Australski biskup Mate Beović

Sin Mate Beovića i Elisabethe Kenny

Matthew Beovich (1. travnja 1896. –  24. listopada 1981.) bio je australski katolički svećenik i peti nadbiskup Adelaidea. Rođen je u Carltonu, predgrađu Melbournea, australskoj pokrajini Victoriji. Bio je drugo od četvero djece Mate Beovića, prodavača voća rođenoga u Hrvatskoj (na otoku Braču?, op. T.T.) i majke Elisabethe Kenny rođene u mjestu Bendigo, pokrajina Victorija i duboko pobožne žene. (Kenny je često irsko prezime, mislim da ih u Škotskoj nema, op. T.T.).

Započeo je školovanje u St George's School, Carlton odakle se prebacuje 1909. u  St. Joseph's Christian Brothers' College, North Melbourne, gdje se školovao do 1912. godine. U školi je drugovao i s Arthurom Calwellom, s kojim je ostao prijatelj cijeloga života. Od 1912. do 1917. Beovich je radio na pošti, usput učeći i polažući školu. U kolovozu 1917., Beovich ide iz Melbournea u Rim gdje studira teologiju. Iduće četiri godine studira na Urbaniani (Pontifikalni Urbani Kolegij Propagande) dobivajući nagrade iz Fizike, Povijesti Crkve i sakramentalne teologije. Njegov doktorat brani katolički sakrament ispovjedi, temelj njegova života postaje "Romanita", duboka odanost Papi, ljubav rema Crkvi i Kristu.

Od 6. 8. 1922. Beovich je đakon, a 22. prosinca iste godine svećenik u Bazilici sv. Ivana Lateranskoga. Nakon obilaska Europe vraća se Melbourne listopada 1923. U Australiji Beovich isprva služi kao pomoćnik svećenika u župi North Fitzroy. U svibnju 1924. on je postavljen za ravnatelja Vjerske poduke nadbiskupije melbournske, i sljedeće desetljeće nadbiskup Melbourna Daniel Mannix postupno prepušta sva dijecezanska obrazovna pitanja Beovichu.

Godine 1932. se ustanovljava Ured za katoličku naobrazbu (Catholic Education Office) s Mannixom kao ravnateljem i Beovichom kao zamjenikom. U iduće četiri godine Beovich preuzima ulogu ravnatelja. Godine 1940. Beovich je glavna osoba za Katoličku naobrazbu u državi Viktoriji (Victorian Catholic education); on je u Vijeću za javno obrazovanje (Council of Public Education) i autor novog katekizma za školsku djecu. Mannix je 1940. kazao u Adelaideu svećenicima da je Beovich napravio revoluciju u melbournskom katoličkom školstvu.

Godine 1925. Mannix je postavio Beovicha an čelo Australian Catholic Truth Society, ali 1933. Beovich napušta taj položaj zbog obveza u katoličkom školstvu i predstavljanja "Katoličkog sata" (The Catholic Hour) tjednoga radio programa na Melbourne radio postaji 3AW.

Biskupovanje

Dana 13. prosinca 1939. Beovich je primio telefonski poziv australskoga apostolskoga delegata koji ga je izvijestio da je od pape Pija XII. imenovan nadbiskupom Adelaidea namjesto pokojnoga Andrewa Killiana. Imenovanje nije prošlo bez teškoća jer se zrakoplov koji je nosio papino imenovanje Beovicha za nadbiskupa srušio na indonezijskom  otoku Javi. Matthew Beovich je posvećen za nadbiskupa  Adelaide u katedrali St. Francis Xavier 7. travnja 1940., i to kao prvi biskup rođen na tlu Australije. Ceremoniju je prenosio radio, hrvatski narod se masovno okupio i radostan klicao.

On je zaslužan za otvaranje rodilišta u  Calvary Hospitalu, kao i premijer Thomas Playford, pokretanje Anzac Dayrequiem mise za vojnike povratnike iz Drugoga svjetskoga rata, ustanovljavanje susreta organizacije Svetoga imena (Isusova). Dogovorio je sa apostolskim delegatom Australije i biskupom iz Port Auguste Thomasom McCabe  osnivanje sjemeništa u Adelaideu. U srpnju 1940. izborio se za zakonsko  pravo na 40 minuta vjerske poduke tjedno za katolike u državnim školama. U svibnju 1971. Beovich napušta položaj nadbiskupa. Smiren, tih, ozbiljan samo jednom je reagirao žučljivo kada su saveznici bombardirali Rim, proglašen po međunarodnom pravu otvorenim gradom i zato pravno izuzet od bombardiranja. Plemenit i plah, odmjeren i strog ostao je u lijepom pamćenju naraštajima po svom smislu za humor.

U ožujku 1962. dobio je Orden zasluga Republike Italije za pomoć talijanskim migrantima. Iako mu je bilo pomalo smiješno što neki vjeruju da Crkvu nije u prošlosti vodila providnost, a da je vodi sada (II. VATIKANSKI KONCIL) podržao je svim srcem reforme. Ohrabrio je razvoj Senata svećenika, župnih pastoralnih vijeća, misu na jeziku puka. Sav tjeskoban zbog negativne reakcije na papinu encikliku Humanae Vitae (1968.), nije imao razumijevanja za drugačije stavove o tom pitanju. Čovjek duboke pobožnosti, Beovich je isticao potrebu za vjerom, milosrđem, nadom, poniznošću i prepuštanjem Božjoj volji; to je sve što je dovoljno kršćaninu; ništa više ne treba ni svecu.

Teo Trostmann