvatska, srpska i muslimanska povijest. Onda je Mirko Galić taj “pobjednik koji piše povijest”, uz pomoć Velimira Viskovića.
I bez čitanja te knjige, može se pretpostaviti tko su to ti “važni akteri” i što pišu. Koga, što hvale i kritiziraju. Uz snažnu sugestiju kako je to “prava istina” jer su ti “važni akteri” – jednostavno nepristrani autoriteti. Pogotovo, oni “svjetski važni autoriteti”. Što je vrlo problematično. Kad se ti “važni akteri svjetske politike i kulture” Hrvatima nameću, kao neki… turisti, kao neke dobričine.
Narod zna
A narod zna da svaka država (osim Hrvatske) šalje svoje profesionalce u ratno područje. Narod zna da su ti “važni akteri”, ustvari – psi rata. Narod zna a je Hrvatska bila “nepoželjno dijete” kao nova u UN-u. I logika govori kako ti “važni faktori, mogu biti, samo oni koji su ometali međunarodno priznanje Hrvatske. A s obzirom da nije bilo osude granatiranja Vukovarske bolnice, znamo kakav je odnos tih “važnih aktera” bio prema granatiranju Vukovarske bolnice. A je li Mirko Galić tim “važnim akterima svjetske politike” sugerirao osudu granatiranja Vukovarske bolnice? A tko su ti hrvatski “važni akteri”? Zaštićeni svjedoci protiv Herceg Bosne u Den Haagu? Hrvati iz dokumenata WikiLeaksa, koje objavljuje Hrvatski tjednik? Carlini “pokvareni kurvini sinovi”? (Carla del Ponte: Srbi su kurvini sinovi, a Hrvati pokvareni kurvini sinovi”). Sigurno zato, što su Srbi branili Miloševića, a Hrvati optuživali Tuđmana. Koliko su Srbi branili Miloševića, toliko su Hrvati optuživali Tuđmana?
Najgori su “važni akteri”
Zaključno, s obzirom na to, koliko je trebalo biti proliveno hrvatske krvi, koliko je granata trebalo biti bačeno na hrvatske gradove, da bi se došlo do međunarodnog priznanja Hrvatske i da nije bilo osude granatiranja Vukovarske bolnice, možemo pretpostaviti o komu i čemu se radi.
Tu ti “važni akteri”, sigurno ne spominju predaju hrvatskog oružja Teritorijalne Obrane Srbiji, embargo na uvoz oružja Hrvatskoj, razbijanje antisrpske koalicije – Alija Izetbegović: To nije naš rat”, i izlazak golorukih Hrvata pred tenkove na Kupresu.
Tu se danas ne može ništa otkriti što je bilo tajno, što je pomagalo Hrvatskoj, a da narod to nije znao. Narod pamti Island, Litvu Vatikan… koji su prvi priznali Hrvatsku. Pa pamti Aloisa Mocka, Hansa Dietricha Genschera, koji su bili na strani pravde. Drugi nitko, od tih “važnih aktera”.
Dakle, sve što je bilo pozitivno u obrani Hrvatske, to je bilo – javno. Jer se dogodilo. A memoari “važnih faktora”? Potvrda ili suprotnost tih događaja? Potvrda pravedne borbe protiv srpskog genocida ili ometanje te pravedne borbe protiv srpskog genocida nad Hrvatima? Ako je Hrvatska bila “nepoželjno dijete” prije 35 godina, to je i danas.
