San i java

Usnuh tvoj velebni most

O ljubavi moja.

Koliko puta u smiraj dana,

S velebnoga mosta ispraćah tihe žubore tvoje,

Dok se spokojno ljuljuškaju na žarkim zrakama sunca,

Prije nego se s plavetnilom mora spoje.

A sa zelenih krošnji opajao me miris

Smokava i mandarina,

Urešen zanosnim pjevom ptica

S nebeskih visina.

Prošlo je puno vremena od naših romantičnih druženja.

Noćas me obuze sjeta i usnuh tvoj velebni most.

Oh, groznog li sna.

Kao da ispod njega krdo trojanskih konja rže.

Htio bih krenuti naprijed

A oni me grizu i noge mi sputavaju i drže.

I taman kad pomislih da sam se oteo zlu,

Začuh nekakav čudan žamor i imam što vidjeti,

Odnekuda čopor vukova dotetura na most.

Uz lavež i režanje otimaju se za već napola oglodanu kost.

Odjednom sijevnuše munje, zagrmješe gromovi.

Vukovi se razbježaše. Jedni na lijevu, drugi na desnu stranu.

S „velebnoga mosta“ počeše padati trule i rasklimane daske.

A uzburkanom rijekom zaplutaše prljave i odbačene maske.

Pejo Šimić