Kako je Kukurika osvojila tu „državnu mašinu“ osim što ju je popunila s podobnim i priučenim „mašinistima“ ne zna što bi s njom. Nagoni ju uokolo da se sve praši. „Mašina“ stenje, puši se zagađujući okoliš, „turira“ ju se bez potrebe i na mjestu, pregrijava se, ostaje bez ulja za podmazivanje, tekućine za hlađenje… „Loži“ ju se s lošim gorivom, tehnički ju se ne servisira… Na izdisaju je, samo što nije krepala. S državom Kukurika mlati uokolo doista po volji. Tako ju na jednoj strani maksimalno centralizira – „srce“ države, policiju, carinu, sudstvo, centralno obračunava plaće – ukratko, kao da djeluje centralna državno-planska komisija iz doba boljš-staljinizma.
Ima „centralni“ uvid u imovinu pojedinca, koliko štednih knjižica, kartica, računa, koza, ovaca, zečeva, kokoši, koliko je rakije ispek'o seljak, sve po OIB-u kojega je snijeo još Ivan Šuker. Milan Bandić i ostali gradski šerifi nabili kamere po gradovima i grobljima. Ni šetnja više nijefraj. Da su to imali stričeki Staljin i neki drugi gdje bi im bio kraj. Nema veze, ni ovi koji se skrivaju pod raznim skraćenicama „komisija“, „instituta“, „organizacija“, „društava“, „udruga“… djeluju globalno i izgleda kako su jednako učinkoviti i s većim šansama za konačni uspjeh.
Centralizacija na jednoj, raspuštanje države na drugoj strani
Centralizaciju Kukuriku vlada uvodi mimo trenutačnoga regionalnog i lokalnog ustavnog i zakonskog ustroja, potpuno suprotno svom predizbornom Planu 21, a na drugoj strani snuje i prijeti s maoističko-polpotovskim odnosom prema državnim činovnicima, doduše iz jedne naoko potpuno suprotne ideologije. Dosad su državni službenici radili za državu po posebnom zakonu, kako koji, neki dobro, neki loše, neki nikako, a ponajmanje oni koje je sa sobom dovodila svaka aktualna vlast. Ne će majci više – i oni će ubuduće na tržište, ustvari na kinesko ili kambodžansko (crveno kampućijsko) selo, doduše u Hrvatskoj. U raspuštenoj državi („outsourcing“) nema ni njezinih službenika – sve će se to raspustiti, kaže Joško Klisović, zamjenik ministra vanjskih poslova. Ponovno će se miješati karte.
Mao Ze Dong je, uz pomoć četveročlane bande i činovnike i mnoge ušljive intelektualce poslao na preodgoj na selo. Pol Pot, francuski đak, „stvari“ je malo i radikalizirao, pa mu je država brzo od-umirala, a građani-suseljani postotno još brže umirali. Pojednostavljeno, od države mu je ostao samo teror.
Previše sam toga napisao za uvod komentara „diferencijacije“ u državnoj upravi koju je najavio „kum“ Josip Klisović, zamjenik Vesne Pusić! On bi uz pomoć „diferencijacije“ međudržavnim i javnim službenicima prenio odnosno ucijepio u državu gen, „efikasnost privatnog sektora“. Diferencijacija je kao što je poznato jedan od najdražih pojmova komunističkoga totalitarizma. Široko je primjenjivana na razne načine, za nju su osnivani logori, čitavi gulazi, a „diferencirala“ je i pojedince i mase i mase masa, a i od života. Ali učinio bi aktualnu „diferencijaciju“ Klisović vrlo jednostavno u samo tri koraka. Prvo bi anketirao šefove – valjda sadašnje? – u državnoj upravi s kojim radnicima žele raditi „projekte“ za koje bi im osigurao odgovarajući „budžet“. Drugo, tako bi se razdvojili, „diferencirali“ radnici od neradnika. Treće, računa „pet do deset posto“ neradnika bi se „socijalno zbrinulo“ – kulturno revolucionarno govoreći poslalo bi ih se „na selo“, ustvari još i gore zauvijek odložilo na smetlište nerada bez ikakve šanse povrataka „sa sela“ u svijet rada. Time bi „sustav“ procvjetao i postao učinkovit kao kakav privatno-poduzetnički pothvat.
„Učinkovitost“ kao oružje „diferencijacije“
„Učinkovitost“ je inače ključni pojam fundamentalističkoga neoliberalnog kapitalizma i globalizma. On je njegov klasni prijatelj, a svi neučinkoviti njegovi su klasni neprijatelji. Komunistički totalitarizam rabio je za „diferencijaciju“ negativne pojmove – „neprijatelji“, razni, narodni, klasni, malograđani, kulaci itd. Slično su „govorili“ i nacizam i fašizam, otišavši sve do rase, a novi totalitarizam igra lukaviju igru. Njegovi pojmovi su neutralni, štoviše na prvi pogled ne izazivaju nikakvu antipatiju, pa ih najčešće podržavaju i njihove potencijalne žrtve – sve do trenutka kad postane kasno, kad završe na ljudskom smetlištu.
Nije li zapravo svejedno jeste li stradali u „diferencijaciji“ pod paljbom negativnih, neprijateljskih pojmova ili vas je dotukla primjerice „samorazumljiva“ „učinkovitost“. Naravno kako nije. Kod „klasičnih“ totalitarizama, ako izvučete živu glavu za svoju sudbinu možete optužiti svoje neprijatelje, a kod neototalitarizma neprijatelj je nevidljiv pa na koncu žrtvi preostaje da za svoju gorku sudbinu okrivi – samu sebe. Nije bila „učinkovita“, a mogla je biti, nije bila dostatno pametna, manji joj kvocijent, nije se dostatno obrazovala… Šanse su postojale, a nije ih iskoristila. Tko joj je kriv? Nema krivca. Toliko ovim povodom o „učinkovitosti“ pa se vraćamo Klisovićevu prijedlogu rasturanja državne uprave.
Državu u koncesiju
Tko bi u njegovu prijedlogu imenovao „šefove“ koji će provesti „diferencijaciju“? Njemu se pričinja kako je to on ili u najgorem slučaju Vesna Pusić, odnosno ministri i zamjenici, predsjednik Vlade… Ne će biti, jer radi se o novcu iz proračuna, pa su „projekti“ koji se s njim financiraju, a onda i šefovska mjesta podložni javnoj nabavi i međunarodnom natječaju. I taj sustav je inače globalno osmišljen radi uništavanja malih država, malih naroda, malih poduzetnika, na koncu i samosvjesnog pojedinca za početak, ali to ovdje nije tema.
Ne vidim nikakve zapreke da u natječajima za „projekte“ MVPEI-ja ne pobijede „komšije“ Srbijanci i dobiju „koncesiju“ pa „učinkovito“ servisiraju Vesnu Pusić i Joška Klisovića. Još kad bi to bili „karijerni“ srbijanski diplomati pa se obvezali raditi barem pedeset posto u interesu Hrvatske, odmah bi im dao „koncesiju“, jer ovdašnji izabrani „koncesionari“ u interesu Hrvatske rade često s manjim postotkom. Kad bi nešto dobili Srbi, morali bismo ponešto dati i Slovencima, i… eto onoga što je već bilo, a iz mnogih glava nije ni odlazilo ovoga puta uz „međunarodni natječaj“. Ivica Todorić bi mogao „koncesionirati“ Ministarstvo poljoprivrede od stranih „natjecatelja“. Svakako bi to mogao biti i Monsanto. Neka farmaceutska multinacionalka mogla bi preuzeti HZZO i Ministarstvo od zdravstva (po boljševiku Rajku Ostojiću po srpski – zdravlja!). Turci bi mogli preuzeti Ministarstvo turizma… Zar onda nije jednostavnije i „učinkovitije“ cijelu državu dati u koncesiju, a ne ju uništavati nizom sitnih „rezova“. Dostatan bi bio samo jedan jedini referendum, onaj zadnji o koncesiji. Otpali bi eto čak i budući troškovi referenduma, kojih više ne bi bilo.
Reforma državne uprave mogla se odavno provesti
Kad je riječ o državnoj upravi ona ovdje kao suvremena i imalo efikasna birokratska struktura ne stanuje još od Austro-Ugarske. Naslijedila ju srbijanska balkanska birokracija podložna „mitološkoj“ „glavi šećera“ i još kojekakvim korupcijama. Socijalizam je lagao o „odumiranju države“, jačajući ju, ali pritom nije ni pokušavao u upravu uvesti efikasnost „privatnog sektora“. Baš suprotno uporno je uništavao „privatno vlasništvo“, a kamo li da bi o njemu, primjerice, vodio točnu evidenciju u zemljišnim knjigama. Jedina služba koju je on „učinkovito“ ustrojio bila je Udba, koja je također radila na „diferencijaciji“ narodnih i državnih neprijatelja. Naslijeđenu državnu upravu do danas nitko nije reformirao osim što je svaka nova vlast na čelna mjesta dovodila svoje ljude i „pet do deset posto“ onih nižih. Pri svakoj promjeni dio viših činovnika novopridošli bi potjerali i doveli „svoje“, većinom nekompetentne, a onih „pet do deset posto“ podobnih se zapravo stalno održavalo ili čak povećavalo, nitko ne zna, jer je vladao prešutni sporazum da se „male činovnike „ni „naše“ ni „vaše“, ne dira, bez obzira kako i koliko radili.
Da je bilo koja, znači HDZ-ova ili SDP-ova vlast bilo kada odlučila pa se usvojio takav zakon kako se kod iduće promjene ne će dirati i „mašinati“ po cijelom aparatu, već će se promijeniti samo nekoliko ključnih „šefova“, a ostali će mirno nastaviti raditi za novi politički smjer – po zakonu; državna uprava je odavno mogla biti reformirana, pa i u pravcu „učinkovitosti“. Još da joj se dodalo znanja, kodeksa ponašanja i sl., reforma državne uprave mogla je davno biti dovršena. Tad ne bi ni bilo prostora za ovakve kulturno-revolucionarno-polpotovske prijedloge premazane još i ideologijom „učinkovitosti“, poput Klisovićeve. Ako ništa javnost bi ga ismijala, a ovako se njegovom prijedlogu vjerojatno vesele i njegove buduće žrtve, dakako ako se „učinkovito“ ostvari. Ovaj i slični prijedlozi nanosi državi, društvu, pojedincima… daleko veće štete od ove nesretne javne nabave automobila koja trese vladajuće ovih dana. Ostaje nam se nadati kako vrijeme neumitno „curi“ pa Klisović za još jednu „diferencijaciju“ jednostavno ne će imati vremena. Ne znam zašto sindikati na sve ovo šute?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više