Agresivna kršćanofobija na djelu

Ima preživjelih hrvatskih svjedoka, žrtava strašnog muslimanskog zločina u srednjoj Bosni

Nitko, ama baš nitko, ne smije bilo što, napose ne istinu kazati o Bosni i Hercegovini izvan kruga bošnjačke grupe udruženog zločinačkog pothvata, koja je na isilovski način okupirala i osvojila tu zajednicu Bošnjaka, danas potomaka Osmanlija, Hrvata i Srba. Bilo otkuda i od koga da dolazi istina vjerskog rata u Bosni i Hercegovini, za udrugu zločinačkog pothvata, organiziranu i plaćanu naftnim dolarima iz islamskih zemalja, ona je neprihvatljiva i dočekivana s jakim udarcima da se raskomada u neprepoznatljive i nevidljive komadiće, koje ubrzano zatrpavaju izmišljenim lažima medijskom propagandom kroz osvojene i uzurpirane medije svih vrsta. Reći danas istinu o vjerskom beha ratu, o tragediji najstradalnijeg hrvatskog naroda, kojeg je i njegov hod "k'o guske u maglu" na referendum 1992. učinio još stradalnijim u bošnjačkoj udruženoj organizaciji zločinačkog pothvata znak je za nastavak rata. Jer, u pobjedničkoj euforiji koja ih još uvijek drži, ne mire se sa činjenicom da ima preživjelih hrvatskih svjedoka, žrtava strašnog muslimanskog zločina, od ubojstava fratara, konclogora u Gluhoj Bukovici, genocida u Križančevu Selu, Bugojnu, Buhinim Kućama, Maljinama, Travniku, Sarajevu, Zenici…, zločinom nad hrvatskom djecom u Vitezu, Čifluku i svim drugim prostorima koji su bili planirani kao dio velike Džamahirije.

Nisu samo Hrvati na bošnjačkom udaru kada govore o istini muslimanske agresije na njih, i kada je zapisuju za budućnost koja bi ih morala učiti i poučavati kako se ponašati, i koju stranu zauzeti u sljedećoj beha tragičnosti rata, koja će zasigurno, na žalost, doći. Na istom udaru se nađu i svi drugi koji govorom istine nastoje beha problem rješavati, upravo na istini budući da je istina jedini, nezamjenjivi temelj buduće beha zajednice, koji je može održati u miru, snošljivosti i zajedništvu jednih pokraj drugih. Poput jugoslavensko-komunističkog, terorističko-diktatorskog vremena u Jugoslaviji i danas, u bošnjačko zamišljenoj i zabranjenim sredstvima branjenoj, zasigurno u budućnosti neobranjenoj, jugoslaviji u malom, na neki način o svemu je dozvoljeno diskutirati i dijalog voditi, ali o planiranoj Islamsko deklaracijskoj Velikoj Džamahiriji ne. O toj zamišljenoj muslimanskoj i branjenoj bošnjačkoj, vjerskoj, islamskoj tvorevini na periferiji Europe, svaki govor izvan krugova udruženog zločinačkog pothvata Muslimana a zatim Bošnjaka je islamofobija koja se pokušava suprotstaviti i braniti od radikalne kršćanofobije. Agresivna kršćanofobija je dozvoljena, obrambena islamofobija ne.

Ne smeta vjerski radikaliziranim Bošnjacima ni upozoravanje nekih europskih lidera na nefunkcionalnost takve zajednice, u kojoj cijelo postdaytonsko vrijeme drže prst na okidaču, i da je ta ratna retorika neprihvatljiva europskoj civilizaciji, kulturi, toleranciji i snošljivosti u razlikama. Nefunkcionalnost ratom ispregrađivane daytonske tvorevine Bošnjacima je sredstvo radikaliziranja vlastitog naroda i izgladnjivanje nebošnjaka, testirajući njihovu izdržljivost u toliko neodrživom stanju.A koliko je opasna nefunkcionalnost te zajednice, koja je duboka provalija europskog i svjetskog hoda u mirnu i demokratsku, slobodnu budućnost, upozoravaju lideri najmoćniji europskih zemalja koji za taj daytonski poluproizvod, s velikim argumentima i razlozima, kažu da je taj prostor "bure baruta" kojeg bi svakog momenta mogli zapaliti isilovci, vehabije, mudžahedini i cijela ta udružena islamska zločinačka organizacija koncentrirana pred vratima Europe.

I ti europski lideri, koji iz straha za sigurnost svoga naroda i svoje zemlje, pred tim radikalnim islamom koji je okupirao Bosnu i Hercegovinu, otvoreno ukazuju na islamski radikalizam, meta su bošnjačkih čuvara Islamske revolucije, bošnjačkog ajatolaha Alije Izetbegovića. Čuvanje i širenje Isĺamske revolucije, koja svoje temelje ima u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića više negoli u Iranu, za Bošnjake je sasvim dozvoljeno u zajednici suverenih i konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali hrvatska i srpska, i na mala vrata ulazeća europska obrana od te vrlo opasne vjerske ideologije nije. Teorija agresije isilizma nikako, ni u najmanjim dimenzijama, ne uklapa se u svjetsku teoriju ljudski hprava i sloboda, među kojima je i pravo na obranu. Po bošnjačkoj ideologiji političkog islama svaka njegova agresija u cilju širenja i prisilne islamizacije je dozvoljena, čak i načinima brutalnog terorizma, ali i zabranjen svaki vid obrane kršćana.

Ono što tu vjersku ideologiju čini uistinu globalnom prijetnjom ostatku svijeta je u činjenici što u toj brutalnosti širenja prvo, kao maska, udara na nacionalni i vjerski identitet žrtve. Za početak im je cilj žrtvu istrgnuti iz nacionalnog i vjerskog korijena, jer kada ostane tako ogoljena, bez nacionalnog i vjerskog identiteta puno lakše ju je prevesti na vjerski, islamski identitet. Stoga Bošnjaci svim radikalnim metodama nastoje u Bosni i Hercegovini iščupati hrvatski nacionalni i katolički vjerski korijen, namećući mu svoj izabrani bošnjačko-islamski, koji im je samo momentalni cilj oslabljenja hrvatske obrane. Kada uspiju, što je apsolutno nemoguće i što im je već sada izgubljena bitka, Hrvate bošnjačizirati, tada bi se i sami, a to već sada pokazuje jedan njihov dio, odrekli nacionalnog identiteta Bošnjak i izjasnili bi se Potomci Osmanlija. Ukazivati i na ovu osmanlijavirusnu opasnost koja prijeti nebošnjacima, a time i na obranu od nje, zabranjeno je njenoj žrtvi. A sve dok je u beha entitetu dozvoljena bošnjačka agresija i zabranjena hrvatska, srpskoj strani manje budući da Srbi imaju svoj entitet, obrana, Bosna i Hercegovina će biti nefunkcionalna, veliko bure baruta ispunjeno vrlo razornim radikalnim islamizmom. Opasnijim i razornijim od virusa Corona.

Vrijeme je, stoga, za snažan i detaljan proces dezinficiranja Bosne i Hercegovine i od osmanlijavirusa i od radikalnog islamističkog virusa. Lijek za osmanlijavirus u Bosni i Hercegovini je troentitetiziranje beha zajednice na tri dijela, u kojima će moći svatko čuvati svoje od  bilo kojeg virusa, pa i od koronavirusa kada Bošnjaci, gotovo svu pomoć izvana, preraspodjeljuju u svoje gradove, svoje bolnice, svom narodu. Poput svih drugih podjela Bosne i Hercegovine i liječenje naroda je podijeljeno po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Stoga bi virus Corona, uz već stari osmanlijavirus, u Bosni i Hercegovini morao prisiliti međunarodnu zajednicu na jedan novi pravedniji način ustroja, kakvih već u svijetu ima u primjerima Švicarske ili Belgije.

Vinko Đotlo