Mi smo pasivizirano, obezboženo društvo. Nemamo kritičnu masu, koja nešto većinski razumije, pa se ništa pametno ne može poduzeti. Mase će se pokrenuti tek kada se dogodi rat
Godine 1978., nakon mature na glazbenoj školi P. Markovac, smjer Teorija glazbe, Emil Čić upisuje muzikologiju na katedri Muzičke akademije u Zagrebu, iz uvjerenja da glazba i uz glazbu vezana pitanja trebaju postati glavni predmet osobnoga interesa. Ondje otkriva filozofsko-estetsku dimenziju studija i razvija svoje filozofske i povijesno-znanstvene interese i kapacitete. Godine 1980. kod isusovaca u Palmotićevoj ulici upisuje teološki studij za laike, gdje polaže dvanaest ispita iz teologije i filozofije. Time proširuje domete svoje filozofske kulture, što je utjecalo na oblikovanje diplomskoga rada kao sinteze muzikologije, filozofije i teologije pod naslovom Glazbeni aspekti u filozofiji umjetnosti Miha Monaldija, Dubrovnik, XVI. stoljeće te je u sljedećoj fazi života i rada dovelo do realizacije poslijediplomskoga studija religioznih znanosti na Filozofsko-teološkome fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, Hrvatski studiji, gdje 10. svibnja 2006. postiže titulu magistra humanističkih i teoloških znanosti. Magistarski rad nosi naslov Religijski aspekti u književnosti A. G. Matoša, koja je objavljen kao knjiga.
Već u srednjoj glazbenoj školi goruća želja bila mu je studirati kompoziciju, no u Zagrebu to nije bilo moguće jer je taj studij bio loše planiran i vođen. Tako je dospio u Austriju (odmah nakon položenoga diplomskog ispita iz muzikologije, 1982.). Pri kraju muzikološkoga studija počeo se baviti glazbenom kritikom, a nedugo nakon toga postao je i dopisni vanjski suradnik za kulturu. Iz Beča je izvješćivao za časopise Danas, Vjesnik i Studio. S austrijskim političarima kulture objavio je više istaknutih intervjua za tjednik Danas (izlazio 1982. – 1992.), a među intervjuiranima su bili direktori opernih kuća iz Graza i Beča te gradonačelnik Beča Helmut Zilk i ministar kulture Herbert Moriz.
Na trećoj godini bečkoga studija Emil Čić dobio je nagradnu stipendiju zaklade Alban Berg. Među 120 partitura, prema svjedočenju člana komisije pok. prof. Karla Heinza Füssla (1924. – 1992.), Koncert za klavir i orkestar bio je jedino djelo kojemu je tada dodijeljena ta čast (veljača 1986.). Stipendija je produljena na temelju partiture Simfonijske rapsodije „Croatia“ op. 6. Istaknutija činjenica za vrijeme studija u Beču jest i to da su klavirski koncert, kao dirigentsku vježbu s orkestrom akademije, praizveli studenti klase Othmara Suitnera (snimljeno videokamerom!), a klavir je svirao prof. Viktor Teufelmayer.
Nedugo prije diplomskoga ispita iz kompozicije njegova Sinfonietta op. 7 dobiva nagradu ugledne državne zaklade Theodora Körnera (Stiftung), tj. u travnju 1987. praktički je autoru dodijeljena nagrada grada Beča za unaprjeđenje znanosti i umjetnosti (Förderungspreis), a to je ujedno najviše austrijsko priznanje za znanost i umjetnost. Većega od toga nema. Stoga slijedi primanje kod austrijskoga predsjednika dr. Kurta Waldheima.
Akademik Emil Čić od godine 2011. član je Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti Domovine i Dijaspore iz Basela, Švicarska i od 2024. godine član je Kraljevske Akademije u Zagrebu. Nosilac je temeljnog odličja RH – Spomenice Domovinskog Rata.
Povod za razgovor bio je dugogodišnja kulturno-publicistička djelatnost Emila Čića.
- Kako se osjećate nakon 45 godina javne djelatnosti, 40 godina od postignuća bečke nagrade za darovite studente Alban Berg Stiftunga za Klavirski koncert (godine 1986.), i bečke državne nagrade Theodor Körner Stiftunga, (1987.) za unapređenje znanosti i umjetnosti, koja je uslijedila nedugo nakon toga?
– Pa, kada čovjek u zadnjoj fazi života rezimira svoje rezultate, dojmovi i osjećaji su mješoviti. U nekim stvarima sam postigao uspjeh preko svih svojih očekivanja, a u nekim stvarima nikako nisam mogao krenuti s mrtve točke i doseći očekivani rezultat. Nakon diplomiranja muzikologije (po Bologni to je danas mag. musicol.) startao sam kao glazbeni kritičar i to mi je otvorilo vrata za odlazak u Graz, pa zatim u Beč, jer me primijetio danas pokojni flautist, Austrijanac, Theo Tabaka, koji mi je otvorio vrata za studij kompozicije u Austriji, koji je bio moj mladenački san. U Zagrebu studij skladanja nadzirao je partijaš Stanko Horvat, uobražen čovjek, bez glazbenog talenta, i u razgovoru s njime sam odmah ustanovio da ne trebam ni pokušavati upis kompozicije i zato sam otišao na muzikologiju, što se pokazalo kao izvrstan potez, jer sam tako stekao visoko filozofsko obrazovanje na područjima estetike, sociologije, povijesti i filozofije glazbe: naime, muzikologija je spoj glazbene teorije, povijesti i humanističkih disciplina, pa s tim obrazovanjem istovremeno nadilazite glazbu, još uvijek ostajući u toj disciplini, da tako kažem. I zato sam kasnije mogao djelovati na širokom planu publicistike i objavljivati knjige. Zanimljiv je i katastrofalan bio susret s organiziranim klanaštvom i, da to tako nazovem, glazbenom kriminalnom mafijom, u Zagrebu: vraćam se u Zagreb sa dvije diplome (Zagrebačkom i Bečkom) i s tri bečke nagrade (dobio sam također i Radnu stipendiju Grada Beča za projekt “Requiem“) i kod prijave za članstvo u Hrvatsko Društvo Skladatelja smjesta dobivam odbijenicu da ne ispunjavam uvijete ta članstvo! I to tako još dva puta, dakle, tri puta za redom (već godine 1989., 1994. i 2001.)!
A, tamo je vedrio i oblačio perspektivni član komunističke partije Ivo Josipović. Prvi put i prije svog javnog antikomunističkog djelovanja (s kojim sam se kasnije istaknuo) s previše nagrada i diploma već nisam bio podoban za članstvo! O tradiciji tog društvanca zanimljivu knjigu “Sjećanja“ napisao je daroviti skladatelj Ivo Brkanović (a paradoks je da je tu knjigu 2007. godine objavio baš HDS). Brkanović je u knjizi bez dlake na jeziku opisao kako se Hrvatska nakon 1945. nastavila razvijati kao carstvo mediokriteta, bez talenta, bez poštenja, bez umjetničkoga ukusa. Ako imamo obrazovanja, ukusa, poštenja i glazbenoga talenta, ovo i danas osjećamo na svakome koraku, pa se i osobno s Brkanovićem iz vlastita iskustva u svemu mogu složiti.
U skladanju nema malih skladatelja, ima samo netalentiranih sitnih duša: ili si talent, ili to nisi
- Koliko je komunizam unazadio Hrvatsku i Hrvate?
– Komunizam i balkanska vlast Srba Hrvate su balkanizirali do mjere ruskog pojma “uravnilovke“, tj. Hrvati su postali mentalni komunisti čak i kada su nacionalisti. To znači da je mediokritetstvo Hrvate srozalo na uvjerenje kako svi razumiju sve i kako su svi kvalificirani za davanje stručnog mišljenja o svemu. Mediokritetstvo kod nas nije postalo samo pojam za birokratsku osrednjost. Ono je kod nas postalo stanje prepotentnog duha primitivca, koji vjeruje da se razumije u politiku, stanje duha protestantiziranog katolika, koji vjeruje kako je o vjeri sve razumio, ako je čitao Bibliju, i da je njegovo primitivno shvaćanje Boga i citata iz Biblije dovoljno za spas vlastite duše. Stanje izvrsnosti u nekom pozivu se ne podnosi, genijalnost se izruguje, pravu obrazovanost se ne poštuje, karakterne prasce gura se na prva mjesta, jer sliče na duše onih koji ih biraju. To je “naša“ vlast, to je komunizam: stanje mentalne inferiornosti, stanje hrvatskog jala, stanje duhovne i mentalne zaostalosti. A, sve je plod pogrješnog odnosa prema Bogu.
Dade se svesti na Matoševu rečenicu: “Hrvatska je zemlja najobičnije običnosti“. Ja sam sa svojim kvalifikacijama postigao izvrsnost u znanjima muzikologije (objavio šest knjiga o glazbi, koliko u mojoj generaciji profesori na Muzičkoj Akademiji nisu imali), tri bečke nagrade za kompoziciju, nekoliko prijevoda o glazbi i iz područja povijesti i politike itd., a jedan mediokritet s Muzičke Akademije meni kaže: “Što je tvoja specijalnost? Mi je nismo utvrdili“. Pa, me kao ne mogu pozvati na Akademiju. Sjećam se susreta s kornistom Preradom Detičekom, u dvorani Lisinski u Zagrebu, na nekom koncertu. Devedesetih godina bio je čak dekan Muzičke Akademije, a tada mi je rekao “Ne znam zašto, ali svi na Akademiji su protiv vas. Ja nisam protiv vas.“ Odgovorih: “A, pisat će mi u biografiji da nikad nisam radio na Muzičkoj Akademiji.“ Klimnuo je glavom. Moja specijalnost je izvrsnost u svemu sa čime sam se bavio, a što nitko od takvih nije mogao i ne može postići, a onaj osrednji mene pita što je moja specijalnost! Štampani idiotizam mentalnih komunista! Muzikologinja dr. Koraljka Kos rekla je nekom prilikom da bismo u malim narodima mogli govoriti i o povijesti malih skladatelja. A, ja bih rekao da u skladanju nema malih skladatelja, ima samo netalentiranih sitnih duša: ili si talent, ili to nisi. No, u Hrvatskoj mediokritetstvo određuje i povijest razvoja glazbenih talenata i glazbene umjetnosti.
- Zar niste karijeru mogli nastaviti u inozemstvu?
– Kako se uzme: u stvari, nisam mogao, jer više nisam imao novaca za odlazak, ni rodbine u inozemstvu da me privremeno primi. Naime, u New Yorku sam čak bio primljen na njihov doktorat iz kompozicije uz status plaćenog asistenta za studente, ali kada je sve bilo dogovoreno dva mjeseca prije odlaska dobivam informaciju da za dobitak ulazne vize moram sa sobom donijeti i 5.000 dolara, kojih nisam imao. I tako je propala karijera u inozemstvu. Onemogućio me manjak kapitala.
Nemamo institucije koje bi sponzorski financirale i promicale hrvatsku koncertnu glazbu
- Na You Tubeu ste stavili oko 20 vaših raznih skladbi, u kojima pokazujete umijeće skladanja i talent. Jeste li imali kakvih izvedbi u Hrvatskoj?
– Čim vas ne prime u društvo skladatelja, odmah su vam odrezani i svi putovi koncertne djelatnosti. Ali, da, imao sam nekoliko izvedbi, ali to je premalo za razvoj skladateljske djelatnosti. Šansi za izvedbe, bez klanaštva, nema. Godine 1997. uz petu obljetnicu priznanja Republike Hrvatske, 14. siječnja, u Hrvatskom Glazbenom Zavodu u Zagrebu u suradnji puhačkog orkestra Hrvatske Vojske i gudačkog orkestra “Gaudeamus“ pod ravnanjem Zlatana Srzića izvedena je i snimljena moja Simfonijska Rapsodija Croatia. To se dogodilo prvi i zadnji put. A, to je bila izvedba sa samo jednom probom! Dakle, s grješkama. Imate ju na mojoj YT stranici. Zatim se dogodilo snimanje moje Male rapsodiju za flautu s čuvenom flautisticom Tinkom Muradori za Hrvatski radio, a gosp. Zvonimir Stanislav pomogao mi je za Hrvatski Radio snimiti Kvintet za drvene puhače, i pokojni prijatelj Miroslav Miletić mi je omogućio izvedbu moje Male rapsodije za obou, ali u izvedbi klarineta, na nekoj davnoj opatijskoj smotri skladatelja iz 1993. godine. I to je bilo sve. I dok se Finska ponosi Sibeliusom i njegovom simfonijskom pjesmom “Finlandiom“ u Hrvatskoj sve crkne u startu, jer mi nemamo institucije koje bi sponzorski financirale i promicale hrvatsku koncertnu glazbu. Mi imamo hrpu Jugoslavena i Slavosrba koji nastoje ugušiti sve hrvatsko, dekultivirati Hrvatsku i srušiti je na srbijansku razinu opće kulturne zaostalosti. U čemu imaju velikog uspjeha.
Treba nam muzikološki institut
Ili, kako je to u svoj knjizi “Sjećanja“ izrekao Ivo Brkanović: “…grupa oko (Natka) Devčića protivila se akciji (stvaranja Društva prijatelja hrvatske glazbe) i odgovarala je ljude da u takvom radu sudjeluju. Isticali su svoje stajalište da nije dužnost kompozitora da se brine o izvedbi svoga djela, jer su zato pozvani reproduktivci i njihove ustanove. Da! U normalnim uvjetima. Tamo gdje za to postoji tradicija u jednoj velikoj kulturnoj sredini, međutim, u našoj sredini na žalost takvi uvjeti nisu nikada postojali, pa su se naši skladatelji od pamtivijeka sami probijali kako su sami znali i mogli, bez ikakvog poticaja s bilo koje strane…”, (str. 176). Kako je bilo tako je i ostalo. Do današnjeg dana mi nemamo muzikološki institut koji bi nosio ime nekog čuvenog hrvatskog skladatelja i vršio istraživanja i promicanje njegovih djela, kao i važnih djela drugih skladatelja. Hrvatska glazbena baština je nedovoljno čuvana.
- Zanimljivo: željeli ste biti samo skladatelj, to je bio Vaš san, a ušli ste duboko u političke vode i znanstvena područja povijesti, filozofije povijesti i muzikologije. Mnogo toga odjednom. Kako se to, u stvari, dogodilo?
– Pa, ja sam oduvijek bio domoljub, sa četrnaest godina čak i svjesni hrvatski nacionalist, jer sam bio svjestan nepravdi i zločina, koje je činila srbijanska komunistička vlast, a preko domaćih izdajica i posrbica. A, ta svjesnost se dogodila zahvaljujući obiteljskim političkim svađama, koje su se događale između oca i majke, jer je otac bio lijevo usmjeren, a majka je bila domoljub. I tako sam imao prigode uočavati nepravde i vagati događaje. Bilo je jasno: Hrvatska i Hrvati su potlačeni i proganjani. Dobro je samo “prilagođenima” tj. – prodanima. Tada još nisam dovoljno znao o užasima tzv. Kraljevine Jugoslavije, a kamo li o bleiburškom pokolju i dvostrukoj okupaciji Hrvatske (1918. i 1945.). Uz glazbu, već u srednjoj školi, odjednom me zanimalo sve: loš đak osnovne škole odjednom dobiva dvije pohvalnice za učenje na prve dvije godine srednje glazbene škole. Odjednom čitam povijesne knjige iz očeve biblioteke, počinje me zanimati filozofija, pa s dvadeset godina i teologija itd. Došlo je do intelektualnog rasta. Tako da je odlazak na muzikologiju bio “kec na desetku”.
Katoličko domoljublje je vrsta kreativnog nacionalizma
- Rekli ste “Postao sam nacionalist sa četrnaest godina“. Kako se to slaže s Vašim katoličkim uvjerenjima, jer nacionalizam je došao iz masonske kuhinje, zar ne?
– Dobro ste to primijetili. Pojam “nacionalizam“ je postao vrlo rastezljiv pojam. Da, masonska Francuska revolucija potakla je ideju nacionalizma sa ciljem razbijanja katoličkih kraljevstava i carstava. Ali, katoličko domoljublje je vrsta kreativnog nacionalizma, jer se temelji na ljubavi prema Domovini i žrtvi za Domovinu. Katolički nacionalist i križar bio je general Francisco Franco, koji je vodio posljednji katolički križarski rat u Europi protiv zločinačke uzurpacije vlasti komunista i masona u Španjolskoj. Masonerija je stvorila i komunizam sa željom da uništi domoljublje i katoličku vjeru i Crkvu. Španjolska je bila slika te borbe. Suprotstavio joj se katolički nacionalizam, koji nepismeni komunisti i pseudodemokrati svrstavaju u fašizam, ne shvaćajući da se radi o tri različite ideje. Fašizam je u Italiji započeo kao antikomunizam, kao reakcija nakon strašnih komunističkih pokolja u Rusiji, kao imperijalizam, koji traži širenje na tuđe teritorije i kao antiliberalizam koji nastoji provesti socijalnu brigu za radnike. Tek 1938. Mussolini se proglašava rasistom! Ne prije toga, a očito pod utjecajem nacional-socijalističke Njemačke.
U osnivanju partije fašista sudjeluje čak znatan broj židova, a ističu se židovi Gino Arias (1879.-1940.), Guido Jung (1876.-1949.) i Elisa Majer-Rizzioli (1880.-1930.), Mussolini uhićuje prevoditelja knjige “Sionskih mudraca“, koja za sve optužuje židove. A, Njemačka u temelju svog nacionalizma ima baš rasizam i borbu protiv židovske svjetske vlasti, promičući knjigu “Sionskih mudraca“, iako su Hitlerovi bankarski financijaši upravo – židovi. Katolički nacionalizam nije sve to! To je domoljublje koje štiti naciju i katoličku vjeru u njezinom pravovjerju. Antagonizam između katoličanstva i židovstva se ne temelji na ideji sukoba rasa, nego na duhovnoj razini priznavanja, ili ne priznavanja Isusa Krista pravim Bogom i pravim čovjekom. Sadašnji Židovi vjeruju u svoju izabranu rasu, katolici vjeruju da su oni pravi duhovni Izraelci. To je bitna razlika.
Srbijom je upravljala masonska cionistička Britanija
- U knjizi “Povijest hrvatskih neprijatelja“ apostrofirali ste Engleze, kao glavne neprijatelje i tvorce obiju Jugoslavija, o čemu ste predočili i dokaze. Srbi su, dakle, bili samo njihov instrument za strateške provedbe nadzora nad Hrvatskom i Europom?
– Da! Dr. Tihomir Rajčić objavio je knjigu i radove, kojima je dokazao da je četnički pokret Srbije bio teroristički pokret, kojim su rušili Austriju, Ugarsku i Hrvatsku. A, ja sam prethodno opisao kako je cijelom Srbijom upravljala masonska cionistička Britanija, koja je Srbiju i Jugoslaviju i stvorila. I danas jedan dokazani teroristički, koljački četnički pokret u Srbiji ima svoje oružane jedinice i ogranke, a ustaški pokret koji je nastao kao antiteroristička organizacija, koja je srbijanskoj terorističkoj državi odgovarala istom mjerom – ozloglašena i nedopuštena u Hrvatskoj. Retoričko pitanje glasi: Kako to da Srbi smiju imati terorističku (č)etničku organizaciju, a Hrvati ne smiju imati organizaciju koja se (pod časnim imenom domobranskih zdrugova prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata) branila od srbijanskog terorizma?
- U zadnje vrijeme na You Tubeu objavili ste petnaestak svojih skladbi. Koji povod ste imali za to i koje okolnosti su otvorile te mogućnosti?
– Povod je nevjerojatan: molio sam Boga da, sada u mirovini, nađem rješenje za povratak u glazbeno stvaralaštvo i odjednom mi se prije nekoliko mjeseci javi pobožni prijatelj iz Splita, koji se počeo baviti skladanjem i softwareima za glazbeno stvaralaštvo. Povukao me u tom pravcu, postao je moj ton-majstor i priredio mi je velik broj skladbi za youtube, te me motivirao da proučim i nabavim software za komponiranje, što sam i učinio. Tako sam počeo ovladavati pretvaranjima nota u točno određene instrumente i u zvučne partiture. Stvarno jako težak zadatak, ali kad se nečeg primim i zagrizem – ne popuštam. U Beču sam nekad davno imao čak dva predmeta o medijskoj glazbi, ali za današnje kompjutorsko vrijeme ono je stvarno zastarjela tehnologija.
Relativno brzo sam uspio razumjeti kako softwareski dobiti filharmonijski orkestar bez posredništva dirigenata. Naravno, ovo je tek početak. Sada tek treba naći dirigente i koncertne dvorane, koji će izvoditi moju glazbu.
Narodi koji propadaju slušaju razvratnu glazbu
- Nalazite li kakav odnos politike i glazbe?
– I te kako! Richard Wagner, veliki genijalni njemački operni skladatelj kasnog romantizma, morao je bježati zbog svoje revolucionarne djelatnosti, pa je kasnije našao azil kod bavarskog kralja Ludwiga II. Frederic Chopin zbog poljskih ustanaka protiv Rusa pobjegao je u Pariz i napisao Revolucionarnu etidu opus 10, broj 12, koju je kasnije poljski radio svirao dok je njemački Wermacht ulazio u Varšavu. Francuski skladatelji XVII. i XVIII. stoljeća raspravljali su o “glazbenoj revoluciji”: po njima glazba više nije trebala služiti kralju, nego rušenju dvorske umjetnosti u korist Rousseauove ideje o čovjeku, narodu i osjećaju naroda. I još dublje u povijest: stari Kinezi u prvoj kineskoj enciklopediji “Proljeća i Jeseni” Ly Bu Wea naučavaju da su kraljevi brinuli za hramska zvona, kako bi narod bio moralan i dobro ugođen, a stari Grci svoju politiku i filozofiju temelje na glazbenom odgoju: samo odgojen Grk imao je pravo zvati se musicos!
Glazba može izražavati raspoloženje naroda: kod nas pjevač Thompson izraz je narodnog revolucionarnog raspoloženja, koje (na žalost) završava u izražavanju vlastite osobne nemoći i javnim frustracijama: komunisti vladajte i dalje, mi smo otpjevali svoje. Grupa “Lelek” u svojoj izvrsno skladanoj “Andromedi” izrazila je narodni bijes zbog političke izdaje vladajuće garniture. Za sada je stvar završila na pjesmi. A, kasnije ćemo vidjeti… Glazba svakako, kod muzikalnih ljudi, a kod nas se tom skladateljskom profesijom uglavnom bave nemuzikalni pojedinci (jer je unosna), stvara i budi osjećaj za skladom, a sklad je pravednost, osjećaj za snagom, a snaga je hrabrost, osjećaj za ljubav prema nekomu, a taj netko je i Domovina. I zato je glazba opasna vladajućim monstrumima, pa financiraju razne dekadentne zabavne grupe i destruktivno smeće u prostoru klasične glazbe. Da, glazba može sudjelovati u mijenjanju svijeta na zao, ili na dobar način. Zao način su razne sotonističke rock skupine. Dobar način su folkloristi u narodnoj skupini, i klasični koncert u skupini klasične i sakralne glazbe. Stari Kinezi su tvrdili da narodi koji propadaju slušaju razvratnu glazbu. A, to je situacija civilizacije Zapada.
Najveća trojica katoličkih filozofa
- Napisali ste knjigu “Uspon i pad Zapada”, katoličku filozofiju povijesti, u kojoj ste spojili civilizaciju, kulturu, političku subverziju i stanje Zapada od Stare Grčke do danas. Što nam, u najkraćim crtama, kaže ta knjiga?
– Da, sada sam priredio drugo izdanje i ne znam kada će uopće biti tiskano, ali mogu reći sljedeće: među malobrojnim filozofima povijesti, koji postoje u našoj katoličkoj civilizaciji, najveća su bila trojica! I to su Sv. Augustin, Juan Donoso Cortes i Oswald Spengler. Prvi je opširno objasnio da kulturno i civilizirano društvo može postojati jedino ako je prožeto Isusom Kristom, Cortes je objasnio zašto je samo katoličko društvo jedino pravo civilizirano društvo i da će uskoro narodi postati bezbožni (simptomi su bili vidljivi i u prvoj polovici XIX. st.) i da će kao posljedicu toga liberalna demokracija okotiti komunizam masovnih progona i strašne ubilačke tiranije, a treći, Oswald Spengler je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća potvrdio da zapadna civilizacija nepovratno odlazi u propast. Sve se obistinilo. U svoj knjizi dao sam precizno objašnjenje da nema povratka u normalu, i da idemo prema Sudnjem Danu. Mi ga ne ćemo doživjeti, ali mlađe generacije hoće. I to ako prežive eutanazijska cijepljenja, slom sustava i omasovljeni treći svjetski rat, koji već traje duže od tridesetak godina, na razini lomljenja velikih državnih sustava (npr. napadaj na Ukrajinu i na Iran), sa ciljem stvaranja svjetske tiranije u svjetskoj državi s novom svjetskom sotonističkom religijom. To je ono ukratko. Malobrojni zainteresirani čitatelj moje knjige vidjet će i zašto.
Idemo u provaliju, u koju nas predvode mediokriteti, političke bitange, mentalni slijepci i kriminalci
- Svojedobno ste bili politički angažirani. Više niste. Zar ne možete nekako pomoći?
– Da bi ste mogli biti politički uspješni morate imati kritičnu masu, koja razumije što joj se kaže i koja nešto poduzima organizirajući se. Kod nas kleče na trgovima i mole krunicu. U pobožno doba nakon krunice uzimao se mač, pa bio to mač duha, ili oružje. Toga više nema: Bog sâm ništa ne će mijenjati. On treba mase pobožnih radnika i ratnika, čega nema. Mi smo pasivizirano, obezboženo društvo. Mi nemamo kritičnu masu, koja nešto većinski razumije, pa se ništa pametno ne može poduzeti. Mase će se pokrenuti tek kada se dogodi rat, a tada će im biti kasno. Idemo u provaliju, u koju nas predvode mediokriteti, političke bitange, mentalni slijepci i kriminalci.
Religijski indiferentizam
- Kako će biti moguća svjetska sotonistička država i genocidni komunizam, ako ipak ima vjernika?
– Prije svega, današnji katolici su protestantizirani lažni katolici. S njima Bog ne računa. Oni se ne uzbuđuju što ovi zadnji pape u službeni posjet primaju pedere, ne uzbuđuju se zbog homoseksualnih ispada visokih prelata, ne propitkuju svoje znanje o katoličkoj vjeri. U SAD-u statistički 98 posto katolika živi u smrtnom grijehu. Tamo su to proučili. U Europi nije bolje. Nitko se ne uzbuđuje zbog pederskih zastava, pederskih parada, pederskih protuustavnih “partnerstava za život”. Kada smo na referendumu zauzeli stav da je brak isključivo zajednica muškarca i žene mi smo zauzeli OPĆI STAV, osuđujući perverziju, što državna vlast ignorira, ne poštuje! No, kada je vlast prekršila Ustav, hrvatski katolici nisu izišli na ulice! Kada smo nasilno ugurani u masonsku Europsku uniju bez zadovoljavajuće većine na referendumu, hrvatski katolici ponovno nisu izišli na ulice! Vjerski indiferentizam ih osuđuje na propast. Pokvarili smo se. Pa, kako sotonistička svjetska država ne bi bila moguća?
U katoličkoj Europi i SAD-u dopuštene su pedofilije, sotonistički skupovi i sotonske crkve! Vrijeme inkvizicije i lomača pokazalo je da je samo radikalna katolička Europa bila u pravu: sve te partije, koje su postale zamjenske religije, sve te nekažnjene perverzije dokazuju da idemo prema Sudnjem Danu. Ako katolici ne zapale lomače – Bog sigurno hoće. Pakao se puni i još nije gotovo.
Ja rekoh da Bog ne kaže da nisam rekao.
