Weißenhof zgrade u Stuttgartu

Nekretnine su izgrađene za izložbu Deutscher Werkbund iz 1927. godine obuhvaćale su dvadeset i jednu zgradu sa šezdeset stanova, koje je dizajniralo sedamnaest europskih arhitekata, od kojih su većina bili Nijemci. Njemački arhitekt Mies van der Rohe je odabrao arhitekte, proračunao je i koordinirao prijave, pripremio gradilište i nadgledao gradnju. Le Corbusier je dobio dva projekta, okrenuta prema gradu, i daleko najveći proračun. Dvadeset i jedna zgrada se malo razlikuju u obliku, a sastoje se od terasastih i samostojećih kuća i stambenih zgrada, a prikazuju snažnu dosljednost dizajna. Ono što im je zajedničko jest njihova pojednostavljena fasada, ravni krovovi koji se koriste kao terase, prozori, interijeri otvorenog plana i visoka razina montaže koja je omogućila njihovu izgradnju za samo pet mjeseci. Sve osim dviju zgrada bile su bijele. Bruno Taut je izgradio zgradu u raznim bojama.

Oglašavani kao prototip budućih radničkih stanova, u stvari svaka od tih kuća prilagođena je i opremljena proračunom koji je daleko veći od dosega normalnog radnika i malo je izravne važnosti za tehničke izazove standardizirane gradnje masovnih masa. Izložba je otvorena javnosti 23. srpnja 1927. Godine i privukla je brojnu publiku.

Od prvobitnih dvadeset i jedne zgrade, jedanaest je preživjelo još do 2006. Od američkoga i engleskoga bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata srušene su zgrade od Gropiusa, Hilberseimera, Brune Tauta, Poelziga, Maxa Taut (kuća broj 24) i Döckera. Srušena je i kuća Maxa Tautovih (br. 23) 1950-ih godina XX. stoljeća, kao i Radingova kuća. Zanimljivo je da je ovo stuttgartsko naselje preživjelo nacističko razdoblje u Njemačkoj od 1933. do 1945. godine, iako nije bilo omiljeno.

Weißenhof zgrade u Zagrebu

Novakova ulica u Zagrebu predstavlja kompleks najamnih vila u centru Zagreba koje od 1930-ih godina projektira prva generacija hrvatskih modernih arhitekata u tzv. internacionalnom stilu prema uzorima velikih arhitekata kao što su Adolf Loos, Walter Gropius ili Le Corbusier. Za te se zgrade može reći da su građene po uzoru na stuttgartski Heisenhof.

Godine 1927. u Stuttgartu je u sklopu izložbe njemačkog Werkbunda izgrađeno radničko naselje Weissenhof. Naselje se sastojalo od dvadeset i jedne zgrade koje je dizajniralo šesnaest europskih arhitekata, među njima Mies van der Rohe, ujedno i vođa projekta, te Le Corbusier. Sve građevine dijele iste stilske karakteristike – pojednostavljene fasade, ravne krovove koji se koriste kao terase, prozorske pojaseve te otvorene, jednostavne interijere. Jedna od značajnijih karakteristika naselja je i da su sve kuće, osim dviju, bijele boje kako bi se još jače naglasila jednostavnost oblika. Iako se u novijim radovima odbacuje teza da je Novakova ulica nastala po uzoru na Werkbund naselja, ipak su sličnosti očite.

U Novakovoj ulici nalazi se dvadeset vila nastalih između 1931. i 1941. Projekte za vile izradilo je petnaest hrvatskih arhitekata: R. Anžel, A. Grgić, A. Kabiljo, S. Löwy, M. Lorber, Z. Pavešić, I. Senk, Z. Vrkljan i M. Strenar sa po jednim projektom; dvije kuće je izgradio V. Kovač; tri su rezultat suradnje S. Gomboša i M. Kauzlarića, a čak šest ih je djelo B. Petrovića. Uz te projekte važno je spomenuti dva zajednička neizvedena projekta arhitekata D. Iblera i D. Galića.

Za razliku od Weissenhofa, Novakova ulica nije bila eksperimentalno radničko naselje, nego skupina vila građena za nešto bogatiji sloj društva. Nije postojao jedan vođa projekta koji je birao arhitekte i planove kao u Stuttgartu, nego su vlasnici parcela birali arhitekte i sudjelovali u projektima. Također je svaki projekt morao biti odobren od Odbora za pročelja. Od dvadeset vila, samo dvije su obiteljske kuće, dok su sve ostale najamnog tipa s četiri do sedam stanova. Većina je građena skeletnom konstrukcijom, a ostale imaju sustav zidova i nosivu stubišnu jezgru. Unatoč različitim arhitektima i kod kuća u Novakovoj ulici možemo naći zajedničke karakteristike koje slijede strane uzore. Kuće se u eksterijeru ističu jednostavim stereometrijskim oblicima sa istaknutim funkcionalnim balkonima i terasama, dok jednostavnim pročeljima dominiraju vodoravni prozorski pojasevi, a završavaju ravnim krovom. U interijeru se primjećuje tendencija totalnom prostoru što se očituje u povezivanju radne i spavaće sobe sa zonom dnevnoga boravka.

U kontekstu suvremenih europskih i svjetskih trendova, posebno je značajan nerealizirani projekt dvojice arhitekata Iblera i Galića. Projekt terasastog stanovanja nastao je 1933. godine. Niz obiteljskih kuća trebao se pružati prirodnom padinom Novakove ulice od Šalate do Ribnjaka na način da su kuće stepenasto postavljene tako da ravni krov jedne djelomično služi kao terasa druge. Svaka jedinica ima zaseban ulaz i stanari imaju potpunu privatnost u odnosu na druge jedinice. Ovaj projekt je važan, jer je rani primjer terasastog stanovanja u Hrvatskoj. Iako je Ibler već pokušavao raditi u tom stilu u projektu za Vijećnicu na Sušaku, nije uspio uspostaviti takvu ravnotežu u odnosu arhitekture i prirodne padine. Smatra se da ideja o terasasto postavljenim kubusima potječe od A. Loosa koji tu koncepciju primjenjuje već 1920. godine u Beču, a u Hrvatsku dolazi posredstvom njegova učenika Z. Neumanna. Tri godine nakon ovog projekta Ibler je ponovno ponudio jedan terasasti projekt za jednu drugu parcelu u Novakovoj ulici, no ni taj nije prihvačen. Skupina vila u Novakovoj ulici se kao kompleks ističe integriranošću u prostor. Prateći zavojitost ulice i prirodni nagib terena, vile su ukomponirane u okoliš iskorištavajući potencijale svog položaja. Arhitektonskim, urbanističkim i hortikulturalnim uređenjem stvaraju „model dovršenog ambijenta unutar Zagreba“.

Darko Kovačić