Umirujući krajobrazi Nevena Otavijevića

Autorove slike govore o načinima i mogućnostima življenja, o ljepoti i miru, o boji i svjetlu…

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar iz Zadra, Neven Otavijević, kontinuirano radi niz godina na zahtjevnom ciklusu krajobraza, koristeći snažni kolorizam, slikajući  fragmente prostora koji ga okružuju, prostora u kojem živi, u tehnici ulja na na različitim formatima platnu, vrlo pozorno i polako, promišljajući o svakom detalju.

Temeljni element prvoga, instinktivnog dojma o  slikama ovoga lijepoga i odmjerenog ciklusa, jest posvemašnji nedostatak zvuka, na ovim krajobrazima i vedutama caruje tišina i ništa nije na slikama vidljivo ili naslućujuće, što bi moglo pomutiti ovaj mir i ukloniti baš lijepi osjećaj koji dobivamo gledajući ove umirujuće krajobraze. Kuće miruju, uklopljene logično u prirodu, gotovo kao da su i iznikle poput drva i bilja na sunčanim stranama, sve je skladno, harmonično, tiho, jedino se ponegdje poneka boja divi vlastitoj ljepoti i nekako za trenutak ponegdje iskoči kao cvijet usred  vrta.

Kolor Neven Otavijević brižno koristi, iako su određene boje posve istaknute i doista su vidljive, većinu površinu slike prekriva opuštajući ugođaj arkadijskog karaktera sačuvanog okoliša u kojem imamo sreću živjeti.

Koliko će taj osjećaj nazočnosti Arkadije trajati, ovisi samo o nama i o našem osobnom doživljaju svega što nas okružuje i sjećanju na nas same u nekim drugimn vremenima i na drugim mjestima. Otavijevićeve slike pričaju, govore o načinima i mogućnostima življenja, o ljepoti i miru, o boji i svjetlu, o ugođaju dobrog, o skrivenim ljepotama svijeta koji se sanja i doziva dok ga neki drugi ne mogu prepoznati i vidjeti u neposrednoj blizini.

Svakako, volio bih istaknuti i sasvim jasan osjećaj rafiniranosti  i otmjenosti koji također krasi ove tihe slike. Istodobno, dugu promatrajući pojedine slike iz ovoga ciklusa, nastojeći proniknuti što dublje u motiv, pomišljao bih iznenada, ipak se tiho čuje glazba, gudački kvartet, ipak ne pokriva sve potpuna tišina, ipak se čuje glazba.

Miroslav Pelikan