Iz tiska je izišla deveta knjiga hrvatskoga politologa Ivice Ive Josipovića “Politička povijest dinarsko hrvatskog krajolika – Treća obnova države Hrvatske”, (Tkanica, 2026.)
Hrvatski politolog i publicist Ivica Ivo Josipović (Modriča, 1957.) svojim najnovijim djelom “Politička povijest dinarsko hrvatskog krajolika – Treća obnova države Hrvatske”, (Tkanica, 2026.) temeljito je i metodično “uzorao” pitanja koja su u samoj osnovi države Hrvatske i hrvatskoga nacionalnog bića.
Naravno da je središnjica hrvatskoga srednjovjekovnog prostora bila Banja Luka, te da je turskim osvajanjima periferni sjeverozapadni dio oko Zagreba postao gravitacijsko središte, ali čvrsta strateška i demografska jezgra bio je i ostao Dinarski trokut (Cetinska kultura, ilirski Delmati, banovina Šubića, Bosna kralja Tvrtka Kotromanića).
Hrvatsko-slovenska međa uglavnom je tisućljećima stabilna, kao i Drava i Jadran kao sjeverna i južna međa. Drina je nažalost prekoračena, čime je u nekadašnju središnju Hrvatsku naseljen pravoslavni element, s tim da ističem dominaciju pravoslavlja u istočnoj Hercegovini od XIII. stoljeća, te poklapanje intenzivne islamizacije upravo u područjima jakoga bogumilstva (Tuzla, Zenica, Sarajevo).
Osim teme hrvatskoga državnog prostora metodični Josipović se bavi i krucijalnim pitanjima (ab ovo); što znači biti Hrvat, hrvatski državljanin, koje sile i ideje (ideologije, vjere) se sukobljavaju na tlu povijesne Hrvatske, uloga Crkve (osobito franjevaca), različiti modeli uprave (mađarski kraljevi, Habsburzi, Osmanlije, Venecija, masonska Jugoslavija) i metode i oblici borbe protiv Hrvatske i Hrvata koji uključuju potiranje katoličanstva, obitelji, hrvatstva, zajedništva, pa čak i jezika.
Pri tim nečasnim radnjama rabili su uz represivni aparat i državne službe i službenike, te školstvo; u najnovije doba i medije i kulturu, te širenje raznih ovisnosti i pošasti.
Napominjem da su se ovim temama plodonosno bavili hrabri intelektualci
Zdravko Sančević, Ante Starčević, Antun Radić (časopis Dom spominje Josipović kao dokaz hrvatskoga duha seljaštva, koje je uz svećenstvo bilo po Josipoviću glavni branič hrvatstva), Pavao Ritter Vitezović, don Mihovil Pavlinović, grof Janko Drašković, Ivo Pilar, Milan Šufflay i drugi.
Autorovo viđenje austrijske vlasti je vrlo objektivno, doživljava ju kao civiliziranu silu i obnovitelja Hrvatske, ali i kao perfidnu i samovlasnu, koja je zahvaljujući svojim zabludama i spletkama zaglavila u Prvomu svjetskom ratu.
Mletačku vlast vidi kao humanu i kulturnu, dočim je stav prema Osmanskomu Carstvu izrazito negativan.
Iako su turski ratovi za hrvatski državni prostor katastrofa (islamizacija, pravoslavizacija, demografski gubici kroz rat i iseljavanje, ekonomske štete), ipak moram priznati da je Osmansko Carstvo u XV. i XVI. stoljeću velesila sa sjajnom administracijom i velebnim graditeljstvom.
Autor odlučno i odrješito ističe da povijest pišu pobjednici, te da Francuska revolucija, Prvi svjetski rat, pa i stvaranje Jugoslavije djelo su krupnoga kapitala, kojega su u interpretaciji činjenica mnogi povjesničari skloni izbjegavati ili minimalizirati. Naravno da će Josipovića mnogi optužiti za rehabilitaciju NDH. O dr. Anti Paveliću i ustašama možemo imati različita mišljenja, ali nemoguće je osporiti činjenicu da se radi o revolucionarnom pokušaju obnove hrvatske državnosti 1941. godine. U užasnom vremenu i nepovoljnim okolnostima, sa “saveznicima” (posebno Italijom), koji su se ponašali kao lešinari i saboteri.
Otvorio je sjajno autor teme panslavenstva, Crkve i globalizacije (!!!!!), anglizacije, jugobalkanizacije (sâm spomen izmišljenoga poluotoka mu je odiozan), dehumaniziranoga doba robotizacije i umjetne inteligencije (AI).
Otvorio je velike teme od kojih svaka pojedina zaslužuje posebnu knjigu. Te teme će zasigurno izazvati polemike što je dobro; mi još uvijek nemamo nacionalne strategije, a malena smo država na osjetljivom geopolitičkom prostoru. Definirati treba što smo, tko smo, koji su naši interesi, na koji način ekonomski, kulturno, politički, diplomatski, prosvjetno djelovati. Nažalost, to su teme kojima su se trebale baviti (a uglavnom nisu) ustanove, osobito HAZU.
Ivica Ivo Josipović knjigu je posvetio svim znanim i neznanim hrvatskim mučenicima koji su život žrtvovali za ideju i pokret obnove države Hrvatske! Njima dugujemo izgradnju uređenije, stabilnije i djecom bogatije Republike Hrvatske!
