Psi, kuje i kerovi

Djevojčica uz auto prosi

Rano je proljeće, zubato je sunce,puše vjetar,

na semaforu goricrveno, vozila duga kolona.

Ispred mene 'bijesna'limuzina stoji na metar,

za volanom žena, u žuto obojenu kosu ima ona.

U njezinom retrovizoru vidim dio ružnog lica,

ne vrijede počupane obrve, skupi ruž i šminka.

Na zadnjem sjedalu ogroman pas, kao lisica,

kad se uz ta kola odjednom pojavi neka klinka.

Ozarih se od prelijepog lica, takvu imam unuku,

ali shvatih, djevojčica je stala uz auto da prosi.

Gdje su joj roditelji, zar ona mora pružati ruku,

dok joj se hladan vjetar igra u prekrasnoj kosi?

Molećivo svoje ruke drži, anđeoskog lica tog,

primijetih da je bosa, blijeda i drhtava od gladi.

No ova kuja ne spušta prozor, miluje kera svog,

zlobno pomislih, što li joj taj ogromni pas radi.

Na semaforu se pali žuto, pa odmah i to zeleno,

spuštam staklo i čekam da mi djevojčica priđe.

Ali iza mene kerovi zatrubiše jako, baš jebeno,

djevojčica pobježe, jedan me passumanuto obiđe.       

Branimir Miroslav Tomlekin