Istina o Rohingyama u Miyanmaru

Progon muslimanskih Rohingya započeo je nakon osnivanja terorističke organizacije lokalnih muslimana

Sadašnja kriza započela je 25. kolovoza 2017. kada je gerilska organizacija lokalnih muslimana osnovana u listopadu 2016. godine, Oslobodilačka vojska Rohingja, pokrenula napad protiv više burmanskih vojnih i policijskih meta. Akcije su odnijele 12 života – a vjerojatno je i udarila pečat na sudbinu burmanskih muslimana (Rohingja). U Bangladešu se je naime u dva tjedna nakupilo 370 tisuća izbjeglica. Dnevno petnaestak tisuća ljudi prelazi brdovitu  granicu.

Rohingyini islamski teroristi

Prema glasnogovorniku burmanske vojske, „antiteroristička“ akcija provedena je u 471 selu u sjevernomu dijelu pokrajine Rakhine, u blizini Bangladeša, od kojih je 176 u potpunosti, a najmanje 34 djelomično ispražnjeno. Vojska poriče da ljudi bježe strahujući od masakra, oni smatraju kako pojedinci odlaze iz svojih sela jer su u rodbinskoj vezi s teroristima ili ih podupiru, dok su neki od njih i sami teroristi koji se boje uhićenja. Brojke bi mogle biti ispravne, naime, prije sadašnjega etničkog čišćenja u Burmi je živjelo 1,1 milijun muslimana koji sebe zovu Rohingjama, i to u sjevernoj pokrajini na obali mora koja graniči s Bangladešom.

Indija i Kina izrazili su suosjećanje i potporu burmanskoj vladi u „borbi protiv terorizma“. U Indiji su na vlasti nacionalistički Hindui, koji na pitanje Rohingja gledaju u okvirima uobičajenoga tumačenja muslimanskoga terorizma, a Kina je pragmatična – od jadnih Rohingja ne može očekivati nikakvu korist. S druge strane, u Burmi su značajne kineske investicije, a u travnju je pušten u rad i naftovod dug 771 km koji vodi od burmanskih luka do rafinerije u Kunmingu. To je od strateškoga značaja u opskrbi Kine energentima, jer uvelike skraćuje transportnu rutu nafte uvezene s Bliskoga istoka i zaobilazi tjesnac Malaka kojega se može lako blokirati i preko kojega su dosada tankeri bili prisiljeni ploviti.

Aung San Suu Kyi je razdoblje od 1989. do 2010. provela u kućnomu pritvoru. Tada se je na Zapadu na nju gledalo kao na „burmanskoga Nelsona Mandelu“ koja svojim moralnim autoritetom može iznuditi demokratizaciju zemlje i koja je 1991. godine dobila i Nobelovu nagradu za mir. Suu Kyi je ta očekivanja i potvrdila u 2010-im godinama. U Burmi je vojna hunta doista prepustila vlast civilima, 2008. godine izglasan je novi ustav, održani su izbori, a 2015. godine je stranka gđe Suu Kyi pobijedila na prvim slobodnim izborima. Negdašnja politička zarobljenica postala je čelnicom zemlje, iako je ustvari i danas prisiljena dijeliti vlast s vojskom koja je dijelom sačuvala svoj utjecaj.

Suu Kyi kaže:. „Lažne informacije o genocidu samo su vrh ledene sante dezinformiranja. Cilj svega toga samo je kreiranje mase problema među zajednicama i promicanje interesa terorista. Riječju: genocid je fake news, to jest lažna vijest, vlada štiti interese svakoga pojedinačnog građanina pokrajine Rakhine, i to na najbolji mogući način.

Burmanci kažu kako su „Rohingje“ bengalski gastarbajteri muslimanske vjere koje su britanski kolonizatori doveli u Burmu kao jeftinu radnu snagu, ili su ilegalni imigranti koji su se kroz granicu infiltrirali iz prenapučenoga Bangladeša u kojem često haraju građanski ratovi. Na sjevernome dijelu pokrajine Rakhine budisti su se našli u manjini – gledano s toga aspekta, cijela priča vrti se oko toga kako mnogobrojni strani imigranti pokušavaju oduzeti državu autohtonoga naroda. Zakon o državljanstvu donesen 1982. godine, za vrijeme vojne diktature, izričito definira kako burmansko državljanstvo mogu steći samo pripadnici „autohtonih“ naroda, no taj status u slučaju Rohingja nisu priznali.

Dakle, oni koji sada masovno bježe preko granice, nisu samo beskućnici nego nemaju ni državljanstvo, a država u koju dolaze jedna je od najsiromašnijih i najprenapučenijih zemalja svijeta. Bangladeš je već i zbog svojih unutarnjih problema jedan od najvažnijih polaznih točaka migracije u Europu. Što će se dogoditi ako se u njega sruči više od milijun izbjeglica koji legalno nisu državljani ni jedne države i kojima se nikada ne će dopustiti povratak na svoju rodnu grudu? Vjerojatno će krenuti prema Zapadu, a u globaliziranomu svijetu Sjeverna Burma  od Europe je udaljena svega nekoliko tjedana.

Darko Kovačić