„Političari ne govore gluposti zato što su glupi, već jer su često dovoljno prepredeni da znaju da se gluposti koje govore kod ljudi prime“, rekao je prošli tjedan na američkom prijmu Dnevnikov kolumnist Toma Mastnak. Prijam je bio samo dan nakon što su naši političari iznova veselo brbljali gluposti o nepravomoćnoj presudi zagrebačkoga Općinskog suda u sporu o deviznim ulozima hrvatskih štediša bivše tamošnje podružnice LJB-a. I to počevši s „iznenađenim“ ministarskim multipraktikom da bi na kraju zastupnici Odbora DZ-a za vanjsku politiku i poslove EU-a prihvatili zaključak u kojem navode da Hrvatska nepoštivanjem međunarodnih sporazuma šteti interesima za pridruženje kandidatkinja za članstvo u Uniji koji su uputili slovenskoj Vladi i Europskoj komisiji – u stvarnosti domaćoj javnosti da bi istu ponovno zaglupili te je navukli na tanak led.
Za zaglupljivanje javnosti nisi krivi političari. U najvećoj su mjeri to elektronički mediji koji po najjednostavnijem načelu „krušku pod njušku“ (mikrofon pod nos) prepredenu rabotu nekritično prenose najširoj javnosti koja ju pak isto tako nekritički, i još napola sirovu, proguta. Ovaj put ta je široka javnost progutala „da Hrvatska grubim kršenjem međunarodnog prava pokušava iz Slovenije iscijediti oko 700 milijuna eura, a dužna je Sloveniji barem milijardu“. Ne treba posebno isticati da je pravda, svaki puta kada je riječ o Hrvatskoj, na našoj strani.
Za početak bi bilo dobro raščistiti pojmove prava i istine – iznijeti točnije činjenice. Središnju ulogu igra zagrebačka podružnica Ljubljanske banke, osnovana prije svega kao devizna štedionica 1969. godine, nakon što se pet godina ranije u SFRJ uspostavio sustav devizne štednje sa slobodnim raspolaganjem ušteđevinom i jamstvom Federacije. Pretvorena je u pravu banku 1978. godine. Kada je na temelju unutarnjih akata LJB-a odlukom ljubljanskog temeljnog suda krajem prosinca 1989. godine LJB izgubila status pravne osobe – prema broju štediša i kreditnih plasmana bila je moćnija od ljubljanske centrale. U tri je poslovnice i 30 ekspozitura još do 1992. zapošljavala oko 2000 službenika. One su do kraja ukinute 1996. godine, odnosno dvije godine nakon što je slovenski parlament na zatvorenoj sjednici dopunio ustavni zakon o provođenju temeljnog dokumenta o samostalnosti i neovisnosti Slovenije s osnivanjem Nove Ljubljanske banke te prijenosom aktive LJB u nju, dok je (devizna) pasiva prepuštena staroj banci. Do 1994. godine zagrebačka podružnica LB hrvatskim je štedišama isplaćivala ušteđevine koje su potraživane putem tužbi, na početku su zahtjevi bili rijetki zbog sumnje onih koji nisu prenijeli sredstva. A kada je hrvatski Vrhovni sud takoreći precedentno donio presudu u korist štediša – za LJB je oko 300 milijuna njemačkih maraka duga bez kamata postalo teret. Od 1994. godine žiro račun zagrebačke filijale, putem kojega su isplaćivani iznosi potraživani putem tužbi te koji se punio iz centrale u Ljubljani, bio je prazan, a šest godina kasnije rješenjem guvernera Hrvatske narodne banke i zatvoren.
Slovenija je ustavnim zakonom prihvaćenim u lipnju 1991. godine pitanje jamstava za dinarske i devizne uloge riješila prema teritorijalnom načelu štediša dok se Hrvatska odlučila za drugi put, i to prema sjedištu banke uz mogućnost da štediše inozemnih banaka (u stvarnosti je bila riječ o Ljubljanskoj banci) svoje ušteđevine pretope u javni dug države. Suština spora nalazi se upravo u toj nesuglasnosti koja je pokrenuta već spomenutom odlukom centralne LJB da zagrebačka filijala izgubi status pravne osobe koji su, recimo, imale Jugobanka i Beogradska banka u Sloveniji i koje su se kasnije udružile s Abankom i SKB. Sve ostalo su više ili manje loše promišljene i većinom jednostrane odluke obiju država zajedno s odredbom da do „ratifikacije cjelovitog ili djelomičnog sporazuma o pravnoj sukcesiji bivše SFRJ, odnosno do ratifikacije sporazuma o stranim vjerovnicima nijedno realiziranje potraživanja i nijedan pravni ili drugi započeti postupak usmjeren na zapljenu imovine banaka ne može imati nikakve pravne posljedice te ih sudovi u Republici Sloveniji ne će priznavati“. Taj jezgrovit pravni jezik znači da se u Sloveniji ne može podnijeti tužba za isplatu na osnovi hrvatskih deviznih štediša u Ljubljanskoj banci, a to se drugdje ne može spriječiti ni pojedincima, ni Zagrebačkoj banci ni PBZ-u, s ovlaštenjem tamošnje vlade, kada je riječ o već spomenutom javnom dugu. Mahanje Memorandumom iz Mokrica zato je bespredmetno barem iz dva razloga: Hrvatska ga nije uključila u svoj pravni poredak, a isto tako kao što ne može Slovenija, ne može ni Hrvatska nikome zabraniti da tužbe koje mirišu na kršenje ljudskih prava ne podnesu Europskom sudu u Strasbourgu.
Odluka Slovenije da, „zbog nedostatka volje nekih drugih država, nastalih na teritoriju bivše SFRJ“, „zbog stvarnih razloga koji ih uvjetuju (vojne sankcije)“ i „zbog potraživanja iz naslova novog financijskog sporazuma (iz 1988.) po kojem su se i banke sa sjedištem u Republici Sloveniji solidarno obvezale za doplatu cijeloga duga, što bi značilo veliku opasnost za financijski i gospodarski sustav“, ustavnim zakonom osnuje NLJB i za kamuflažu još NKBM na neki je svoj način tada bila logična. Ostaje pitanje bi li u obliku zakona izdržala ustavnu presudu koju je izbjegla tom, dosta neobičnom, dopunom ustavnoga zakona.
Bilo kako bilo, zaglupljivanje sukcesijom SFRJ jednom će završiti, jer je već sada jasno da su od bivše države ostali samo još porezni obveznici, žrtve starih i novih grijeha. Devizni grijeh prema hrvatskim štedišama slovenski štediše su u tom razdoblju već više puta isplatili bez tužbi i presuda, iako im on još u stvarnosti nije isplaćen. Poslovica kaže sve se vraća, sve se plaća – tako će i slovensko-hrvatska „nacionalizacija“ deviznih štediša dobiti epilog. Bolje će biti bude li sudski, a ne politički – ukrašen zaglupljivanjem i podržan od strane medija.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više