Usred budnih snova Redaju se sjećanja na javi, ali i u snima što ih sve više i više ko mrava u travi ima. Neka srcu prionu, neka u se utonu pa sve tiše, tiše java ih izbriše. Istina: sjećanja imade što bubre od nade da će potrajati i onda kad nitko za njih ne ushtjedne znati, ali ona bit će živa uma zvona i zvonit će, zvonit, bit će svog života spona. U ljudskome vijeku sjećanja se nižu ko biserja zrna u đerdanu skupupa su kadikada baš sva na okupu. Poneko nas zrno zavije u crno, ali ih dosta ima što ljudima svima predznak sreće budu. I vrte se. Svijetle pred očima ko krijesnice usred crne tmice. Sjećanja dozovu i mrtve i žive prijatelje, znance. Povezuju davne, zla i dobra lance. Ponekima sude maštovito, hladno. U doba prikladno. Nemajući svijesti da su već odavno san mrtve povijesti. Dogodi se tako i sred budnih snova da uskrsnu sjećanja i stara, i nova. Ako iz njih govor i lik prijatelja začuje se kao kraj vas da su i živi i zdravi, zamolite Boga da ih opet u prošlost otpravi, i da vašu savjest na miru ostavi! Ni sjećanja na najdraže naše nisu uvijek dobrodošla, jer podsjete na zbivanja prošla. A poneka i dane buduće što moraju doći jednog jutra – ili jedne noći! Malkica Dugeč, 2. rujna 2018.