Umjetna inteligencija više nije samo digitalna priča
Godinama se o umjetnoj inteligenciji (AI) govorilo gotovo isključivo kao o digitalnoj revoluciji. Raspravljalo se o algoritmima, modelima, čipovima, aplikacijama, produktivnosti, automatizaciji i novim poslovnim modelima. U središtu pozornosti bile su kompanije koje proizvode najnaprednije čipove, razvijaju velike jezične modele ili upravljaju cloud-infrastrukturom. No danas postaje jasno da je takav pogled preuzak.
Prva faza razvoja umjetne inteligencije bila je utrka za algoritmima i čipovima. Druga faza, u koju upravo ulazimo, postaje utrka za energijom, elektroenergetskim mrežama, podatkovnim centrima, industrijskom infrastrukturom i strateškim sirovinama. Umjetna inteligencija više nije samo digitalna priča. Ona postaje energetska, industrijska, infrastrukturna i geopolitička priča. To je možda najvažniji pomak u razumijevanju njezine revolucije.
U prvoj fazi tržište je bilo fascinirano čipovima. I s razlogom. Bez najnaprednijih čipova nema velikih AI modela, nema snažnih podatkovnih centara i nema računalne snage potrebne za novu ekonomiju. Ali čipovi sami po sebi nisu dovoljni. Čip treba električnu energiju. Podatkovni centar treba mrežu. Mreža treba stabilne izvore proizvodnje. Stabilni izvori trebaju plin, nuklearnu energiju, obnovljive izvore, baterije, bakar, transformatore, turbine, vodu i golemu fizičku infrastrukturu. Drugim riječima, AI se iz oblaka spušta na zemlju.
Tehnološke kompanije postaju energetski investitori
Jedan od najboljih primjera tog novog razumijevanja jest Microsoftov dugoročni projekt osiguravanja električne energije za razvoj AI infrastrukture u suradnji s energetskim sektorom. Poruka je vrlo jednostavna: najveće ograničenje budućeg razvoja umjetne inteligencije više nije samo dostupnost čipova nego dostupnost velike, pouzdane i dugoročno osigurane električne energije.
Microsoft pritom nije iznimka. Google, Amazon, Meta i druge vodeće tehnološke kompanije ulažu desetke milijardi dolara u dugoročne ugovore za opskrbu električnom energijom, razvoj obnovljivih izvora, modernizaciju mreža, pa čak i u nove nuklearne projekte. Tehnološke kompanije postupno postaju i veliki energetski investitori. Do jučer su gradile podatkovne centre. Danas grade i preduvjete za njihovo djelovanje.
Kazahstan je u tom smislu zanimljiv primjer. Riječ je o zemlji s velikim energetskim potencijalom, najvećim svjetskim udjelom u proizvodnji urana te iznimnim geopolitičkim položajem između Kine, Rusije i Europe. Nije slučajno što upravo takve zemlje sve više razmišljaju o razvoju vlastitih AI kapaciteta i podatkovnih centara.
Pitanje izvora energije
AI će u budućnosti tražiti upravo ono čega nema svagdje: energiju, prostor, političku stabilnost, kvalitetne mreže i strateške sirovine. A to nas prirodno dovodi do nuklearne energije.
Dugo je nuklearna energija u Europi bila politički kontroverzna tema. Danas se raspoloženje postupno mijenja. Ne zato što su nestali svi rizici nuklearne energije, nego zato što su se pojavili novi izazovi: energetska ovisnost, nestabilnost međunarodnih tržišta, rat u Ukrajini, rastuće geopolitičke napetosti i nagli porast potrošnje električne energije. AI dodatno pojačava taj pritisak.
Ako podatkovni centri, električni automobili, toplinske pumpe, industrijska elektrifikacija i obrambena industrija istodobno budu povećavali potrošnju električne energije, onda pitanje izvora energije više nije samo tehničko pitanje. To postaje pitanje nacionalne sigurnosti, gospodarske konkurentnosti i dugoročnog razvoja.
Istodobno ubrzano napreduje razvoj malih modularnih reaktora (SMR), dok istraživački centri nastavljaju rad na novim generacijama nuklearnih tehnologija, uključujući i sustave temeljene na toriju. Hoće li upravo te tehnologije obilježiti drugu polovicu 21. stoljeća još nije moguće sa sigurnošću tvrditi, ali jedno je jasno: nuklearna energija ponovno postaje jedno od strateških područja tehnološkog razvoja.
Gdje je u toj priči Europa?
Europa se u toj utrci nalazi u posebno osjetljivoj poziciji. Sjedinjene Američke Države raspolažu obiljem plina, nafte, kapitala, prostora i vodećih tehnoloških kompanija. Kina raspolaže golemim industrijskim kapacitetima, državnom koordinacijom i energetskom strategijom koja istodobno razvija ugljen, hidroenergiju, solar, vjetar, nuklearnu energiju i elektroenergetske mreže. U mnogim područjima kinesko planiranje danas traje desetljećima unaprijed.
Europa raspolaže vrhunskim znanjem, snažnom industrijskom tradicijom, regulatornim kapacitetom i visokim ekološkim standardima. Ali istodobno se suočava sa skupom energijom, sporim administrativnim postupcima, fragmentiranim tržištima i ograničenim vlastitim energetskim resursima. Posljednjih godina sve više postaje jasno da europska konkurentnost neće ovisiti samo o digitalnim regulativama i zaštiti tržišnog natjecanja. Ovisit će o sposobnosti Europe da ponovno postane snažna industrijska i energetska sila.
To ne znači da Europa nema velike prednosti. Naprotiv. ASML u Nizozemskoj ostaje nezamjenjiva kompanija u proizvodnji najnaprednije litografske opreme za čipove. Schneider Electric, Siemens i ABB predvode elektrifikaciju i industrijsku automatizaciju. Airbus razvija europske kapacitete u zrakoplovstvu, svemirskoj industriji i obrani. Europa raspolaže jednom od najjačih inženjerskih tradicija na svijetu te golemim potencijalom za modernizaciju energetskih mreža i povećanje energetske učinkovitosti. Ali Europa mora prestati promatrati umjetnu inteligenciju kao isključivo digitalnu agendu.
AI strategija bez energetske strategije nije strategija. AI strategija bez elektroenergetskih mreža nije strategija. AI strategija bez industrijske politike nije strategija.
A gdje je Hrvatska?
Hrvatska je mala država, ali nije bez mogućnosti. Ima povoljan geografski položaj, članstvo u Europskoj uniji, LNG terminal, bogato iskustvo u hidroenergetici I znatan potencijal razvoja solarne, vjetro i geotermalne energije.
Ima kompanije poput Končara i Dalekovoda koje desetljećima sudjeluju u razvoju elektroenergetske infrastrukture. Hrvatski stručnjaci desetljećima sudjeluju u radu Nuklearne elektrane Krško i time posjeduju znanje koje se ne može izgraditi preko noći. To znači da Hrvatska ne kreće od nule. Posjeduje industrijsko i inženjersko iskustvo koje može biti važan dio buduće europske energetske i AI infrastrukture.
Istodobno moramo biti svjesni vlastitih ograničenja. Već danas znatan dio električne energije uvozimo. Elektroenergetska mreža nije projektirana za snažan rast potrošnje koji donose elektrifikacija prometa, industrije i umjetna inteligencija. Strateško planiranje često kasni za stvarnim promjenama. Ovogodišnja suša dodatno nas upozorava da voda postaje jednako strateški resurs kao i energija. Podatkovni centri ne trebaju samo električnu energiju, mnogi od njih trebaju i velike količine vode za hlađenje. Upravljanje vodnim resursima zato postaje dio nove infrastrukturne politike AI doba.
Zato pitanje nije samo može li Hrvatska graditi podatkovne centre. Može. Ali samo kao dio šire nacionalne strategije. Veliki hyperscale podatkovni centri traže goleme količine pouzdane energije, snažne prijenosne mreže, vodu, optičku povezanost, sigurnost i dugoročne investicije.
Hrvatska sama teško može konkurirati najvećim svjetskim lokacijama. Ali može razvijati ono u čemu ima komparativne prednosti: regionalne podatkovne centre, sigurnosno osjetljive europske kapacitete, računalstvo na rubu mreže (edge computing), usluge za jugoistočnu Europu te razvoj energetskih i digitalnih rješenja za regionalno tržište.
Nova infrastruktura suvremene civilizacije
Još važnije, ovu temu trebali bismo promatrati kroz regionalnu suradnju. Energetske mreže, prijenosni sustavi i digitalna infrastruktura odavno prelaze nacionalne granice.
Suradnja Hrvatske, Slovenije, Austrije, Mađarske, Slovačke, Italije i drugih susjednih država mogla bi stvoriti mnogo snažniji regionalni infrastrukturni prostor nego što bi ga mogla razviti bilo koja država pojedinačno.
Hrvatska zato mora postaviti nekoliko ozbiljnih pitanja: Koliko električne energije želimo proizvoditi sami do 2035. godine? Iz kojih izvora? Koliko brzo možemo modernizirati elektroenergetsku mrežu? Želimo li biti samo korisnik tuđih AI usluga ili želimo sudjelovati u izgradnji vlastite regionalne AI infrastrukture?
Odgovor ne može biti samo više solarnih panela ili više digitalnih aplikacija. To je preusko. Hrvatskoj treba cjelovita strategija. Strategija koja povezuje energetiku, industriju, obrazovanje, znanost, digitalnu infrastrukturu, upravljanje vodnim resursima i privlačenje dugoročnog kapitala.
Ako je dvadeseto stoljeće obilježila elektrifikacija, izgradnja autocesta, željeznica i telekomunikacijskih mreža, onda bi dvadeset i prvo stoljeće mogla obilježiti izgradnja infrastrukture umjetne inteligencije.
Podatkovni centri, elektroenergetske mreže, nuklearne elektrane, baterijski sustavi, optičke mreže, proizvodnja čipova i industrijska automatizacija zajedno čine novi infrastrukturni ekosustav koji će određivati gospodarsku konkurentnost država tijekom sljedećih desetljeća.
Umjetna inteligencija bit će velika prilika. Ali samo za one koji na vrijeme shvate da ona nije samo softver. Budućnost umjetne inteligencije neće se graditi samo u laboratorijima, na računalima i u podatkovnim oblacima. Gradit će se u elektranama, prijenosnim mrežama, rudnicima bakra i urana, transformatorskim stanicama, podatkovnim centrima, tvornicama, sveučilištima i nacionalnim strategijama razvoja. Jer umjetna inteligencija više nije samo digitalna priča. Ona postaje nova infrastruktura suvremene civilizacije.
