Drugovi, tko je ovdje lud!?

U vrijeme sveopće neimaštine kupiti 1581 skupi automobil mogu samo oni koji žive izvan vremena i prostora

Uslijed svih nedaća, zala, nevolja, jada, rata, poraća, elementarnih nepogoda, rasprodaje države, sumnjive i netransparentne  privatizacije, lopovštine, otimačine, pogodovanja podobnima, nepotizma, korupcije, obmanjivanja, laži, osiromašivanja, opće neimaštine, nebrige za narod, tlačenja, PDV-a, poreza, prireza, nezaposlenosti, emigracije mladih i obrazovanih, strančarenja, politiziranja, međustranačkih i unutar stranačkih podmetanja i difamacije, lažnih obećavanja, utilitarnog umrežavanja, neprincipijelnog koaliranja, udbaških, ustaških, partizanskih, domobranskih, braniteljskih, diplomatskih, fašističkih, antifašističkih, klerikalnih, ateističkih i inih ideologija, nadmetanja i okrivljavanja, čini se moguće kako je u svih nas došlo do određenog poremećaja u poimanju, shvaćanju, logičkom zaključivanju i razumijevanju svega onoga što se oko nas i s nama događa.

Maria Antoaneta i Zoran Milanović: Neka jedu kolače…

Kao da se sve izokretalo i isprevrtalo. Uzrok i posljedica su zamijenili svoja mjesta, što možda upućuje na to kako bi u razmišljanju trebali krenuti odostraga, od trenutnog događaja, koji nas je pomalo ošamuti i učinio nesposobnima kako bi shvatili ono u što nas se pokušava uvjeriti. Nije potrebno visoko obrazovanje, iznadprosječne sposobnosti i naročite vještine kako bi se moglo odlučiti što su ti prioriteti i kako ćeš u  neimaštini i pomanjkanju novca moći preživjeti. Ne kupuju se bifteki, kad imaš jedva za pileća krilca, ne jedu se škampi kad nemaš ni za srdele, ne ide se u skupe restorane kad nemaš ni za ćevape na placu, ne ideš na tretmane u skupe salone kad nemaš niti za običnu kremu za ruke i za šampon…

Tako razmišlja običan puk. Međutim, izgleda da oni koji je taj puk izabrao i dao im povjerenje da o njemu brinu, zastupaju ga i umjesto njega odlučuju, razmišljaju i rade potpuno drugačije. To se svakodnevno zorno pokazuje i dokazuje na puno primjera. Najnoviji primjer je nabava skupih automobila za potrebe državne službe i njenih djelatnika. Neosporna je činjenica kako novaca zaista nema. To nam se govori svaki dan. To i osjećamo na vlastitoj koži svaki dan. Mnogi su uskraćeni do nužnog minimuma i jedva preživljavaju, bez obzira rade li ili ne rade. Unatoč, mrmljanju, rogoborenju, prigovaranju, nezadovoljstvu i razočarenju, većina se pomirila sa stanjem u državi i bila spremna ravnomjerno snositi teret krize, činjenja i nečinjenja, vjerujući kako će doprinijeti boljitku, kako će zajedničkim radom, djelovanjem i pozitivnom sinergijom doprinijeti početku kraja propadanja, kako ćemo malo pomalo krenuti naprijed i kako će svima biti bolje jednoga dana,ako ne nama, ono barem našoj djeci i unucima.

Kad ono dolazi 1581 novih skupih automobila o kojima nitko pojma nema, niti tko iz je naručio, niti tko ih je ugovorio, niti tko će ih dobiti, niti koliko koštaju,… ali dobro se zna tko će ih platiti. Sada više nije u pitanju neki lokalni šerif, iskompleksirani lokalni lider(ica), koji je pobrkao neke lončiće, umislio si da je Bog i radi što hoće i kada hoće, gdje hoće i s kim hoće, trošeći pare sirotinje, praveći se moćnikom glumeći elitu.

Ovo je ipak nešto drugo. Tu nisu nikome  potrebne materijalne kompenzacije da bi taj netko postao Netko. Pretpostavlja se kako tu ima puno znanja, zdrave pameti, razumijevanja, realnog procjenjivanja i spoznaja gdje smo, što možemo i kamo idemo. U priče i bajke više nitko ne vjeruje, čak ni mala djeca. Ma dajte molim Vas. Tko je tu lud ili se takvim pravi? Unatoč svim simpatijama i razumijevanju, za ovo sada nema nikakvog opravdanja, pogotovo ne  u smislu kako su za to krive prethodne vlade i njihovi čelnici.

Ankica Benček