Žetva, mlaćenje ozimice i vršidba ječma

Muške ruke idu iza žetelica

Ovaj tekst je iz najnovije knjige Žarka Marića Selo Vrdi kod Mostara (Tkanica, Zagreb, srpanj 2017.)

Odmah poslije Ilindana 20.7. počinje period žetve ozimice (raži) i košnje ječma. O brdima se to radi desetak dana kasnije zbog kasnijeg sazrijevanja. Ječam se pokosi isto kao i sijeno, osušen sadije u ljiljke koji se na dan vršidbe, na kocima prenesu na guvno. Košnja ječma, za djecu ne predstavlja veselje kao što je košnja sijena. Razlog su crvene slatke jagode pokošene sa sijenom, koje kosac skuplja u kitice i ostavlja djeci kao poseban slatki dar.

Žetva ozimice je ozbiljniji a i svečaniji posao koji zahtijeva više osoba, većinom žena kroz čije ruke, preko srpa, prođe svaka slamka žita. Četiri do pet nažnjevenih rukoveti čine jednu ručicu. Muške ruke idu iza žetelica, stručno vežu ručice i slažu ih jednu do druge po deset komada. Tri do pet desetica se dije u manje ili veće kladnje, koje se za nekoliko dana kao i ječam, na sinjskim kocima prenose na guvno, ovoga puta ne za vršidbu nego za mlatitbu. Žetvu redovito prati pjesma žetelica- ženska ganga, basiranje i sl. Guvno je prostor na ledini na kome se zrno odvaja od stabljike. Kao što se brada žiletom dobro izbrije, tako se i guvno sa naoštrenom kosom dobro ožulja i omete metlom napravljenom od čvrsto zbijenih grabovih grana i grančica, a kojom se kasnije metu i razbacana zrna žita. Na sred okruglog guvna koje je promjera pet do šest metara, na dvi drvene čelinje dubine prislone se drvena vrata i pritisnu sa dvije kamene ploče. Što je veća vrućina zrno iz klasa bolje ispada. Sa nekoliko lakših i jačih udaraca ručicom u drvena vrata ispadne i posljednje zrno. Sve ostalo je „mlaćenje prazne slame“ koja izreka vuče porijeklo baš odavde sa guvna. Prazne ručice se bacaju na stranu gdje se slažu, diju, prenose na leđima, tovare na konja, koji tovar je isti kao i andać sijena velikog obujma. Kvalitetnije ručice se koriste za pošivanje kuća i pojata, a one sitnije i travave idu u piću i zajedno sa sijenom završavaju u jaslama. Izraz „ državne jasle „ potiče odavde. Političara se nesmije nazvati pogrdnim imenom npr. volom ili konjom, ali se smije reći da je on na državnim jaslama, što ga dođe na isto, a on to nije razumio. Posao je težak, ravan kopanju jer se ruke nebrojeno puta trebaju podić iznad glave. Na kraju se drvena vrata, dubine i kamene ploče odmaknu u stranu a grabljama se pograbi otpala klasina. Žito pomiješano sa plivom se skuplja drvenom žitnom lopatom i metlom na jednu 'rpu. Tada se pribacuje tj redi. Lopatom se baca tri do četiri metra u vis gdje se na laganom vitru odvaja zrno od plive koju vitar odnese nekoliko metara dalje. Sve je dobro dok vitar piri.

A kada pristane piriti nastanu dodatne težakove muke, začinjene i maštom obogaćenim psovkama. „Puni 'bem ti budžu oklen izlaziš. „Svu ovu težačku muku je ovjekovječio u svojim pjesničkim stihovima : „O klasje moje ispod golih brda… muko moja tvrda…“ pjesnik Aleksa Šantić, virovali ili ne, dite naše Čabolje, koji je kao gradski dječak u litnim misecima obilazio staze djetinjstva svoga djeda Petra Šantića rođenog i odraslog u Bogodolu kod Mostara. Inspiraciju za gore navedeni slavni stih, kao i još slavniji stih iz njegove pjesme Ostajte ovde „Bolji su svoji i krševi goli neg cvjetna polja kud se tuđim kreće“, pjesnik je dobio baš ovdje, ispod naše i njegove planine obogaćene golim brdima i krševima golim što nas ispunjava posebnim ponosom. Vršidbom ječma na guvnu postiže se isti cilj, odvajanje zrna od klasja samo što ovdje snagu ručnih mišića zamjenjuju teške konjske okovane kopite. Težak u ruci drži oglav i sa sredine guvna upravlja sa dva ili čak tri konja, koji se kasom vrte u krug i kopitama taru ječmeni klas iz koga ispada zrno. Grablje i vile obavljaju svoj dio posla, a ostalo je sve isto kao i sa ozimicom; Ređenje, sušenje, tovarenje, ambari, mlinice i na kraju pogača. Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača, kaže narodna poslovica.

Požnjevena njiva se zove strnina. Zadnji posa na njoj je ručno kupljenje prosutih klasova. Zbog šake dvi žita, njiva se još jednom mora obać uzduž i popriko. Klasove je jazuk ostaviti kravama, koje kasnije popasu i dobar dio strnine i zelenu slatkovinu s njom. I strnina i kupljenje zaostalih klasova po njoj su završili u narodnim izrekama. "Kupiš klas po lanjskoj strnini". Ovako vam rekne onaj, koga ste u razgovoru nesvjesno podsjetili na njemu neugodan detalj iz ljubavnog ili privatnog života.

Žarko Marić, ljeto 2011.