Srbija na prepad i mučki napala Bugarsku godine 1883., godine 1913. prekršila dogovor o podjeli Makedonije i zajedno s ostalim balkanskim narodima napala ju
Zašto nam je zanimljiva trilogija Živka Avramovskog (Tetovo, Makedonija 1926. – Beograd na Dunavu 2020.) “Britanci u Kraljevini Jugoslaviji” (I. sv. 1921.-1930., II. sv. 1931.-1938., III. sv. 1939.-1941.)? Ne zato jer nam otkriva neke tajne, niti nas osobito zanima mišljenje vrlo kvalificiranog britanskog diplomatskog osoblja već kao “prvorazredni” povijesni izvor, o ekonomskim, financijskom, vojnom i političkom stanju te kratkotrajne države.
Ističem i posljednju mu knjigu “Nijemci o Kraljevini Jugoslaviji” izdanu 2020. baš nakon rođendana Avramovskoga 23. listopada. Pisao je najviše o Balkanu, tj. Balkanske zemlje i velike sile 1935.-1937. (1968.), Maloj Antanti, Trećem Reichu i Velikoj Albaniji, bugarsko jugoslavenskim odnosima.
“2. 11. 1923. u Sofiji je napadnut u vlastitoj kući od dvojice ili trojice ljudi te lakše ozlijeđen srpski vojni ataše.
Srpska vlada (tj. Kraljevine SHS, ali Britanci ispravno pišu, jer de facto jest gotovo u potpunosti srpska) je smjesta zatražila od bugarske vlade:
- ispriku predsjednika vlade srpskom poslaniku
- ispriku ministra vojske srpskom atašeu
- pozdrav srpskoj zastavi od strane odreda (bugarskih) vojnika
- zatražiti obeštećenje za atašea od međunarodnog suda u Haagu!”
Srbija iznenadno napala Bugarsku
Usporedimo ove mjere s ubojstvom Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, te se sjetimo držanja srbijanske vlade u tom momentu kada je narušena europska ravnoteža i ludošću ruskoga cara pokrenut svjetski rat.
Cankovljeva (Aleksandar Cankov, 1878.-1959.) vlada je još dobro i prošla, jer bi Srbi možda i napali Bugarsku kojoj je nakon rata drastično ograničeno naoružanje i broj vojnika. Rumunji su se jako založili za Bugare, jer su se bojali jačanja utjecaja sovjetskih komunista, naime Cankov je pučem uklonio Stambolijskoga (Aleksandar Stamboliski 1879.-1923.), koji je toleriranjem komunista i agrarnom reformom smetao Rumunje. Ali je bio dobar Srbima, jer se distancirao od VMRO-a (Makedonske revolucionarne organizacije) koja je koristila bugarski teritorij za upade u Jugoslaviju, te hajdučiju. S druge strane su u zapadnu Makedoniju upadali albanski hajduci. Te hajduke se nazivalo komitima.
“Krajem 1921. gospodin Pašić (Nikola, vođa srbijanskih radikala, rodom Cincar, 1845.-1926.) je održao govor u klubu radikalne stranke… da je Bugarska svojom ulogom u velikom ratu (Prvi svjetski rat) zauzela izdajnički stav prema svojoj braći i prijateljima, da je počinila nepotrebna zvjerstva, i da ako Srbija želi živjeti s njome u miru, treba proći razdoblje pokajanja od 15. do 20. godina, tijekom kojega treba iskoristiti svaku priliku da pokaže svoju odanost ostalim pripadnicima slavenske rase.”
Naravno, zaboravlja se “malenkost” da je Srbija na prepad i mučki napala Bugarsku godine 1883., te da je 1913. prekršila dogovor o podjeli Makedonije i zajedno s ostalim balkanskim narodima napala Bugarsku.
Srbija je odbijala priznati prava bugarske manjine (zahtjev Lige naroda), jer da se radi o istoj rasi i vjeri. Sam VMRO (Vnatrešna makedonska revolucionerna organizacija) je imala unutar sebe i pristaše bugarske i pristaše makedonske orijentacije.
Srbi su bili pohlepni i izvan Kosova kao svoje povijesne jezgre, te su htjeli dijelove sjeverne Albanije, ali i Drač i Skadar. Htjeli su proširiti utjecaj SPC-a, tj. Pećke patrijaršije na Skadar i Drač (ogromnom većinom katolici i muslimani u tom kraju) gdje je “miropomazan” Viktor Mihailović.
Srbi su izveli genijalan potez kada je Viktor Mihailović podržao Fana Nolu (Teofan Fan Noli (Stilian Mavromati), (Ibrik Tepe, 6. siječnja 1882.- Fort Lauderdale, 13. ožujka 1965.) u stvaranju autokefalne Albanske pravoslavne crkve. Time se stvara šteta grčkom utjecaju. Kasnije će Srbija (Kraljevina SHS) podržati povratak albanskoga kralja Zogua da našteti Italiji.
Politika može biti vrlo slojevita, zgodno je pitanje moćnika u sjevernoj Albaniji Esada Toptanija, navodno srbofila i masona.
Ministar Ninčić (1876.-1949., Momčilo, kasnije predsjednik Lige naroda 1926.) nasađen je od grčkoga ministra Politisa (Nikolaos, 1872.-1942.).
Zatražio je od kolege Politisa kopiju Solunske konvencije (tu konvenciju između Srbije i Grčke ministar Ninčić nije mogao naći). Lukavi Grk mu je poslao original, ali srpskoga nacrta. Kad je Ninčić Solunsku konvenciju ratificirao vidio je ubrzo da mu je Grk poslao nevažeći dokument. Dokument koji ne izlazi u svemu u susret srbijanskim željama, tj. original iz svibnja 1914. mu Politis nije pokazao. Zapravo je Srbija pokazivala znatno veći interes i angažman oko Skadra, Drača i Soluna negoli oko luke Rijeka.
Pojava Mussolinija
Dolaskom na vlast u Italiji fašista srećom je veliki dio razgraničenja već bio obavljen. Mussolini ne priznaje nezavisnost Rijeke, te u svom stilu nagoviješta da će ako ne dobije pozitivni odgovor do 31. kolovoza 1923. mogu se očekivati njegovi “neprijatni potezi”. Manijak iste godine okupira grčki otok Krf, ali ga napušta pod prijetnjom britanske flote.
Dakle, jedna turobna Europa nakon 1918. u kojoj jačaju nacionalizmi, ali i komunistički pokreti (nacionalni i socijalni ekstremizam). Nesretna Kraljevina SHS doživljava pad valute (od 120 dinara za funtu do gotovo 400 u svega 1 godinu!), postoje pojave banditizma, hara glad i tuberkuloza. Istodobno srpska megalomanija ulaže u vrlo brojnu vojnu silu, želi priključiti i Pečuh Jugoslaviji (Pečuj(š)ska srpsko mađarska republika); tu je zanimljiva figura Bela Linder (1876.-1962.). Potrebno je usporediti odnose Lindera, Dobrovića, Krleže, Mihalyja Karlolyja i žena mu Katinke Andrasy (crveni grofovi), Ervina Šinka (bio dobar i s Krležom i s Hebrangom), te Titov boravak u Pečuhu (Pecs), pa i Šinka, Lukacsa i Krleže (afera Diamantstein).
Engleska vodi lukavu politiku
Iz perspektive srbijanskih radikala stvaranje Kraljevine SHS je loše, jer im izbija vlast iz ruku. Gotovo jednako je jaka Demokratska (unitaristička jugoslavenska) stranka (radikali i demokrati čine svaki gotovo 30 posto poslanika). Tu su i rastući pristaše Stjepana Radića, te Slovenci i bosanski muslimani, te drugi narodi (Mađari, Nijemci, nepriznati Makedonci). Englezi se čude rastu Radićeve stranke. Vjerojatno nisu znali da je HSS potiskivan od mađarona i frankovaca džentlmenskim dogovorom, odnosno podjelom izbornih kotara, čime su izbijali rasipanje snaga i izbornim inženjeringom uništavali radićevce.
Zgodno je vidjeti da zemlja u kojoj se gladuje izvozi žitarice i šljive, te posije. Naravno i opijum iz Makedonije preko Soluna, najviše za SAD.
Izvozilo se dosta i drvo. Rudnici su u stranim rukama, saveznici opterećuju lihvarskim ratnim zajmovima, nameću ruske izbjeglice s Krima (20.000 ljudi) Kraljevini SHS. Francuska obećava financijsku pomoć za te izbjeglice; daje ništa. Time je broj “ruskih” (nisu svi Rusi) izbjeglica narastao na 40.000.
Iako Engleska (tj. VB) ima i svojih teškoća s Ircima i kolonijama, njena politika je fluidna, nedosljedna, sebična i dok se Francuska trudi održati stabilnost Europe, Britanija ju često minira.
Louis Barthou (1862.-1934.) je nastojao oko mira u Europi i ekonomskog povezivanja europskih država. Možda je on u Marseillesu bio pravi cilj, a ne Aleksandar Karađorđević.
Uoči atentata u Marseilleu u listopadu 1934. godine, Louis Barthou je kao francuski ministar vanjskih poslova bjesomučno pokušavao izgraditi sveobuhvatni sustav antinjemačkih saveza širom Europe kako bi potpuno izolirao i opkolio nacističku Njemačku Adolfa Hitlera.
Barthou je bio svjestan opasnosti od naglog njemačkog naoružavanja i revizionističkih planova fašističke Italije, pa je njegova diplomacija te 1934. godine funkcionirala kao utrka s vremenom kroz tri ključna strateška cilja:
Stvaranje “Istočnog pakta” (Eastern Pact)
To je bio Barthouov najambiciozniji i najvažniji projekt. U suradnji sa sovjetskim narodnim komesarom Maksimom Litvinovom, osmislio je ugovor o uzajamnoj pomoći koji je trebao uključivati Francusku, Sovjetski Savez, Poljsku, Čehoslovačku, Finsku i baltičke države. Svrha pakta bila je jamčiti nepromjenjivost granica u istočnoj Europi, čime bi se Hitleru onemogućio bilo kakav prodor na istok. Barthou je osobno putovao u Varšavu i London kako bi osigurao podršku, no Poljska i Velika Britanija ostale su suzdržane.
Jačanje Male Antante i Balkanskog pakta
Barthou je želio pod svaku cijenu učvrstiti francuske tradicionalne saveze na Balkanu i u srednjoj Europi. Aktivno je radio na osnaživanju Male Antante (Jugoslavija, Čehoslovačka, Rumunjska) i novoformiranog Balkanskog pakta (Jugoslavija, Grčka, Rumunjska, Turska). Te su regionalne mreže trebale poslužiti kao brana protiv teritorijalnih pretenzija Mađarske i Bugarske, koje su imale prešutnu podršku Benita Mussolinija.
Pomirba Jugoslavije i Italije
Službeni i neposredni povod dolaska jugoslavenskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseille bio je tajni diplomatski plan zbližavanja Pariza i Beograda s Rimom. Barthou je pod svaku cijenu želio privući Italiju u antinjemački tabor (kako bi osigurao neovisnost Austrije), no za to mu je trebao pristanak kralja Aleksandra, čija je država bila u izrazito neprijateljskim odnosima s Mussolinijem zbog talijanskih pretenzija na jadransku obalu. Barthou je u Marseilleu namjeravao osobno posredovati i uvjeriti kralja na kompromis s Italijom radi viših obrambenih interesa Europe.
Najbolji dokaz da Barthou nije želio izolirati Njemačku jest činjenica da je Njemačka bila službeno pozvana da bude ravnopravan član i potpisnik Istočnog pakta (zajedno sa SSSR-om, Francuskom, Poljskom i Čehoslovačkom). Barthouov plan bio je uvući Njemačku u mrežu međusobnih jamstava. Da je Berlin pristao i potpisao pakt, Njemačka bi dobila jednaka sigurnosna jamstva kao i ostale sile. Tek kada je Hitler u lipnju 1934. to kategorički odbio, pakt je de facto postao antinjemački obrambeni mehanizam.
