Uloga Britanaca i Iranaca u Ahmićima

Neprirodna tvorevina u Daytonu nazvana je Federacija Bosne i Hercegovine

Svako, kao najbrojnijeg beha naroda, bošnjačko obilježavanje datuma vlastitog stradanja u vjerskom bosanskohercegovačkom ratu za teritorij, ne samo da je podebljavanje u sukobu izgrađenih međunacionalnih zidova, već i nepriznavanje nemuslimanskih žrtava njihove zločinačke Armije, mudžahedina, vehabija, džihadista, isilovaca. Sve dok se na taj način prilazi i tumači vjerski beha sukob, Bosna i Hercegovina će sve dublje tonuti u mržnju, netoleranciju i nesnošljivost kao temelje budućeg rata. I krajnjeg nestanka. Zapravo bošnjačko negiranje hrvatskih žrtava je nastavak rata s elementima etničkog i vjerskog čišćenja katoličkog naroda. U ovom "daytonskom" ratu što ga osmislili visoki međunarodni predstavnici u osobama Ashdowna, Petritscha, Bildta, Schwarz-Schillinga, Bošnjaci koriste jednako brutalna sredstva kao i u beha sukobu. U nekim načinima čak i brutalnija, jer svi ti svjetski šerifi što su Bosnu i Hercegovinu okupirali i nametnuli vladavinu "šerijata" svaki na svoj način, prodali su se, i ne samo sebe već i zemlje iz kojih dolaze, za šačicu naftnih dolara i čvrsto stali na bošnjačku stranu, štiteći i skrivajući dvadeset i pet godina sve muslimanske zločine nad Hrvatima, i masovne grobnice hrvatskih žrtava.

Pristranost visokih predstavnika, napose britanskog visokog predstavnika Paddyja Ashdowna na bošnjačku stranu, uz velike naftne dolare što je dobio iz islamskih zemalja, i od Bošnjaka koji su ga plaćali novcima humanitarne pomoći poslane Bosni i Hercegovini, bila je i u službi skrivanja vlastite, napose odgovornosti ili suodgovornosti, svoje zemlje za mnoge počinjene zločine u bosanskohercegovačkom ratnom mraku. Napose će još dugo ostati tajnom britanska odgovornost, i suodgovornost, za zločin u muslimanskom selu Ahmići. Kolika je britanska odgovornost, također i iranskih obavještajnih službi, za zločin u Ahmićima, govori činjenica da je Ashdown u koaliciji s muslimanskim tadašnjim čelništvom i vođama obavještajnih iranskih službi koje su u to vrijeme poput pauka pokrivali beha ratni teren, taj zločin pripisali u potpunosti hrvatskoj strani, uzdigli u ravan sa srpskim zločinom u Srebrenici, i u potpunosti  negirali daleko veće muslimanske zločine nad Hrvatima.

Za britansko-muslimansko-iranske vojne planere, zasigurno izvršitelje i suizvršitelje zločina u Ahmićima ne postoje jednako tako strašni, a u pitanju broja žrtava i načina likvidiranja, i strašniji muslimanski zločini u susjedstvu Ahmića nad hrvatskim civilima, ženama i djecom, također i pripadnicima Hrvatskog Vijeća Obrane u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Vitezu, Dubravici, Maljinama, Miletićima, Travniku, Novom Travniku, Gučoj Gori…

Zaboravljajući, ili u "zaboravu" na tolike strašne zločine nad hrvatskim narodom, i u strahu pred povijesnom odgovornošću koja zasigurno mora doći, u neposrednoj blizini svih tih genocidno-konfesiocidnih zločina, Bošnjaci su obilježili 27. godišnjicu, još uvijek nekažnjenih pravih zločinaca, stradanja muslimana u selu Ahmići u potpunosti pripisanih Hrvatima. U svim ratovima, napose u vjerskim kakav je bio bosanskohercegovački, najlakše je osuditi i kazniti najstradalniju, najnezaštićeniju i najmalobrojniju sukobljenu stranu. U beha slučaju to je hrvatska strana.

Spomenirati Ahmiće, mjesto strašnog zločina u kojem se "slučajno" prije negoli je zločin i počinjen, našli pripadnici britanske vojske zajedno s iranskim obavještajnim službama, znači i dalje skrivanje pravih počinitelja zločina i svaljivanje krivnje isključivo i samo na Hrvate. I ne samo to, već je to i neuspjeli bošnjački proces skrivanja muslimanskih zločinaca koji su počinili isilovske zločine nad hrvatskim žrtvama, napose strašne i brutalne na prostorima Lašvanske doline, upravo tu gdje su, opet slučajno, bili utaboreni britanski vojnici i iranski obavještajci, koje je predvodio, nedavno od američkih snaga ubijeni, iranski general Qassem Soleimani. Stacioniranost iranskog generala i njegovih čuvara i širitelja Islamske revolucije u Travniku bila je po zadatku osvajanja svih vojnih poduzeća u Lašvanskoj dolini, "Vitezita" u Vitezu i "Bratstva" u Novom Travniku, kao i tekstilnog poduzeća za vojsku "Borac" u Travniku, a zatim povezivanje tih gradova sa Zenicom i daljnji prodor za izlazak na more.

Da bi stigao na cilj trebalo je isplanirati i realizirati slučaj Ahmiće, kao jedini zid koji je dijelio muslimanske vojne postrojbe, hrvatski narod sotonizirati pred svjetskom zajednicom, čime se razbija svaka njihova obrana i cijela Lašvanska dolina pada, a muslimanskoj se Armiji otvara slobodan izlaz na more. U neuspjehu spajanja travničkog kraja sa zeničkim, i kada muslimanska strana uviđa da ni planirani im zločin u Ahmićima nije dovoljan za osvajanje Lašvanske doline, počimaju, kao ranjene zvijeri, vršiti masovne zločine nad Hrvatima diljem tih prostora.

Uz Ahmiće puno je i drugih stradalničkih mjesta Muslimana koja su bili plan Alije Izetbegovića, kako bi svjetsku zajednicu senzibilizirao na pristranost i svoju stranu, spreman uvijek ići dalje do broja od 250 tisuća muslimanskih žrtava, koliko je bio spreman žrtvovati za Islamsku Bosnu i Hercegovinu. Pristranost svjetske zajednice na muslimanskoj zatim bošnjačkoj i na kraju strani potomaka Osmanlija potvrđuju visoki predstavnici cijelo vrijeme protektora nad Bosnom i Hercegovinom.

Jednako strašne zločine, kakve su činili njihovi predci Osmanlije u vrijeme danka u krvi, čine tada i Muslimani čime su pokazali da su zaista potomci jednaki predcima. Time se taj strašni zločin u Ahmićima, koji je još uvijek nerazjašnjen, a za pravu istinu bez obzira što je narodi tih prostora znaju, trebat će možda i stoljeće, pretvara u oružje za potpuno pokoravanje Hrvata i pravo Bošnjaka da skrivaju svoje zločince, čiji su zločini daleko, mada je i jedna žrtva previše, obimniji od onog u Ahmićima. Svako hrvatsko selo, svaki grad u Bosni i Hercegovini, svaki dio zemlje kroz koji je prošla zločinačka muslimanska armija, džihadisti i islamski revolucionari koje je predvodio ubijeni iranski general, napose ona beha mjesta u kojima su Muslimani i Bošnjaci držali slike iranskog ajatolaha Khomeinija, ima svoj 16. travanj, dan masovnog stradanja iz vremena muslimanske agresije.

Potvrđuje to i činjenica da i više od četvrt stoljeća daytonskog rata u miru hrvatski narod ne dobiva mjesta masovnih grobnica, da se, gotovo ni u kojim promilima ne vraćaju prognani hrvatski narod svojim domovima, kućama, na svoju zemlju, da im se ne vraća oduzeta imovina, napose ona crkvena, da Bošnjaci grade džamije na njihovoj zemlji (Travnik) i u njihovim selima, da im se crkve otimaju (Jajce) i pretvaraju u džamije, da još niti jedan muslimanski ratni, pa i poratni zločinac nije procesuiran i kažnjen. Stoga, bošnjačko ili potomaka Osmanlija, obilježavanje stradanja u Ahmićima, pored nekažnjenih muslimanskih zločinaca počinjenih zločina u neposrednoj blizini tog sela, Križančevo Selo, Buhine Kuće, u Vitezu zločin nad osmero hrvatske djece, Čifluk zločin nad djevojčicom i njenim ocem, konclogor za Hrvate u Gluhoj Bukovici, Maljine, Brajkovići, Grahovčići, Miletići, Pojske, Rudnik, Brdo, Dubravica, konfesiocid u gučogorskom samostanu… zapravo je bošnjački nastavak zločina nad preživjelim hrvatskim narodom tih prostora. Zapravo, diljem neprirodne tvorevine u Daytonu nazvane Federacija Bosne i Hercegovine. Svako bošnjačko obilježavanje Ahmića demonstracija je muslimanskih pobjednika, negacija hrvatskih žrtava i poraz hrvatskog naroda. U pobjedničkom slavlju ove 2020. godine ih nije zaustavila ni korona pandemija, da se okupe u tom selu šaljući preostalom hrvatskom narodu poruku da se seli i odlazi.

Vinko Đotlo