»Woke« ideolozi provode ideološku indoktrinaciju, zalažu se za obrazovni sustav podržan korporativnom politikom protiv Boga, obitelji, braka i prirodnih zakona
- Kad već ne mogu Hrvati napraviti film o koljaču Hrvata Josipu Brozu zvanomu Tito, to su ovih dana napravili Bugari. Bugarska novinska agencija BGNES snimila je i objavila dokumentarni film pod naslovom »Tito: Koljač XX. stoljeća« (Tito: The Butcher of the 20th Century), koji je prije neki dan premijerno prikazan (https://www.bgnes.bg/filmat-tito-palachat-na-hh-vek-razbiva-mitat-za-yugoslaviq). Film je uglavnom jedinstven ne samo za Bugarsku, već i za cijeli svijet, jer govori istinu o Jugoslaviji kroz dokaze na različitim jezicima. Desetljećima nakon smrti jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tite, svijet nastavlja živjeti sa zabludom da je komunizam u Jugoslaviji imao ljudsko lice. Novi dokumentarac BGNES-a, Tito: Koljač dvadesetog stoljeća, razbija ovaj mit. Autori su kroz intervjue s povjesničarima, publicistima, istraživačima i izravnim svjedocima iz Slovenije, Hrvatske, Makedonije i Srbije, otkrili povijest masovnih ubojstava, političkih progona, logora i aktivnosti jugoslavenskih tajnih službi.
Krvožedni diktator koji je ubio stotine tisuća ljudi
- Posebna pozornost u filmu posvećena je masovnim grobnicama u Sloveniji, u kojima su pronađeni ostaci desetaka tisuća ljudi, uglavnom Hrvata, koje je pobio režim jugoslavenskog diktatora Tite. Film prikazuje jedinstvene arhivske snimke koje su zabilježile trenutak kada su neki od grobova otkriveni. Nijedan gledatelj ne može ostati ravnodušan prema onomu što vidi. Snimka će po svoj prilici poništiti pojmove mnogih gledatelja o Titi i Jugoslaviji. “Tito: Koljač dvadesetog stoljeća” nije samo povijesna priča. To je pokušaj da se čuju glasovi zaboravljenih žrtava i da se postave pitanja sjećanja, istine i odgovornosti. Film pokazuje kako desetljeća nakon raspada Jugoslavije mnogi arhivi ostaju zatvoreni, a društva na Balkanu, i zapadnije od Drine, i dalje raspravljaju o nasljeđu režima. Film je uglavnom jedinstven ne samo za Bugarsku, već i za cijeli svijet, jer govori istinu o propaloj masonskoj, komunističkoj Jugoslaviji kroz dokaze na različitim jezicima. Produkcija predstavlja ozbiljan izazov za propagandu “velikog vođe Tita” i kroz činjenice koje pokazuje kako je krvožedni diktator ubio stotine tisuća ljudi i gotovo četiri desetljeća terorizirao narode Jugoslavije.
Večernji list protiv hrvatskoga jezika
- Već podulje vrijeme pišem da je hrvatski Večernji list od hrvatskoga postao srpski medij i to se svakim danom potvrđuje. Dana 29. svibnja 2026. Hina je objavila vijest autora Mate Kovačevića koja glasi: »Objavljen hrvatski prijevod Voltaireova “Ogleda o epskoj poeziji” ZAGREB, 29. svibnja 2026. (Hina) – Prvi hrvatski prijevod knjige francuskoga književnika i filozofa Voltairea (François Marie Arouet) “Ogled o epskoj poeziji”, tri stoljeća od nastanka djela (1726. – 2026.), objavila je Hrvatska sveučilišna naklada (HSN)…« (https://www.hina.hr/vijest/12369880). Istoga dana, točno sat kasnije, Večernji list prenio je tu Hininu vijest ali je promijenio naslov, koji u njegovoj ili njihovoj preradbi ovako glasi: »Po prvi put na našem jeziku: Tristo godina nakon nastanka u Hrvatskoj objavljen Voltaireov ‘Ogled o epskoj poeziji’« (https://www.vecernji.hr/kultura/po-prvi-put-na-nasem-jeziku-tristo-godina-nakon-nastanka-u-hrvatskoj-objavljen-voltaireov-ogled-o-epskoj-poeziji-1964324). I sada to više nije objavljen »hrvatski prijevod Voltaireova “Ogleda o epskoj poeziji”«, kako je napisao Mate Kovačević u Hini, nego »Po prvi put na našem jeziku…«. A “naš jezik” znamo što je, »srpskohrvatski”, »srpsko-hrvatski«… Jer je »naš«! Jezik Snježane Kordić i njoj sličnih jugonostalgičara.
Sikh sa shakratom
- Koncem prošle godine – u noći s 3. na 4. prosinca – na jugu Engleske, u Portswoodu, dijelu lučkoga grada Southamptona, 23-godišnji Sikh Vickrum Digwa tradicionalnim nožem shakrat (kirpan), kojega Sikhi uvijek nose sa sobom, ubio je 18-godišnjega studenta Henryja Nowaka. O tom strašnom zločinu s fatalnim posljedicama u ovom broju opširno piše suradnica Rodjena Marija Kuhar. To je još jedan primjer kako je po Europu pogubna migrantska propala globalizacijska politika “otvorenih vrata” i ne samo Angele Merkel. Posebice kada znamo da je policajac vjerovao koljaču Sikhu da studentu nije ništa, sve dok ranjenik nije iskrvario. (Sikhizam je indijska religija pod utjecajem hinduizma i islama!) Sličan slučaj dogodio se 8. lipnja 2026. u sjevernoirskom Belfastu kada je 30-godišnji musliman iz Sudana Hadi Alodid pokušao nožem odsjeći glavu 44-godišnjem Ircu Stephenu Ogilvieu u aveniji Kinnaird. U naumu nije uspio samo zahvaljujući pomoći njegovih susjeda koji su pretukli ubojicu i uhitili ga do dolaska policije.
Obojica stradala su – katolici!
- Ovdje meni nije toliko važno ni to što je ubijenomu studentu u Southamptonu, dok je još bio živ, policajac stavio lisice i pritom vjerovao ubojici da ga je student rasistički vrijeđao. Nije toliko bitno ni to što su u Belfastu kasnije izbili neredi i što je došlo do razbijanja i paljenja po gradu, jer ljudima je dosta ove migrantske prisile i puštanje u Irsku raznih ubojica i terorista. Nije mi toliko važno ni što je novinar Jutarnjega lista Kristijan Kuveždić doslovno napisao: “Muškarac u tridesetima i dalje se nalazi u pritvoru nakon incidenta koji se dogodio u sjevernom Belfastu u ponedjeljak navečer”! (https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/belfast-napad-nozem-uhicen-pokusaj-ubojstva-zrtva-tesko-ozlijedena-15716444). Valjda u JUL-u misle da bi ga trebalo pustiti!? Mene je kod ubijenoga studenta Nowaka i kod ranjenoga Irca Ogilviea prije svega zanimalo tko su oni. Jesu li katolici ili protestanti. I saznao sam, na žalost, da su obje žrtve katolici. Student je potomak doseljenih Poljaka u Englesku, a ranjeni Irac je iz katoličke četvrti podijeljenoga Belfasta. To da je ubijeni student poljskoga podrijetla saznao sam tek u poljskim medijima, gdje sam također saznao da mu je pravo ime Henryk, dok je Henry anglizirano ime da se manje razlikuje od Engleza. To bi trebalo značiti da se želio integrirati, za razliku od ubojica migranata koji to ne žele.
Henry Nowak umro je na isti način na koji umire jedna civilizacija
- Kod ubojstva Henryja Nowaka i sretnoga spašavanja Stephena Ogilviea jako je važno kako je reagirala Trumpova Amerika koja guši svaki oblik globalizacije i vraća svijet na pravu stranu. Nakon ubojstva studenta Nowaka američki potpredsjednik James David Vance izjavio je da je ovo “civilizacijski pad i neuspjeh u zaustavljanju masovne invazije migranata”. “Henry Nowak umro je na isti način na koji umire jedna civilizacija: napušten, s lisicama koje su mu stavile vlasti koje mu nisu vjerovale niti su marile za njega, te optužen za zločine iz mržnje koje nije počinio. Svaki put kada se izgubi život poput njegova, ispravna reakcija, jedina reakcija, jest pravedni gnjev. Nowak bi danas bio živ da je posljednjih nekoliko naraštaja europskih elita ustrajalo u otporu politici mržnje prema sebi i masovnoj invaziji migranata, od kojih mnogi preziru Zapad i ljude koji ga vole”, napisao je Vance na društvenoj mreži X. Ovo je pljuska engleskim političarima, koji se i nakon ubojstva u Southamptonu i okrutnoga pokušaja ubojstva u Belfastu, ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. I dalje ustrajavaju na odavno propaloj multi-kulti politici koja je odavno uništila Veliku Britaniju.
U političke sukobe u Srbiji iz Hrvatske miješaju se samo mentalni jugoslaveni
- U Večernjem listu, koji je u vlasništvu srbijanskoga bogatuna Dragana Šolaka, prosrpski novinar Hrvoje Zovko razgovarao je s tamo nekim blokaderom Pavlom Grbovićem, 32-godišnjim predsjednikom Pokreta slobodnih građana (PSG) i soroševcem (https://www.vecernji.hr/vijesti/da-sam-na-vucicevu-mjestu-ne-bih-mirno-spavao-njegov-radikalsko-mafijaski-sustav-sve-je-blizi-kraju-1966521). I taj je razgovor Zovko, kroz postavljanje pitanja, iskoristio da bi napadao Hrvatsku i Hrvate. Zovko je Grboviću postavio pitanje u kojem se nalazi i odgovor: »Vučić cijelo vrijeme prijeti prosvjednicima, posebno studentima, koje režim naziva ustašama. Optužuje Hrvatsku da želi rušenje vlasti u Srbiji, dok Ana Brnabić poručuje kako oni kojima se ne sviđa stanje u zemlji mogu napustiti Srbiju i otići u Hrvatsku. Svojedobno je slično govorila i Kolinda Grabar-Kitarović dok je bila hrvatska predsjednica, tvrdeći da oni kojima se ne sviđa mogu otići iz Hrvatske. No, što vam govore te svakodnevne prijeteće izjave predstavnika vlasti? Evo, gospođa Brnabić svako malo ulazi i u sukobe s predstavnicima hrvatske Vlade…« čime se vjerojatno zgadio i čitateljima Večernjaka i srbijanskim obavještajcima koji prate medijska događanja u Hrvatskoj. A Hrvatima je svejedno tko vlada Srbijom, a ako bi mogli birati, onda je najbolje da Aleksandar Vučić ostane na vlasti koliko želi. Istina, neki se „Hrvati“ miješaju u to tko vlada Srbijom. Samo to nisu nikakve „ustaše“, kako svakodnevno govore Vučić, Ana Brnabić i slični velikosrbi, nego naši mentalni jugoslaveni, „progresivni“ ljevičari i soroševci nadajući se da bi rušenjem Vučića moglo doći do obnove nove Jugoslavije. I nisu u pravu!
Slovenskim komunistima smeta Janša jer je protiv globalizacije
- Zamislite kako se osjeća Janez Janša kada slovenski glavni i državni medij, Delo, i dalje ga – nakon što je preuzeo vlast – vrijeđa i naziva raznim pogrdnim imenima (https://www.delo.si/novice/svet/tuji-mediji-o-vrnitvi-slovenskega-princa-teme). U članku autora s inicijalima A. H. već u naslovu Janšu pogrdno nazivaju „princem tame“, a u poduljem tekstu Janša je “novi stari problem Europskog vijeća”, onaj koji će „Sloveniju gurnuti još dalje udesno“, onaj koji će „postati nova glavobolja za Bruxelles“, „kontroverzna figura“, „kažnjenik“, „osuđenik za korupciju“, bliski saveznik Viktora Orbána, Mateusza Morawiecka i Donalda Trumpa, onaj kojemu su slobodni mediji neprijatelji, onaj koji ljevičarske novinare naziva izrazom “presstitutes”, onaj koji „vrši represiju nad medijskom slobodom“, onaj koji je 13 zastupnika Europskog parlamenta nazvao “Sorosovim lutkama”, onaj koji je „ugušio STA“, onaj koji će „izvršiti reformu javne televizije“ i „ograničiti pravo na štrajk“, onaj čiji će „nacionalistički program biti u suprotnosti s nekim europskim politikama, posebno onima koje se odnose na klimu, LGBTIQ+ ili ženska prava“, on je “Marshal Tweet”, “europski mini Trump”… Idemo li samo malo analizirati ove pogrdne nazive novoga-staroga slovenskog predsjednika vlade već na prvi pogled vidimo da je Janez Janša u pravu, što znači da sve ove pogrdne riječi nemaju nikakvo utemeljenje. Primjerice, optužuju ga da je dva puta bio u zatvoru, što bi trebalo biti loše, a nije, jer je prvi puta Janša bio u zatvoru 1988. kao novinar zbog otkrivanja vojnih tajni, što je bio iznimno hrabar i domoljuban potez, a drugi puta 2014., kada ga je lijeva globalistička i neokomunistička vlast osudila za korupciju, koja presuda je kasnije poništena, što znači da je svaki puta bio u pravu. A za sve drugo Janši treba samo čestitati: zato što je protiv lažnih klimatskih promjena, tzv. LGBT globalizacijske i fašističke diktature, što je globalizacijske novinare nazvao prostitutkama (“presstitutes”), a eurobirokrate iz EU-a “Sorosovim lutkama”, što pokušava slovensko društvo odvesti na desno, što je nacionalist, a ne globalist, što se suprotstavlja masonskom Bruxellesu, zato što je prijatelj s Trumpom, Orbánom i Morawieckim… I zato je velika sramota za Delo i one koji stoje iza njega što se ovako ponašaju prema legalno izabranim predsjednikom slovenske vlade.
Predsjednica vješa zastavu nepostojeće države
- Nema Janša problema samo s medijima. Ima i s aktualnom ljevičarskom slovenskom predsjednicom Natašom Pirc Musar koja se pobunila što je nova Janšina vlada na ulazu u zgradu skinula palestinsku zastavu. Predsjednica Pirc Musar nije se uspjela suzdržati i ostati kulturna i dostojanstvena, nego je iz mržnje prema Janši postavila na zgradu svoga ureda tu zastavu nepostojeće države. I još kaže da će ju držati tjedan dana. A usput je ponovila teške riječi i protiv Izraela i protiv Janše. Janšu je optužila da se nije ponašao ljudski i dostojanstveno, dok je Židove i Državu Izrael nazvala teškim i pogrdnim riječima da nad „Palestincima“ provode „genocid“. Za razliku od slovenske predsjednice Janša je bio dostojanstven. Rekao je da je “određeno razdoblje antisemitizma, koje je službeno bilo poticano i vjerojatno dodatno poticano pranim iranskim novcem tijekom vremena ljevičarske vlade, došlo kraju” i dodao da će Slovenija sada voditi “normalnu vanjsku politiku”.
U Delu bi neki Janšu kirurški mirno obradili oštrim skalpelom
- I kada pomislite da ne može biti gore od onoga što su sve protiv Janeza Janše izrekli i napisali slovenska predsjednica Nataša Pirc Musar i ljubljansko Delo, tada ispod članka o palestinskoj zastavi koju Janša skida, a Pirc Musar stavlja, u komentarima dvojice „stalnih“ – vjerojatno režimskih komentatora – otišlo se još gore, krvoločnije. Komentator pod imenom Danilo Bertoncelj ne samo da je napisao da je Janša „trgovac smrću“, „zagovornik genocida“ i „pravi pravcati slovenski fašist“, nego je u posljednjoj rečenici napisao da je on, njegov i sviju Slovenaca predsjednik vlade, „tumor na tijelu nacije“ kojemu „hitno treba dobar kirurg s mirnom rukom i oštrim skalpelom“.
Moralni bankrot New York Timesa
- Švicarski politički analitičar Benedict Neff iz Neue Zürchera Zeitunga napisao je da je New York Times doživio „moralni bankrot“ zbog slijepoga podržavanja radikalne ljevice. B. Neff spominje jednoga od najvećih suvremenih ljevičarskih ekstremista, Hasana Doğana Pikera HasanAbija (New Brunswick, New Jersey, 25. VII. 1991.), koji poziva na nasilje i krađu i ujedno plješće New York Timesu. HasanAbi i njemu slični ljevičarski ekstremisti napadaju Trumpa upravo onako kako rade socijalistički novinari, političari i sami aktivisti, piše Neff. Hasan Piker smatra da je krasti dobro. Krađa automobila, pljačka banke, pljačka umjetnina – zašto ne, kaže on!? Pogotovo kod velikih korporacija, treba koristiti, u smislu društvene ravnoteže. Ovaj američki influencer izražava ta razmišljanja u podcastu “New York Timesa”, a pomaže mu novinarka Nadja Spiegelman (1987.). Ona sama predlaže izraz “mikrotvorenje” za male krađe počinjene u osjećaju moralnog opravdanja. Ali što ako sve više i više ljudi krade? “Potpuni kaos”, komentira Piker, “započnimo”! https://www.nzz.ch/meinung/der-moralische-bankrott-der-moralisten-die-new-york-times-verbruedert-sich-mit-der-radikalen-linken-ld.10005750
Zagovaraju šerijat usred Europe
- Od izbjegličke euforije 2015. godine, rasprave o politici azila u Njemačkoj postale su trijeznije. Čak ni ljevičarski ideolozi više ne mogu u potpunosti prikazati imigraciju kao dar društvu – statistika kriminala i socijalne skrbi stvorila je činjenice, kao i ankete o ideološkim stavovima. U većini migrantskih sredina, šerijat je popularniji od njemačkog Temeljnog zakona, a antisemitizam je preferiran od njemačke kulture sjećanja. Ipak, rasprava o povratku Sirijaca u njihovu domovinu pokazuje koliko je još uvijek vanjska njemačka politika daleko od racionalnosti. To potvrđuje prijedlog ljevičarskih stranaka u Njemačkoj za “odlazak i gledanje” posjeta sirijskoj domovini što nema veze sa stvarnošću i pokazuje kako političari bježe od odgovornosti. Naime, njemački ljevičarski političari smatraju da bi, ipak, neki sirijski izbjeglice trebali napustiti njihovu državu, ali prije trebaju oni, političari, otići s njima u Siriju i vidjeti kakvo je stanje. I oni koji se mogu vratiti u svoju domovinu, nisu više izbjeglice u Njemačkoj!
“Woke” ideologija potiče rasizam
- Izraz “woke” (engl. budan) trebao bi značiti budnost i aktivnu borbu protiv društvenih nepravdi, ali sama woke ideologija u praksi pretvorila se u nešto sasvim drugo, opasnije. Od borbe protiv društvenih nepravdi u teoriji woke ideologija u praksi potiče rasizam prema onima koji se opravdano protive nametanju rodne ideologije (seksizam) i protiv diskriminacije sviju ljudi koji nisu podlegli razvratnim ideologijama u teoriji i praksi (LGBT pokreti, transrodnost, pogubna rodna teorija izjednačavanja žena i muškaraca…). Sam taj pokret od ideje do prakse prokazan je kroz „kulturu otkazivanja“ (Cancel culture), gdje sve normalne ljude proglašavaju neistomišljenicima, javno prokazuju i društveno kažnjavaju što je najgori oblik cenzure. Woke ideologija kroz lažno traženje „političke korektnosti“ guši slobodu govora, a zalaganjem za tzv. relativizaciju istine s prevelikim naglaskom na subjektivni doživljaj dovodi u pitanje objektivnu stvarnost. Woke ideolozi provode veoma opasnu ideološku indoktrinaciju jer se zalažu za obrazovni sustav uz potporu protuživotne korporativne politike velikih korporacija (krupni kapital) i na taj način nameću protuživotne, protuvjerske i protunaravne svjetonazore. Sama riječ „woke“ proistekla je iz afroameričkog slenga u sveobuhvatni moralni i politički svjetonazor i na kraju se pretvorila u ideologiju i pokret protiv života, vjere i normalnosti.
Bez plastike se ne može!
- Još jedna globalizacijska podvala. U srijedu, 9. lipnja 2026., mediji su objavili da od 1. siječnja 2027. godine u svim gradskim ustanovama i tvrtkama grada Zagreba koristit će se isključivo drvo, metal, bambus, šećerna trska i drugi alternativni materijali, a ne plastika. Jer, kako pišu mediji, plastika nije dobra jer „nepovoljno utječe na okoliš“ i zato treba plastiku zamijeniti „održivim rješenjima“, „uspostaviti sustav koji podržava ponovnu uporabu i zelenu javnu nabavu u svakodnevnom radu gradskih upravnih tijela, ustanova i trgovačkih društava te usklađivanje s propisima Europske unije“, kako piše u Prijedlogu zagrebačke globalizacijske gradske vlasti. Kako bi njihova loša, opasna, puno skuplja i neizvediva namjera bila uvjerljivija objavili su i slogan „Ništa plastično, ništa jednokratno“!
Kraj “woke” kulta
- John Armstrong, britanski pisac i filozof – rođen u Glasgowu 1966., a živi u Hobartu u Australiji – predavač je financijske matematike na elitnoj londonskoj instituciji King’s College. Objavio je upozoravajući esej o nasrtaju na akademske slobode na londonskim sveučilištima. U tjedniku Spectator, opisao je buđenje takozvanoga »woke« kulta kojim se uvodi kultura otkazivanja, političke korektnosti, nasilne uključivosti, fatalnih tolerancija, bizarnih spolnih orijentacija… Armstrong je posebno istaknuo primjer londonskoga sveučilišta Imperial College na kojem se kapilarnim procesima uvodi diktatura rodnih ideologija. Ucjenama se zahtijeva od profesora i studenata da postanu saveznici LGBTQ+ pokreta, da plaćaju donacije za fakultetsku mrežnu agendu EDI (jednakost, raznolikost, inkluzivnost), a napredovanja se uvjetuju pozitivnim stajalištima prema homoseksualnosti ili transrodnosti. Homofilni odgovori u prijavnim anketama donose ukupno 13,5 posto ukupnih bodova u procjeni napredovanja. Među posljednjim žrtvama slobodne misli bila je profesorica Simone Buitendijk jer je na društvenoj mreži Twitter palcem prema gore označila neki transfobni materijal. Nakon linča napustila je „kraljevski koledž“, a danas je prorektorica sveučilišta u Leedsu (https://www.croris.hr/crosbi/publikacija/rad-ostalo/793000).
Pobjeđuje Trumpova protuglobalizacijska politika
- Do povratka Donalda Trumpa na vlast u SAD-u širila se kritična rasna teorija i napuštala se rodna “fluidnost”, dajući djeci lijekove koji blokiraju njihov pubertet dok “ne odluče” koji će spol biti. Od Trumpova povratka i neki utjecajni demokrati, glavni javni akteri promicanja woke autokracije i ostracizma, prestaju signalizirati svoje vrline ističući što su “njihove zamjenice”, muškost je ponovno evolucijska kategorija i prihvatljiva osobina. Odustajanje od vodstva Amerike najbolje se vidi kroz profile demokratskih kandidata na primarnim izborima za jesenski srednjoročni mandat i izbore za guvernere i gradonačelnike velikih gradova. Čak u jednoj najljevičarskijoj Kaliforniji, gdje je wokizam pustio najdublje korijene, postoji šansa da će i novi guverner i novi gradonačelnik Los Angelesa biti republikanci.
Inostvor – prava riječ za tzv. transrodne muškarce
- Na Indexu Nenad Jarić Dauenhauer napao je hrvatske jezikoslovce što su u uži krug novostvorenih riječi kod dodjele Nagrade „dr. Ivana Šretera“ za transrodnu osobu, bez obzira što nitko ne zna točno što je ona i što to znači, izabrali vrlo zanimljivu riječ INOSTVOR (https://www.index.hr/vijesti/clanak/desni-jezikoslovci-izabrali-rijec-inostvor-za-trans-osobe-to-dehumanizira/2800538.aspx). I ta je riječ smetnja globalistima raznih boja pa i dotičnom Indexovom vrlom novinarskom peru Nenadu. Nije novinar napisao – kako dolikuje u novinarstvu – tko je bio dr. Ivan Šreter, tko ga je, kada i zbog čega progonio, a i kako je skončao (ako nije znao, mogao je upitati M. Pupavca!) svoj relativno mladi život, nego je već u naslovu napisano „desni jezikoslovci“, što bi, po njemu trebalo biti nešto loše. Tada piše da su pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik Željko Jozić osudili uvrštavanje riječi “inostvor” u uži izbor Šreterova natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ, čime je već na početku potvrdio da je riječ prava i da je pogođena bolje nego i jedna druga. To je potvrdio i komentator (Mali Mate) ispod članka napisavši: »Transrodnost ne postoji. To je ideologija. Tipovi su se odijevali u žene stoljećima u natrag, što ih nikada, kao ni sada, nije činilo ženama. Seksualni fetiš s psihološkim poremećajem. Kao što prase nije pas ako ga zoveš Rex, tako ni muškarac nije žena ako si obrije noge i nabije periku. On ima pravo OSJEĆATI se da je nešto, kao što ti imaš pravo osjećati da si riba, to i dalje ne mijenja činjenicu da se spolnost i seksualnost ne mogu odvojiti, nego ih odvaja radikalna ljevičarska ideologija. Tvoj spol određen je pri rođenju brojem kromosoma. Tvoja seksualnost je tvoj fetiš. Samo ultra bolesni umovi mogu fetiš pretvoriti u pokret«. Slično i edukativno komentirao je i komentator (Marijan Juratek): »Spol je biološka oznaka pojedinca koja se određuje pri rođenju na temelju kromosoma (XX za žene, XY za muškarce), anatomskih i fizioloških obilježja. Uključuje primarne i sekundarne spolne odlike, a razlikuje se od roda koji predstavlja društveno konstruirane uloge i ponašanja«. Tako je!
Ljubomir Micić s Banovine
- U opširnom intervjuu u beogradskom NIN-u Luka Mičeta razgovarao je s Gojkom Tešićem (Lještansko kod Bajine Bašte, 28. VIII. 1951), srpskim povjesničarom književnosti (https://www.nin.rs/kultura/vesti/114648/gojko-tesic-za-nin-kako-je-srpska-avangarda-potresla-evropu). Najveći dio ovoga, već spomenutoga opširnog razgovora G. Tešić je posvetio Ljubomiru Miciću (Sošice kod Jastrebarskoga, 16. XI. 1895. – Kačarevo kod Pančeva, 14. VI. 1971.). Iako enciklopedije pišu da je Lj. Micić srpski književni kritičar i publicist ipak je on potomak Vlasa iz Hrvatske gdje se školovao (Glina, Karlovac i Zagreb) i proživio dobar dio svoga života. Njegovi roditelji, Petar Micić, bio je kraljevski lovac iz Majskog Trtnika kod Maje južno od Gline, a majka Marija, rođ. Stojić, je iz obližnjih Majskih Poljana koje su medijski bile iznenađujuće eksponirane za jakoga potresa na Banovini 29. prosinca 2020. godine samo zato što je u njima do Oluje živjelo isključivo pravoslavno vlaško stanovništvo.
Avangardni pokret
- Gojka Tešića, kao i većinu ljudi, kod Micića zanima avangardistički časopis Zenit kojega je pokrenuo u Zagrebu 1921. iz kojega je kasnije proistekao književni pokret zenitizam. Tešić je o Miciću rekao: »Osnivač i urednik Ljubomir Micić je najkontroverzniji, najnapadaniji, najosporavaniji, najomalovažavaniji, najtragičniji junak srpske kulture s jedne strane (u tzv. intelektualnim krugovima Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije), a u svjetskom kontekstu jedna je od najuvažavanijih, najpoznatijih, najcjenjenijih ličnosti avangardi s jugoslavenskih prostora dvadesetih i tridesetih godina XX. vijeka. Primjera radi, već 1925. godine u svojoj izuzetnoj, kapitalnoj historiji europske avangarde Guillermo de Torre, španjolski avangardist i književni povjesničar, ističe posebnost i vrijednost zenitizma i „Zenita“, časopisa koji je u svakom smislu bio međunarodni časopis čija je recepcija po svomu obimu u svjetskim glasilima nedostignuta. Časopis, koji je i po svom umjetničkom izgledu zasigurno jedan od najljepših i dizajnerski najavangardnijih stvaralačkih eksperimenata, koji i danas zrači svojim vizualnim izgledom. Jednom riječju, Ljubomir Micić je tvorac svjetski najznačajnijeg avangardnog pokreta srpsko-hrvatsko-slovenske književnosti«.
Istražuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici
- Potkraj razgovora za NIN Tešić je pohvalno govorio o Zagrebu, a posebice o Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u kojoj je tada boravio tražeći ono što ga profesionalno zanima: »…kada ste me pozvali da dam intervju NIN-u, „komedijant slučaj“ je namjestio da ste me pronašli u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, mjestu koje je za mene simbolički i u znanstvenoistraživačkom smislu najznačajnije, kultno mjesto. Vjerujem da sam s najdužim istraživačkom radom u Sveučilišnoj od onih koji dolaze iz inozemstva, jer sam svake godine od 1972. uplaćivao godišnju članarinu. U dubokom sjećanju mi je i ona stara na Marulićevom trgu (sada je to Hrvatski državni arhiv), pa sve do ove čudesne Šuvarove peterokatne zadužbine. Sjajna u svakom smislu jer sve u njoj funkcionira besprijekorno. I da naznačim: što se tiče srpske periodike između dva svjetska rata, sve je u besprijekornom stanju i ona je na prostorima bivše Jugoslavije u tom smislu najbogatija. Ovdje sam što se tiče avangarde, velike teme za naš razgovor, najviše toga i uradio, pronašao.
Za Zagreb je vezan početak srpske avangarde
- Možda je i najprirodnije i najvažnije da na samom početku ukažem da je Zagreb za srpsku avangardu jedno od najvažnijih književnih središta. U Benešićevom „Savremeniku“ (1917.-1919.) i Bartulovićevom „Književnom jugu“ (1918.-1919.) Miloš Crnjanski je objavio najveći broj pjesama iz „Lirike Itake“, najznačajnije pjesničke knjige srpske avangarde; isto tako najveći broj priča iz zbirke „Priče o muškom“. Društvo hrvatskih književnika objavilo je i njegovu prvu knjigu, dramu „Maska“ s onim divnim pismom prijatelju Benešiću, u komu čitamo: “Ko ga je rodio? Mati jedna od kamena kao Meštrovićeva; ko mu je bio otac? – Oh, on je sin Don Kihotov.” Čak bi se moralo reći da je, zapravo, početak srpske avangarde, onaj najradikalniji dio, vezan upravo za Zagreb. Kad tomu dodamo zagrebačke godine „Zenita“ (1921.-1923.), dadaističkih časopisa „Dada tank“ i „Dada džez“ Dragana Aleksića i „Dada jok“ Branka Ve Poljanskog, onda ta književnopovijesna činjenica postaje i dramatična, i za svakog objektivnog povjesničara obvezujuća. A preko nje se tako olako prelazi. Svakako najznačajniji je dvobroj Begovićeve i Wiesnerove „Kritike“ iz 1921. godine, koji objavljuje antologiju „Beogradske literarne zajednice Alfa“, a čine i srpski i hrvatski pisci (Vinaver, Crnjanski, Rastko, Ujević, Kosor, Manojlović, Krakov, Tokin, Kulundžić, Dedinac…).
U najznačajnijem hramu hrvatske kulture, znanosti, književnosti i umjetnosti
- Dakle, uhvatili ste me u radu: upravo ovdje u najvećem i najznačajnijem hramu hrvatske kulture, znanosti, književnosti i umjetnosti uopće, završavam konačne dopune za tri knjige. Prva je „Nove orijentacije“ Iljka Gorenčevića, koja je nastala po želji mog velikog učitelja Aleksandra Flakera (koji je bio i ostao najznačajnije ime hrvatske, jugoslavenske i europske avangardologije), a daleke 1989. predana Grafičkom zavodu Hrvatske, odnosno uredniku Nenadu Popoviću. Nažalost, izdavač je propao, rat je učinio svoje i taj rukopis je završio u Židovskoj općini u Zagrebu, do njega nisam uspio doći, tako da sam se morao upustiti u njegovu rekonstrukciju. Druga je „Zagrebačka književna avangarda“, ili dijalog i susret srpske i hrvatske avangarde u Zagrebu, koji je bio začuđujuće bogat u razdoblju od 1917. do 1931. godine. Treća je „Antologija jugoslavenske avangarde“, koju sam krajem prošlog vijeka simbolično naslovio „Četiri = jedan: srpska, hrvatska, slovenska i avangarda Mađara u Jugoslaviji“. Dakle, zatvaram jedan uzbudljiv književnopovijesni krug baš ovdje u Zagrebu. I izdavači će biti zagrebački.«
Bakir se brani, ali ne uspijeva
- Sin Alije Izetbegovića, Bakir, pokušava uvjeriti sve oko sebe da nije istina što je prije neki dan izjavio donedavni američki veleposlanik u Sarajevu demokrat Michael Murphy da je tražio podjelu BiH kako bi Muslimani-Bošnjaci imali svoju državu od nekih dvadesetak tisuća četvornih kilometara poput Slovenije. Za svoje bošnjačke medije svakodnevno ponavlja da nikakva podjela Bosne i Hercegovine “nikad nije bila na stolu” i da “nema Bošnjaka koji bi o tomu ni pomislili”. I što se više Bakir brani, to mu manje ljudi vjeruje. I ostali ljudi koji su bili aktivni politički akteri devedesetih godina prošloga stoljeća i kasnije to isto ponavljaju. Tvrde da se na sastancima raspravljalo o podjeli BiH, što znači da predstoje burni dani. Ali kako je sâmo njegovo ime Bakir arapskoga podrijetla i označava osobu koja je učena, koja stalno teži znanju, koja stalno nešto istražuje i proučava, za očekivati je da će on u budućnosti nešto originalno smisliti.
Mišo, Milovan i Miljenko
- U razgovoru s poznatim hrvatskim športskim, radijskim i televizijskim novinarom, Antom Brekom (Split, 1974.), bivši nogometaš Hajduka i sadašnji trener Mišo Krstičević (Metković, 1958.), rekao je da je Srbin Milovan Ćirić jedini strani trener Hajduka koji je s Hajdukom osvojio prvenstvo (https://www.youtube.com/watch?v=A2Qlf7Ee0Ts). Lukavi Breko, Vlaj iz Sinja, nije to htio poreći, jer je to neistina. Istina je da je Orjuna, na čelu s Miljenkom Smojom, dva puta dovela ovoga Srbina za trenera Hajduka – od 1959. do 1961. i od 1963. do 1964. – ali Hajduk nije postao prvak ni u jednom mandatu. Posljednji, treći put, bio je prvak prije, 1955., a četvrti naslov došao je kasnije, 1971. Iznenađujuće je koliko malo bivši nogometaši znaju o povijesti kluba za koji su igrali i od kojeg su dugo živjeli. I to je potaknulo dvojicu komentatora ispod videa da se oglase: »Ćirić vama nije bio stranac, on je vaš orjunaš, Jugoslaven« (@klaun45); »Pozdrav za Mišu, jedna ispravka, nije Hajduk sa Ćirićem bio prvak. Jedini treneri koji su sa Hajdukom nešto osvajali a došli sa strane su NENKOVIĆ (osvojio kup), DUVANČIĆ (osvojio kup) i DAMBRAUSKAS (osvojio kup). Sve ostalo su osvajali naši domaći treneri (@stipemarinic8756).
