Kako politika uništava kulturu?

Rodna kuća bana Jelačića nikako ne smije biti vlasništvo Žigmanovljeve udruge

Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom članka „Plodonosne godine vrijednog rada“ u „Hrvatskoj riječi“ br. 815 od 30. studenoga 2018. godine.

Petrovaradin – rodna kuća bana Josipa Jelačića

U više otvorenih pisama tvrdio sam da tamo gdje se politika miješa u kulturu strada kultura. Mi Hrvati u Republici Srbiji, međutim, doživjeli smo tu nesreću, jedini na svijetu, da je sve što je vezano za nas ovdje, i u politici i u kulturi, inkarnirano u jednom jedinom, i to lošem čovjeku, Tomislavu Žigmanovu. Kao takav i sa te pozicije Tomislav Žigmanov uništava sve što mu nije poslušno i s druge strane  uzdiže svoje poslušnike, prije svega po političkoj liniji, bez obzira na njihovu vrijednost. Prevedeno, čega god se, ovako ili onako, lati Tomislav Žigmanov, to se raspada. Danas i cijela naša zajednica ovdje, koja je na posljednim izborima za nacionalna vijeća manjna zauzela posljednje mjesto od 22 manjinske zajednice u Srbiji! Iz članka u „Hrvatskoj riječi“ br. 815 od 30. studenoga 2018. godine pod naslovom „Plodonosne godine vrijednog rada“ vidno je da je 15. obljetnica rada HKPD-a „Jelačić“ pravi odraz naglo silazne linije i ovog nekada zaista slavnog hrvatskog kulturnog društva.

Izložba o „Jelačiću“ od nekada, izložba o „Jelačiću“ od nedavno (u još uvijek spornim prostorima rodne kuće bana Jelačića) u Petrovaradinu i program u Studiu M u Novom Sadu to zorno ilustruju. Bogatstvo „Jelačića“ od nekada je fascinantno, „Jelačić“ unazad 15 godina je impresivan, ali program na obljetnici, koji je također dobar, „izvukli“ su drugi, ne članovi HKPD „Jelačić“, a prije svih Muzička škola „Isidor Bajić“ iz Novog Sada i Tamburaški orkestar „Hajo“ iz Subotice. Slavu „Jelačića“ danas nosi nogomena sekcija (!), klapsko pjevanje (1?) i „Petrovaradionica“. Ono što radi „Petrovaradionica“ treba svakako pozdraviti, ali  njeno reprezentativno djelo ne smije biti imbecilni „Skeč o banu Jelačiću“. „Štos“ u skeču je da djeca predškolskog uzrasta (i malo višeg) ništa ne znaju o starim predmetima koje im pokazuje baka iz svoje škrinje sa tavana, ali kada je baka iz nje izvadila sliku bana Jelačića (!) sva djeca do posljednjeg verglaju i najsitnije detalje iz banove biografije!!! Karakteristično je i da „Hrvatska riječ“ u članku navodi da su visoki gosti na 15. obljetnici HKPD „Jelačić“, pored gospodina Ivana Sabolića, opunomoćenog ministra u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu i gospodina Hrvoja Vukovića iz Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici, bili još i Ivan Ušumović i Jelena Tumbas (!), dvoje Žigmanovljevih poslušnika iz Subotice, kojima je ovaj kao svojim Bunjevcima namjestio dobar posao i kojem su oni njemu marionete (kao lutke na kanapu).

Tako se nekada zaista slavno i brojno društvo „Jelačić“ danas skoro ne može prepoznati, iako Žigmanov nogama i rukama kopa za njega (bezobrazno ne pominjući da u Novom Sadu ima još tri hrvatske udruge, koje, naravno, treba uništiti, jer nemaju svoje Pilate). A pravi sunovrat HKPD „Jelačić“ počinje upravo ulaskom politike, čitaj Žigmanova, u tu udrugu preko svog političkog favorita Petra Pifata. Društvo se osipa, između ostalog, jer narod jednostavo ne želi politiku u kulturi. Kao član HKPD „Jelačić“ živi sam svjedok kako je počelo: Devastirane prostorije u Petrovaradinu u Beogradskoj ulici br. 7 jedva smo dobili od grada Novog Sada u kasnu jesen 2008. godine.

Tadašnji predsjednik HKPD  “Jelačić”, Josip Pokas, moja malenkost i još par entuzijasta tjekom 2009. godine uredili smo te prostorije bez dinara pomoći sa strane. Ja sam kao arhitekt radio svoj dio posla (snimanje prostorija i idejno rješenje) i još štošta drugo, i to ne samo volonterski već sam dao i pristojnu svotu novca da uredimo i opremimo prostorije.

U tim prostorijama smo se svakodnevno družili i imali smo za godinu dana (2010.) preko 30 kulturnih manifestacija (bile su čak i slamarke iz Tavankuta, imam suvenir) o kojima nitko ništa nije pisao ili bilo što objavljivao (“Hrvatska riječ”, “Dnevnik” na hrvatskom jeziku i dr.), jer je već tada sve bilo po Žigmanovljevoj diktaturi! Naš rad na osposobljavanju prostorija podržavala je tadašnja konzulica g-đa Ljerka Alajbeg, iako nam i pored toga nitko u ničemu nije pomogao, jer je novac i tada bio u rukama Subotičana.

Predsjednik Pokas je o Subotičanima imao isto mišljenje kao i ja i kada je g-đa Alajbeg prestala vršiti dužnost konzulice, njega su oni, onako na bunjevački način (pokvareno, ispod žita) smjenili zbog navodno velikog duga za režije u prostorijama u Beogradskoj 7 (uspostavilo se kasnije da duga nije bilo) i postavili su za predsjednika HKPD „Jelačić“ svog političkog  komesara Petra Pifata, bez izbora među članstvom društva! Pifat od Bačića i Žigmanova dobija novca koliko mu treba (i za „Jelačića“ i za sebe) i dobro vodi Društvo, ali po Žigmanovljevoj direktivi ne surađuje sa ostala tri hrvatska društva u Novom Sadu (“Stanislav Preprek”, “Vlado Štefanović” i “Hrvatski kulturni centar”), jer predsjednici ovih udruga nisu Žigmanovljevi poslušnici, a u prostorije u Beogradskoj ubrzo upadaju neki likovi, sve demoliraju  i  kradu po sistemu Savamale (jedva je svoj glasovir uspio spasiti čovjek koji nam ga je poklonio)! Ja sam tada otišao u literarnu sekciju HKUPD “Stanislav Preprek” u Novom Sadu, od nje napravio Književni klub kao treću izdavačku hrvatsku kuću u Srbiji i počeli smo izlagati naše knjige na Novosadskom  i Beogradskom sajmu knjiga, s namjerom da idemo i na “Interliber” u Zagrebu. To je jako zasmetalo Tomislavu Žigmanovu i tu počinje uništavanje i HKUPD “Stanislav Preprek”

Zašto je kasnije „Jelačić“ najuren i iz crkvenih prostorija Sv. Jurja, a Petar Pifat sa Tekija, pa ga sada Žigmanov gura u rodnu kuću bana Jelačića, morate pitati njih dvojicu. No, rodna kuća bana Jelačića, koliko god Žigmanov bio Žigmanov, nikako ne smije biti vlasništvo jedne udruge, već svih hrvatskih udruga, bar onih u Novom Sadu, i ujedno kulturni centar svih Hrvata u Republici Srbiji (sa konzularnim uredom). 

Branimir Miroslav Tomlekin