Prikazao tragediju židovske zajednice i sjajnoga osječkog kipara međunarodne karijere Oskara Nemona i njegov latinoviczevski povratak u panonsko blato, tj. komunističku žabokrečinu
Stjepan Tomaš (Nova Bukovica kraj Slatine, 1947.) nije bosanski kralj, nogometaš ili političar, on je “samo” hrvatski književnik, još od matoševskih vremena zanimanje ne odveć isplativo i cijenjeno kod krivoslavnih elita, ali zato politički opasno.
Osnovnu pohađa u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomira jugoslavistiku i komparativnu književnost. Pet godina radio kao profesor u Baranji, nakon toga prosvjetni inspektor savjetnik do mirovine.
U zbirci pripovijedaka “Židovski spomenik” nalazi se pravi majstor riječi, dubok psiholog, iskusan čovjek koji dobro razumije politiku.
Koliko je skeptik, koliko cinik to neka drugi odmataju i gataju, zaključujem samo da je vrsni realist i da su likovi i “poruke” slojeviti.
Drago mi je da je prikazao tragediju židovske zajednice i sjajnoga osječkog kipara međunarodne karijere Oskara Nemona i njegov latinoviczevski povratak u panonsko blato, tj. komunističku žabokrečinu.
Doduše da uvijek s pravom oprezni Židovi, (čak i u uskom krugu) psuju i ironiziraju komunističku vlast teško je zamisliti. Ali lijepo zvuči, vjerojatno su tako i mislili kako je napisano.
U tragediji Drugoga svjetskoga rata u jugoistočnoj Europi uz žrtve stotine tisuća Hrvata, te Srba i Bošnjaka, često se gube iz vida Židovi, Nijemci, Talijani, Mađari, Romi i drugi.
Židovi ustaše
Uopće židovsko pitanje osim tragedije nosi i profiliranost Židova koji variraju od liberala, marksista, cionista, hrvatskih nacionalista.
Posebno je teško odrediti identitet ljudi koji imaju u svojoj obiteljskoj povijesti renegate ili različite narodne i vjerske odrednice – sjetiti se osječkih Židova Josipa Franka, Dide Kvaternika, dr. Ive Korskog ustaša i njegov bratić istoimeni koji je komunist, Andrija Hebrang otac (koji nije Židov, ali mu je žena), Vladimir Šeks, Ivan Goran Kovačić (po majci),
Lav Svećenski (Ljudevit Lujo Kohn), Lav Mirski (Leo Fritz), Vladimir Singer, Slaviša Weiner, Branko Lustig itd.
Spomenimo Ludwiga Bauera (Sisak, 1941.) koji se u romanu “Kratka kronika porodice Weber” bavi podunavskom njemačkom obitelji (dosta kasno se ta tabu tema dira, 1990.), dočim njegov “Muškarac u žutom kaputu” nosi i reminiscencije na Krležin banket u Blitvi, ali i novije i bliže ukrajinsko hrvatske sveze.
Preskočimo Ernesta Bauera i Branka Bauera (i A. Diklić “Salaš u malom ritu” iz 1975. godine). Preskočimo Enza Betizzu, perfektni “Egzil” i pitanje talijanske manjine, sjajnu knjigu Milana Rakovca “Riva i druzi” i vratimo se Tomašu.
Eksplicitna erotika
Dok je erotika kao prirodna i normalna stvar dobrodošla i eksplicitna kada se radi o kiparu Vanji Radaušu, čovjeku bikovske građe i temperamenta koji nije znao šutjeti i koji je radio neuljepšanu stravu rata, izvan partizanske ikonografije, dotle je u opisu života i djela Dore Pejačević (inače vrlo pronicljiv, suptilan) seks malo prenaglašen.
Mislim da je Ivan Raos tu znao naći mjeru, dočim je Stijepo Mijović Kočan frojdistički “prećeran”.
U opisu baranjskoga izbjeglice slikara Dinka impresivno je kada on više žali za svojim motorom Harley Davidsonom, nego za Srbinom Majstorem koji je vozeći taj motorin doživio nesreću i ostao nepokretan.
To je ratna patologija, kada se svijet podjeli na nas i njih. Zatvorenost umjetnika u svoj svijet i opčinjenost vlastitim djelom tu je savršeno registrirana.
Godine koje su pojeli komunisti
Višeslojan je i portret hrvatskoga revolucionara Mile Nekića, kao i stvarnost Hrvatske u kojoj se on kao povratnik iz Australije našao (i kakvu sigurno nije sanjao).
“Godine koje su pojeli komunisti” su mi bliske, iako su moja sjećanja (osim JNA) ambivalentna; možda jer nisam živio u proleterskom Mederovcu već u turističkom gradu sa razglednice.
Tomaš je pisac kojega treba čitati i iščitavati, koji je dobio zaslužena priznanja, ali i od ove EU-nuške uškopljene Hrvatske protjeran iz lektire, jer se drznuo opisivati stvarnost. Imao bi o tome što reći i kritički Posavljak Andrija Tunjić, o toj našoj stvarnosti koja preobražava čovjeka.
Dajmo malo toga čvrstog i muževnog stila.
“Nema u Hrvatskoj tako tamne zemlje, tako mrke vode i tako zagasitih nebesa kao u Baranji. Ali iz te tamne zemlje sijeva žito zlatom kakvo se ne viđa svagdje. Ali iz te mrke vode svijetle ribe i vodozemci kakve ne viđamo svaki dan pred okom. Ali preko tih zagasitih nebesa blistaju nad glavom ptice kakve možemo samo sanjati… Baranja! Kraj tako jak da su dovoljna dva, tri jablana, tri, četiri gavrana da satru čovjeka.”
Književni razvoj i faze
- Početna faza (Književna fantastika)
Književnim se radom bavi od 1971. godine. Prvom zbirkom kratkih proza “Sveti bunar” (1972.) predstavio se kao pripadnik generacije hrvatskih borhesovaca (tzv. fantastičara).
- Realistička i regionalna proza (Slavonija i Baranja)
Ubrzo napušta fantastiku i okreće se analizi provincije i socijalističke malograđanštine.
Ključna djela: Romani “Građani u prvom koljenu” (1975.) i “Taninska četvrt” (1980.) te hvaljene zbirke pripovijedaka “Tko kuca otvorit će mu se” (1975.) i “Smrtna ura” (1983.). U njima minuciozno rekonstruira povijest, multietnički identitet i traume Baranje.
- Novopovijesni romani i ratna tematika
Devedesetih godina piše zapažene povijesne romane i prozu inspiriranu Domovinskim ratom i srpskom agresijom:
“Zlatousti” (1993.): Opsežan biografsko-dokumentarni roman o životu đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
“Srpski bog Mars” (1995.) i “Odnekud dolaze sanjari” (2001.): Djela u kojima kroz osobne sudbine progovara o ratnom stradanju i lomu ljudskosti u istočnoj Hrvatskoj.
“Židovski spomenik” (2006.): Zbirka koja se bavi nestankom i progonom židovske zajednice.
Dječja književnost
Tomaš je iznimno popularan i kao autor za djecu i mlade, a njegova su djela dio školske lektire:
“Dobar dan, tata” (1987.): Roman o odrastanju i obiteljskim odnosima.
“Moj tata spava s anđelima” (1992.): Kultni antiratni dnevnik djevojčice Cvijete u ratnom Osijeku, kasnije proširen pod naslovom “Mali ratni dnevnik”.
